Marketing
rose: miris trenutka, miris uspomena ...
photo by rusalka
(prethodni nastavak)
Dok su šutke koračali kroz snježne smetove, približavajući se Cocytusu i Tartarusu, Rosei se učinilo da ispod ledenog pokrova osjeća blag i nježan miris mente ...
(...)
Osjetila je taj miris, nježan i blag ... i pomislila:
Kako to da dosad nisam primijetila da je Podzemni svijet lišen mirisa?
Doista, do toga trenutka Had je bio bezmirisan. Hladan hadski zrak nije mirisao na memlu, plijesan i smrt, kao što bi se to moglo očekivati, no i svi drugi mirisi kao da bijahu ishlapjeli, poput zaboravljenih uspomena.
Mirisi su oduvijek bili dio Roseina doživljaja svijeta. Cvjetni proljetni mirisi bakina vrta,slatki mirisi ljetnog voća i ružina cvata, trpki jesenji mirisi smrvljenog suhog lišća i dima koji se diže u oblačno nebo, miris snijega i splet vanilije i cimeta u majčinim božićnim kolačima. Miris zemlje, vode i pokošene trave, ozon nakon ljetne oluje, miris vjetra koji na svojim krilima donosi splet tajnih mirisa sa sjevera, zapada, istoka i juga ...
Udišući miris mente, taj tračak mirisa koji je bio više slutnja mirisa nego miris sam, Rosei su se vratili svi mirisi prošlih trenutaka. A tada se, iz svih tih mirisa, nošen mentinim mirisom, izdvojio mirisni splet jednog jedinog trenutka.
Ležim u postelji, u vrućici.
Kraj uzglavlja mi veliki stakleni bokal, u njemu se zeleno iskri čaj u kojem plutaju listići mente. Pijem čaj dugim, pohlepnim gutljajima, no ne mogu utažiti žeđ. Žeđam od vrućice, no to je žeđ za Tobom. Nije te bilo dugo, predugo, moj Morpheuse, ni na javi ni u snu ... Pitam se gdje li lutaš i misli mi se, odjednom, oboje zelenom. Ah, Ljubljeni, da mi sada u pogled zaviriš, vidio bi kako zeleno iskri ... i, pojurio bi, znam, da me otmeš iz zagrljaja tom Zelenookom čudovištu koje mi u uho šapće da negdje dišeš, koračaš, misliš, postojiš ... bez mene.
A tada, Zelenooko me čudovište pogleda Tvojim, plavim pogledom:
Zar misliš, Rose, da se ja ne pitam isto? Zar vjeruješ da dišem, koračam, postojim i jedan trenutak, ne misleći na Tebe? Ti i ne slutiš, Rose, koliko sam ljubomoran na svaku Tvoju misao u kojoj meni nema mjesta. Ukrasti Te želim cijelom svijetu i ljubiti Te tako da nestaneš u mojem zagrljaju, da nestaneš za cijeli svijet, osim za mene.
I, u tome trenutku, nađoh se u Tvojem zagrljaju.
Izgubih cijeli svijet, Morpheuse, u trenutku u kojem sam, Tvojim rukama vođena, pronašla sebe, onu sebe za čije postojanje nisam ni znala. I sad se pitam, začuđena i zadivljena: Zar sam to ja? Zar to moje srce kuca tako ludo, zar moje ruke znaju dodirivati tako nježno, strastveno i vješto, zar se to moje usne poljubaca ne boje?
Miris tog otkrića zauvijek će živjeti u meni, moj Ljubljeni. Miris ruža i mirisnih svijeća, mirisna kap na Tvojem vratu, Tvoji i moji mirisi stopljeni u mirisnu esenciju nezaboravnog trenutka ... Uvijek i zauvijek, Jedini ...
...
Rose je iz sjećanja prenuo zabrinut Morpheusov glas: Rose, je li Ti dobro? Stegnula si mi prste tako grčevito, dlan Ti je vreo i mokar, kao da si u vrućici ... Nećeš se valjda razboljeti ...
Razboljeh se onog trena kad Tebe sretoh, Morpheuse. A tu boljku mijenjala ne bih za sve zdravlje svijeta ...
Morpheusov se pogled zamaglio dok je grlio Rose i šaptao joj: Slatka moja vrućice, Ti što moju hladnu vječnost griješ poput sunca ...
...
Kad se, poslije trenutka koji je ličio na vječnost, Rose osvijestila u Morpheusovu naručju, kad su ustali da krenu dalje prema Thartarusu, Morpheus je sa snježnog smeta na kojem su ležali podigao svoj plašt koji je prostro da im bude postelja. Snijeg se pod plaštem otopio i otkrio komadić sivog hadskog tla i bokor mente koja je tu niknula i procvala, grijana žarom njihovih tijela.
Prije no što su nastavili svoj put u neizvjesnost, Rose je krišom ubrala jednu procvalu mentinu grančicu i skrila je u njedra.
(nastavak slijedi)
Copyright © 2008. by rusalka- zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.
photo by rusalka
white rose: Forever And Ever, Amen ...
Post je objavljen 17.11.2008. u 23:59 sati.