Marketing
Incubus ...
Incubus
1. dio
Dajte, molim Vas, nismo djeca, ta niste valjda začeli po Duhu svetome … Budete li i dalje nijekali, razmislit ću treba li vas uputiti psihijatru …
Izišla je iz ginekološke ordinacije zaprepaštena i ljutita. Zalupila je vratima tako da su se zatresle i ordinacija i čekaonica. Trudnice u čekaonici, okrugle kao loptice, poskočile su na stolicama gledajući je razrogačenih očiju. Ne, to je greška. To jednostavno nije moguće… mislila je Gabriela jureći bezglavo ulicom i sudarajući se s prolaznicima. Trudnoća je posljedica … koja uvijek ima uzrok.
No, uzroka jednostavno nije bilo! To znači da ni posljedica nije moguća …
Znala je da nije moguće da je trudna.
Jer, Gabriela je živjela u celibatu. Razlog nije bio ni moralne ni religiozne naravi, bio je rezultat njezine naravi. Ona to jednostavno nije mogla činiti 'sportski'. Za nju je to bio čin ljubavi a ona nije ljubila nikoga, nije joj uspijevalo zaljubiti se ni u koga, pa i nije bila ni s kim intimna. Prešla je tridesetu, a još je uvijek bila djevica.
Bila je to neugodna činjenica. Pomišljala je već da učini nasilje nad vlastitom naravi i s nekim iole prihvatljivim tu činjenicu promijeni. I bila je, prije nekoliko godina, na rubu realizacije te ideje, pa je onda u posljednji tren ustuknula.
Iako je, kao i sva živa bića, i Gabriela osjećala potrebu za ljubavlju, zaključila je da njoj ljubav jednostavno nije suđena. Pomirila se s time i zatvorila ta vrata u svome životu i ne otvorivši ih. Pomirila se s time da nikada neće realizirati ni ljubav ni materinstvo i sublimirala te svoje potrebe u poslovnoj karijeri i različitim hobyima.
A onda joj je izostala mjesečnica i Gabriela je, vjerujući da se radi o nekom hormonalnom poremećaju, posjetila svojeg ginekologa koji je konstatirao da je trudna. Znala je da to nije moguće, no, kad je pažljivije osluhnula svoje tijelo, shvatila je - nemoguće je postalo mogućim.
...
Nakon pet tjedana, prevladavši zaprepaštenje i nijekanje, posjetila je još jednog ginekologa.
Ovoga puta izabrala je ženu.
Dužina od 5 i pol centimetara, težina oko 10 grama…
To je već fetus, trudnoća je stara 11 tjedana. Dinamika ploda je zadovoljavajuća, količina plodove vode idealna …
Ginekologija je bila iskusan ultrasoničar pa joj je rekla kako je uspjela ustanoviti i spol djeteta, iako je to najčešće moguće tek od 12-og tjedna. Želite li znati? Ili ćete radije čekati …
Gabriela je nakon posjeta prvom ginekologu pročitala dosta literature o trudnoći, između ostaloga i o ultrazvučnim pregledima pa se prisjetila odlomka iz članka u kojem je pisalo da je tako rano ustanovljavanje fetusova spola ultrazvukom vjerojatnije ako je spol fetusa muški. No, i bez toga Gabrijela je znala, ne znajući ni sama kako, no znala je, bila je sigurna da je dijete koje nosi sin.
Ono što Gabrijela nije znala bilo je - što učiniti s tom spoznajom? Trudna je, a ne sjeća se ni kad je zatrudnjela, ni s kime. Ne sjeća se ni čina ... ni lica …ni imena ... ne sjeća se ničega.
Ta ju je činjenica užasavala jer je poticala užasavajuće pretpostavke. Ako se nekog događaja ne sjećaš, znači da si potisnula sjećanje, znači da je događaj bio toliko traumatski da si pobjegla u zaborav …
I što sad?
U zemlji u kojoj je Gabriela živjela, prekid trudnoće nakon 10-og tjedna još uvijek je bio moguć, doduše uz privolu povjerenstva, doduše ne u svim klinikama, jer na nekima se liječnici pozivaju na prigovor savjesti, no ipak, bio je još uvijek moguć
A što je s mojom savješću? upitala se Gabriela.
Kada je načelno razmišljala o pobačaju, smatrala ga je velikim zlom. No, zabranu pobačaja smatrala je još većim zlom, vjerovala je kako je konačna odluka na ženi, ta radi se o njezinom tijelu, njezinom životu i njezinoj savjesti. Vjerovala je kako bi se trebala ne samo rađati već i začinjati samo željena djeca, mislila je kako se pobačaj ne bi trebao koristiti kao vid kontracepcije.
No, sad je ona bila ta žena koja je morala odlučiti pa su svi načelni razlozi padali u vodu i ponovo se upitala: Dakle, što uraditi?
Premda, već je znala što će uraditi, znala je i prije no što se zapitala.
Netko je izabrao umjesto nje, život koji je u njoj rastao izborio se za sebe. Srce je kucalo, prsti se pomicali ... Gabriela je znala da svi racionalni razlozi govore protiv: Roditi dijete kojem nećeš moći reći tko mu je otac, pa to je čista ludost! ... A ipak ...
…
Do poroda je ostalo mjesec dana.
Blijeda, iscrpljena teškom trudnoćom, Gabriela je, prema preporuci svoje ginekologinje, preostale dane do poroda provodila u bolnici. Na svojoj je bankovnoj knjižici dugo čuvala poveću svotu novca koju joj je u nasljeđe ostavila baka, zahvaljujući tom novcu sada je mogla plaćati sobu u privatnoj klinici.
Polusjedeći, poluležeći, surfala je na svojem laptopu s bežičnim pristupom Netu. Laptop je ponijela da bi prekratila duge dane iščekivanja i da bi imala kontakt sa sestrom koja je živjela u drugom gradu. Uz to, nadala se da će uspjeti dovršiti započeti prijevod. Novac s knjižice brzo se topio, a uskoro će joj novca trebati više no ranije. Prevodila je tekst koji joj je poslao izdavač za kojeg je često prevodila. Bio je to zanimljiv i intrigantan tekst o bogovima i demonima. Iako se Gabriela ranije nije naročito zanimala za mitologiju, ipak su joj bili poznati brojni mitovi u kojima su smrtne žene zatrudnjele kad bi ih pohodilo neko božanstvo u obliku labuda, zlatne kiše, južnoga vjetra …
Ja nisam spavala ni sa kakvim prerušenim bogom, a ni sa smrtnikom, pomislila je. A možda sam se ipak trebala čuvati i južnog vjetra ... gorko se nasmijala sama sebi.
U tekstu se, samo uzgred, pominjao i demon po imenu Incubus. Gabriela je otvorila internetsku tražilicu, upisala riječ incubus i kliknula: "Incubus (plural incubi) demon je u muškom obličju koji ulazi ženama u san u namjeri da začne dijete koje ne može imati sa svojom neplodnom demonskom partnericom Succubom. U mitologiji se vjeruje da Incubus može ženu koja ne zatrudni s njime iscrpjeti do smrti, u neuspješnim nastojanjima da je oplodi ...
Na kraju ću još 'progutati' te gluposti ... rekla je sama sebi i kliknula na crveni križić u uglu monitora.
Odjednom je osjetila kako joj se oči sklapaju ... i, prije no što je uspjela zaklopiti i odložiti laptop, utonula je u san.
2. dio
U snu, Gabriela je stajala u svojem predsoblju, pred zidnim kalendarom. Odjednom, iako u predsoblju nije bilo propuha, listovi na kalendaru stadoše se okretati, sami od sebe ... I dok je ona začuđeno gledala, listovi su se listali, unatrag ...
Listali su se, kao nekom nevidljivom rukom, pa se zaustavili ... na vremenu od prije 8 mjeseci!
A zatim, pretapanjem tako karakterističnim za san, Gabriela više nije bila u svojem predsoblju.
Ležala je u krevetu, naga, iako se jasno sjećala da je pred spavanje navukla svoju plavu spavaćicu. Ležala je zatvorenih očiju, osjećajući na sebi teret tako težak da joj je oduzimao dah. Otvorivši oči, susrela je pogled očiju zjenica uskih i okomitih poput mačjih. Velika sjena, mračnija od mraka, pritiskala ju je težinom koja joj je zaustavljala disanje. Osjećala je vreli dah nevidljivih ustiju, snažne su je ruke stezale i noktima joj parale kožu na bokovima, šireći joj stegna, pritiskujući je pritiskom koji nije mogla zbaciti, ma koliko se otimala ...
Probudila se naglo, ne shvaćajući u prvi trenutak gdje se nalazi. Uspravila se u krevetu i shvatila: U bolničkoj sam sobi ... A to je bila noćna mora ... Prisjećala se samo isprekidanih fragmenata toga sna i nije joj uspijevalo djeliće složiti u cjelinu.
Polumračnu bolničku sobu osvjetljavao je tanak trak svjetla koji je dopiralo iz kupaonice. Kao i sve trudnice u poodmakloj trudnoći, i Gabriela je imala dojam kako joj se mokraćni mjehur smanjio poput zrna graška. Ustala je i odgegala se do kupaonice. Poslije, povukavši vodu u toaletnoj školjci, prišla je umivaoniku da opere ruke. Podigavši pogled, u odrazu na ogledalu iznad umivaonika ugledala je lice visoke tamnokose žene koja joj je stajala za leđima. To je lice bilo nadnaravno lijepo, no zastrašujuće. Žena je u nju piljila žutim očima okomitih zjenica.
Njegovo je ... a On je moj ....rekao je ženski glas.
Dakle, zapamti ... dijete koje nosiš je moje ... i ne nadaj se da ćeš ga zadržati ...
Gabriela se naglo okrenula, no iza nje su bila samo poluotvorena vrata kupaonice i polutamna bolnička soba u kojoj nije bilo nikoga. Da produžim sanjati i nakon što sam se ustala ... e, to mi se nije dogodilo već od djetinjstva, rekla je sama sebi i vratila se u postelju. Pošto joj san nije dolazio na oči, uključila je svoje prijenosno računalo i ponovo u tražilicu ukucala: Incubus ...
Prema crkvenim zapisima, Incubus je pali anđeo koji je izgubio milost zbog svojih grješnih žudnji prema smrtnim ženama. Postavši demon, Incubus pohodi žene u snu te budi njihove seksualne želje koje potom može samo on zadovoljiti ... Da se doista radi o demonu, žena može prepoznati po njegovoj neljudskoj i neutaživoj seksualnoj energiji i po težini kojom je pritišće njegovo tijelo ... Incubus ženama prilazi ne samo iz požude već i iz želje za potomstvom, želje koju ne može ostvariti sa svojom demonskom ljubavnicom Succubom ... Thomas Aquinas tvrdi da je i Inccubus sterilan, no prema Augustinu ovaj je demon sposoban oploditi smrtnu ženu ...
Neki demonolozi čak tvrde da su Incubus i Succubus samo dva pojavna oblika istoga demona koji u muškom obliku prilazi ženama, a u ženskom noću pohodi muškarce ... Incubus i Succuba zavode svoje žrtve posjećujući ih i tijekom dana i uznemirujući ih nepriličnim dodirima, no da bi im prišli noću ipak je nužno da ih žrtve, makar i nesvjesno, prihvaćaju ...
Odjednom, Gabrielino je sjećanje prikupilo fragmente noćne more i spojilo ih u cjelinu: teret nečijeg tijela na goloj koži, ruke koje je dodiruju, vrele usne ... odupiranje ... A potom, dok joj se duša još opire, tijelo počinje prihvaćati ... i uzvraćati ...
Prisjetila se riječi svoje bake: Zlo nam ne može ući u dušu ukoliko mu mi sami ne odškrinemo vrata ...
Možda sam ja ipak otškrinula vrata, zanijekavši dio sebe, odrekavši se jednog dijela svoga života ... Možda se zato nisam uspjela oduprijeti demonu ...
Gabriela nije vjerovala da ju je posjetio Incubus. Racionalnije bi objašnjenje bilo da je to bio smrtnik s demonskim sklonostima, netko tko se ušuljao u njezin stan u namjeri da počini nasilje nad njom. A njezino se željno tijelo odazvalo čak i grubim dodirima. U snu je učinila ono od čega je ustuknula na javi, odazvala se tijelu tijelom, dok joj je duša spavala. I zato se, kasnije, ničega nije sjećala ...
I u jednom i u drugom slučaju, dijete koje nosi demonsko je čedo. No, to novo biće koje u njezinu tijelu raste uspjelo ju je dodirnuti onako kako to nikome ranije nije uspjelo. Gabriela je shvatila da je kadra voljeti nekoga više od sebe, da joj je sreća tog nerođenog bića koje nije tražilo da se rodi važnija od njezine.
Demon iz mitologije ili čovjek koji nije u stanju savladati svoje demonske sklonosti? Odjednom, to je postalo nebitno. Dijete ne smije plaćati grijehe otaca ... a ni majki.
Učinit ću sve da budeš sretan... I nikakav čovjek, nikakav demon neće me u tomu spriječiti ....šapnula je, osjećajući kako se plod u njoj miče.
...
Dorian je bio dijete koje je bilo lako podizati. Nikada nije bolovao, prespavao bi cijelu noć i ujutro bi se budio vedar i gladan. Odmah je prihvatio Gabrielinu dojku, sisao je bez nutkanja, nije patio od grčeva, napredovao je brže od druge djece. Gabriela bi gledala usnulo lice svoga sina i nije primjećivala nikakvu tamnu sjenu koja se nadvija nad njegovom kolijevkom. Tek kad se počeo bližiti Dorianov prvi rođendan, Gabrielu su obuzele zle slutnje. Noću bi se budila i nadvijala nad usnulim čedom provjeravajući diše li ... Ponekad bi se probudila s osjećajem da će dječji krevetić zateći prazan ...
Te noći, nešto iza ponoći, probudio ju je osjećaj nečije prisutnosti. Uspravila se u postelji i ugledala visoku tamnu žensku priliku kako se naginje nad Dorianov krevetić. Dok se uspjela pribrati, ta je visoka ženska prilika već držala njezinog sina u naručju, zureći u Gabrielu mačjim zjenicama. Dijete se počelo vrišteći otimati. a Gabriela se uzaludno pokušavala ustati.
Moram oteti svoje dijete iz ruku te demonske žene!
Iako je bila spremna boriti se za svojega sina poput lavice, boriti se po cijenu vlastita života, Gabriela je bila nemoćna, neka joj je nevidljiva sila sapela ruke i noge. Vrisnula je i na trenutak izgubila svijest ...
Kada se pribrala, Dorian joj je ležao u naručju a ona mu je ljubila punašne ručice, čelo i obraze. Osjetivši nečiji dodir na ramenu, podigla je pogled. Visok, taman, mačjeg pogleda, pred njom je stajao njezin noćni Posjetitelj.
Gabriela je stegnula ruke oko djeteta koje joj je u naručju gugutalo, ručicama i ustima tražeći njezinu dojku, stegnula je ruke oko djeteta spremna boriti se za njega. Tamni se Posjetitelj nagnuo, prstima prešao preko Gabrieline obnažene dojke i potom dotakao sina po obrazu.
Ima tvoj pogled i tvoju hrabrost, Gabriela ..., rekao je tamnim glasom. Ne treba mu otac poput mene ... a Succuba mu nikada ne bi mogla biti mati. Neću joj dozvoliti da vam ponovo priđe.
Ne brini, ma koliko god želio ljubiti te opet, nećeš me više nikada vidjeti ...
...
Dok joj je sin snivao u naručju, Gabriela je shvatila. I posrnuli ljudi i pali anđeli mogu se ponovo dići ...
(kraj priče)
Yvonne Jeanette Karlsen: Mother and child
P.S. Priču Incubus napisah kao 'odgovor' na Miskovu priču o succubama, noćnim posjetiteljicama.
A da Misko ne kaže kako priču 'cijedim na kapljice', dodadoh i 2. dio ...
Post je objavljen 14.11.2008. u 00:01 sati.