Marketing
otisci u vremenu, kratka priča ...
water circles, photo by flickr
Sjedim na obali rijeke kraj koje sam odrasla i gledam tragove kišnih kapi na vodenoj površini. Bijah još djevojčica kad sam prvi put tu rijeku, moju dragu Dravu, osjetila kao vlastiti produžetak, kao svoje drugo 'ja'. Koliko sam samo puta sjedila na njezinoj obali, povjeravajući joj svoje tajne, puštajući njezinim vodama da odnesu moje brige i tuge. Od tada je prošlo tričetvrt stoljeća, a rijeka još uvijek teče, teče kroz vrijeme, teče poput vremena.
Znam da na toj klupi na obali moje rijeke sjedim vjerojatno posljednji put, znam da je moje vrijeme proteklo, no ne osjećam žaljenje. Iako staza koja me vodi od mog kućnog praga do klupe na obali nije duga, za moje je srce postala preduga. Dok sam danas polako koračala tom stazom do obale, nelagoda u prsištu prerasla je u bolno stezanje šireći se u rame, vrat i vilicu. I nije to bilo prvi put da mi je stenokardija snizila prag napora. Tijekom posljednjih nekoliko mjeseci taj je prag postajao sve niži i niži, sad mi je već i prekoračiti vlastiti kućni prag postalo naporno. Pa ipak, kad me jutro jutros probudilo jutarnjim rumenilom, osjetila sam zov moje rijeke i nisam mogla odoljeti tome zovu. Eto, i jutros, unatoč kiši, sjedim na obali i promatram kolobare koje kišne kapi crtaju na vodenoj površini, dok mi se mala bijela pilula topi pod jezikom.
Jednom, davno, sjetih se, netko je rekao kako ostavljamo "otisak" u vremenu. Lijepa ideja, pomislila sam. Jer, vrijeme u nama ostavlja otiske, pa što ne bismo i mi u vremenu? Iako se ne rađamo kao prazan list papira, iako na svijet donosimo genetski otisak svojih predaka, ipak, tek našim rođenjem, vrijeme na tom listu započinje ostavljati otiske prvih emocija, misli, dojmova, dodira. I svi ti otisci ostaju, poput zapisa u spomenaru, zapisa koje možemo ponovo listati i kad nepovratno prođu. Kad već pomenuh spomenar, sjetih se stihova koje mi je u spomenar upisala moja učiteljica Ružica:
... žića knjiga još ti je bijela sva
zlatan rub djetinjstva je kruni
gledaj jednom, kada se napuni
da za sadržaj ne bude te strah ...
Sjetih se stihova i zapitah se: Koliko me je puta, od tada, bilo strah ili stid zbog nečega što je život upravo upisao u 'moga žića knjigu'? I, u istom trenu nasmijah se samoobmani: Ne, nije život taj koji piše, mi smo ti koji knjigu žića svoga ispisujemo, packajući papir, tupeći i ponovo oštreći pero. A kad jednom knjigu zaklopimo, u njoj ostaje niz mrlja, nalik onima iz rorschachova testa, niz otisaka zagonetnih i proturječnih i nama samima ...
Kiša pada tiho, kap po kap, a ja gledam kako svaka kap ostavlja otisak na licu moje voljene rijeke, otisak koji zatitra, krug koji se širi pa potom nestaje. Kad bi, barem, nestala i ta bol koju osjećam iza grudne kosti. Liječnik mi je rekao da je to angina pectoris, nakon što sam prošla pretragu koja se zove color doppler srca, a ja sam se tada našalila kako je on, doktor, jedini koji sad sve tajne moga srca zna. Nasmijao se i on, a potom me upozorio: Kad osjetite napad bola, odmah sjednite, makar i nasred ulice. I, odmah nitroglicerin pod jezik ... a potom još jedan, nakon 10 minuta ... Točno prema uputi, doktore, rekoh stavljajući drugu pilulicu pod jezik, iako nisam baš sigurna da je deset minuta prošlo. Ubrzo osjetih kako kolobar boli počinje popuštati, širiti se, pa potom nestajati, baš kao i krugovi kišnih kapi.
Kiša polako prestaje i ja se usudih još jednom, zadnji put, zaviriti u svoje srce, još uvijek nemirno, još uvijek neumorno. Zavirih ... i nađoh se na nekom drugom mjestu, u nekom drugom vremenu. Iako znam da je to samo otisak prošlosti, osjećam da je otisak toga trenutka još uvijek živ, jasniji i življi od trenutka sadašnjosti. Krenuh tragom vlastitih stopa ocrtanih u pijesku a one me odvedoše Tebi: Na obali dunavskoj još nam pijesak stope pamti, Jedini. Još se nad vodu grane nadvijaju, još šume plave vode dunavske, oblaci se još uvijek stidljivo rumene, pamteći naše poljupce ...
Iz ruku mi se otkotrlja mala plava kutijica sa sličicom crvena srca, kotrljajući se otvori i iz nje se prosuše male bijele pilule. Svaka je od njih, poput kišne kapi, nacrtala krug na vodi, a ja u svakom krugu vidjeh po jedan od trenutaka provedenih s Tobom. Vrijeme je da krenem, Jedini, tamo prema ušću, tamo gdje Drava ljubi Dunav. Više me nije ni strah ni stid ni jednog zapisa u knjizi mog života. Žaliti treba samo zbog praznih listova, a moji bi ostali prazni da Tebe ne sretoh, da Tebe ne ljubljah.
Na nekom drugom mjestu, u neko drugo vrijeme, mogli smo se i mimoići, Jedini. U ovom trenutku, ovdje i sada, opet koračamo jedno drugome u susret, opet se u nama susreću svi naši susreti, ovoga puta bez rastanka ...
(thanks for upload, lazy)
i kad vječnost pođe putovima zvijezda
i kad ptice s juga opet sviju
gnijezda
i kad ljetu oblak podari par
kapi
i kad vrijeme prođe
kad život ishlapi ...
... sresti će opet, moja Željo pusta,
u poljupcu strasnom
naša žedna usta ...
Post je objavljen 01.12.2008. u 11:11 sati.