Marketing
Lucija, djevojčica bez žigica ...
photo by flickr
Bebuška je blesa,
gleda u nebeeesaaaa ...
Luciji je pala kapa s glave i jednu je cipelu izgubila u snijegu, bježeći od dječaka koji su je jurili, izvikujući rugalicu.
Luciju su svi zvali Bebuška, a da se ustvari zove Lucija, to je pamtila samo njezina mati i njezina kuma Luca. Lucija je živjela s majkom u maloj trošnoj kućici na periferiji. Lucijinoj je majci bilo gotovo pedeset kad je rodila Luciju. Mislila je kako je ušla u 'promjenu' i liječniku je otišla tek kad su je nagovorile žene iz komšiluka: Ne budi luda, idi doktoru, to je sigurno neki tumor u trbuhu.
Ma kakav tumor... rekao joj je liječnik.
Trudni ste, rodit ćete za dva mjeseca ...
Lucija se rodila na Silvestrovo, kumstva se primila susjeda Luca i po njoj je Lucija dobila ime. Lucija oca nije upamtila, a mati ga je rijetko spominjala. Jednom je načula majčin razgovor s kumom Lucom, no nije shvatila o kome one to razgovaraju.
Bolje ti je bez njega nego s njim, budi sretna što si se riješila neradnika, pijandure i nasilnika ...
Nije moj Đuka bio tako loš, osim kad se napije ....
A to je bilo svake subote ...
Stare ti modrice još nisu izblijedile a on bi ti već napravio nove ... Ti si mu uvijek opraštala kao da je to što nemate djece bila tvoja krivnja ...
A onda, kad si konačno rodila Luciju, ostavio vas je obje, s izgovorom kako je htio sina ...
Nije mogao podnijeti njezin plač. Sjećaš se, Luce, kako je Lucija plakala, dan i noć, prvih par mjeseci ... A on bi došao umoran s posla ...
Nije se on nikada od posla pretrg'o, a sve što bi zaradio to bi i zapio ... Velim ti ja, bolje ti je što si ga se riješila ...
Kad ih je otac napustio, Lucijina se mati zaposlila kao spremačica u nekom poduzeću, a uz to je i 'bedinovala' po kućama. Luciju bi ponekad pričuvala njezina kuma Luca, no najčešće bi djevojčica ostajala sama i provodila dane lica priljubljenog uz prozor, čekajući da joj se mati vrati.
...
Granični slučaj ... rekao je psiholog.
Dvoumim se - specijalna ili redovna škola, po posebnom programu?
Svima su puna usta integracije i inkluzije, a onda utrpaju granične slučajeve u redovnu školu, u prepuna odjeljenja, kod učitelja koje nitko ni ne pita žele li se i znaju li se baviti takvim djetetom ...
Lucijina mati nije baš razumjela sve te 'učene riječi', no znala je da je specijalna škola na drugom kraju grada. Jedva je zarađivala za život, i znala je da ni jedan poslodavac ne bi tolerirao njezino izostajanje s posla dok vodi Luciju u školu i iz škole. Psiholog se sažalio na materinu molbu i Lucija je krenula u redovnu školu koja je bila nadomak njihove kuće.
Lucijina je učiteljica odahnula kad je Luciju, poput vrućeg krompira, predala u peti razred. U Lucijinoj su se svjedodžbi kočili samo 'labuđi vratovi', sve same dvojke, zarađene 'dobrim vladanjem i zalaganjem'. Kad je krenula u peti razred, Lucija je još uvijek čitala sričući, još uvijek je spavala s mamom u krevetu, još uvijek je kradomice sisala palac, još uvijek je na dnu školske torbe skrivala lutku, još uvijek je i sama ličila na tu malu bijelu otrcanu lutku od koje se nije razdvajala i zbog koje je i prozvaše Bebuškom.
Pošto je dva puta ponavljala peti razred, premjestiše je u specijalnu školu. Lucija je sad morala pješačiti do nove škole koja je bila na drugom kraju grada jer mati nije mogla odvojiti novac za tramvajsku kartu. Ostala je bez stalnog posla, pa je spremala po kafićima. Radila bi dva tri mjeseca bez plaće, 'na crno', a onda bi je gazda izbacio i našao novu žrtvu. Čistila je stubišta u nekoliko zgrada i izvlačila i prala kante za smeće jednom tjedno. Bilo joj je to sve teže, ponekad bi se zgrčila od oštrog bola u prsima, no nije si mogla priuštiti ni dana odmora.
Jedne večeri Lucija se vraćala kući iz škole. Prolazila je pokraj gradskog parka i čula kako je netko doziva. Neki je visoki muškarac stajao u sjeni stabla, a onda je upalio šibicu i plamičak je osvijetlilo crvenu bombonjeru u obliku srca.
Ti, Lucija, kao da si od gladi pobjegla, ovih si dana uvijek gladna, blago meni ... Jedva sam to dočekala, dosada te uvijek trebalo nagovarati da nešto pojedeš, rekla je mati Luciji, nekoliko tjedana nakon te večeri.
A onda je razrednik pozvao Lucijinu majku na razgovor: Nije prva kojoj se to dogodilo. U djevojaka s tako niskim kvocijentom inteligencije spolni nagon nije pod kontrolom, a kojekakvi izopačenjaci samo čekaju priliku ... Vi ste u godinama, a Lucija nikad neće biti u stanju brinuti se o djetetu. Ja vam ništa ne sugeriram, i sami znate što je jedino rješenje. A ginekolog, ukoliko bude pametan, pobrinut će se da se ovo ne ponovi ...
Lucija se probudila iz anestezije, boljelo ju je i peklo među nogama. Nakon nekoliko sati medicinska joj je sestra pomogla da se odjene i izvela je u hodnik. Mati je, blijeda i uplakana, sjedila na bijeloj bolničkoj klupi u hodniku. Kad je ugledala Luciju, iz pletenog je cekera izvadila Lucijinu lutku. Lucija je veselo ciknula, stisnula lutku u naručje i pružila ruku majci ... i mati je povede kući. Išle su pješke kroz blagdanski osvjetljen grad i Lucija je zavirivala u izloge pune božićnih ukrasa. Na trgu je blještala osvjetljena jelka.
Naša nije tako velika, ali je lijepa ...
Vidjet ćeš, Lucija, kad stignemo kući ... I dar te čeka, Kriskindl ti ga je donio ...
I doista, u sobi je stajalo malo božićno drvce, ukrašeno kuglicama i svjećicama. Pod drvcem je bio šareni paketić.
Ja sam jako umorna, Lucija ... rekla joj je mati. Ti gledaj drvce, a ja ću malo odrijemati ... a onda ćemo večerati i ti ćeš zaviriti u paketić da vidiš što si dobila od Anđelka ...
I nemoj zaboraviti da ne smiješ dirati šibice, jednom si skoro kuću zapalila. Svjećice na jelki ćemo upaliti kad se ja probudim ...
...
Božićno je jutro osvanulo pod svježim snježnim pokrovom. Komšinica Luca, Lucijina kuma, pokucala je na vrata. Vrata se odškrinuše i Lucija izviri.
Eto me k vama, da čestitam Božić ... rekla je kuma Luca.
A gdje ti je mati?
Još uvijek spava ... odgovori Lucija.
Neka spava, sirotica ... dosta se naradila i naplakala ... A ti se tiho igraj dok ti se mati ne probudi ... i nemoj dotle sve kolače pojesti ... rekla je Luca pružajući Luciji tanjur s kolačima, prekriven ubrusom.
Tek nakon tjedan dana susjedi shvatiše kako cijeli tjedan nisu vidjeli ni Luciju ni njezinu mater. Na Silvestrovo je kuma Luca, nakon dugog kucanja i uzaludnog dozivanja, ušla u kuću razbivši prozor. U kući je bilo hladno, Lucija je sjedila na podu kraj otomana, držeći u krilu lutku i neraspakirani šareni paketić, a na otomanu je ležala Lucijina mati, mrtva.
Liječnik je konstatirao da je umrla na Badnjak, od srca.
A Luciju na Silvestrovo odvedoše u dom. Dok se, sjedeći na stražnjem sjedištu automobila, zadnji puta osvrtala prema kućnim vratima, u krilu je još uvijek držala lutku i neraspakirani šareni paketić.
U pustoj i hladnoj kući, na stoliću ispod božićnog drvca, ostade ležati kutija šibica ...
P.S.
Prolazim svakoga dana kraj Bebuškine kuće, u susjednoj ulici, kroz koju moram proći do autobusnog stajališta. Bebuška više ne stanuje ovdje, već tri desetljeća. Sad u Bebuškinoj kući stanuju neki drugi ljudi. Pretresli su krov, promijenili drvenariju i uredili fasadu.
Bebuške se više nitko ne sjeća , pomislila sam jutros, prolazeći kraj njezine kuće. A onda, po povratku s posla, baš pred Bebuškinom kućom, sretoh komšinicu Dragicu i upitah je zna li što o Luciji.
Začudila sam se kad mi je odgovorila potvrdno:
Još uvijek je u domu, u Zagrebu.
Jednom je mjesečno posjećuje daljnja rođakinja, ona koja je preuzela skrbništvo nad Lucijom. Kuću je prodala a novac stavila Luciji na štednu knjižicu, nek' joj se nađe.
Čule smo se baš nedavno, telefonom ... Veli da je Bebuška tamo sretna. Plete košarice od slame ... i igra se lutkama ...
A ja pomislih kako sam ovu priču propustila napisati na svetu Lucu ... i sjetih se da sam ove godine propustila posijati božićnu pšenicu.
photo by rusalka
Post je objavljen 18.12.2008. u 23:59 sati.