Marketing
Srce starog Hrasta, kratka priča ...
old oak, photo by flickr
... koje li je ovo stoljeće
nije li stiglo novo proljeće ...
(uranova pikula)
...
Pamtio je stoljeća, pamtio bezbrojna blistava proljeća, žarka ljeta, zlatne jeseni i okrutne zime.
Pamtio je druidske obrede, balove šumskih vila, prizore lova i bitaka, grmljavinu oluja, riku jelena. Uspio je izbjeći udare gromova, šumske požare i sjekire drvosječa i stajao postojano dok su oko njega druga stabla nicala, listala, rasla, sušila se i nestajala. Stoljećima ga je okruživala šuma u kojoj on bijaše kralj.
Vjekovi su prolazili, šuma je postajala sve manja, grad joj se sve više približavao, i kada je stari Hrast toga proljeća opet prolistao, u njegovoj su blizini odjekivali glasovi mjernika i graditelja. Označavali su temelje posljednje iz niza vila koje su se približile rubu stare šume. Cijelo su ljeto brujali strojevi i užurbani ljudski glasovi a starac Hrast, uznemiren u svojem miru, zlovoljno je gunđao. Vjekovima je gledao rađanje i umiranje, srce mu je ostarilo i umorilo se, dosadilo mu je to vječno listanje, cvjetanje i pupanje, dosadilo mu gukanje zaljubljenih ptica u krošnji.
Stresao je ptičja gnijezda s grana, odbacio listove i te je jeseni konačno odlučio ne prolistati više, sljedećeg proljeća.
...
Te su zime, hladnije od svih ranijih koje je pamtila, od mraza umirale srne, s neba su u letu padale ptice smrznutih krila, grane drveća pucale su i lomile se uz prasak, poput stakla. Ujutro bi dahom otopila ledene ruže s prozorskog stakla, napravila bi u ledu otvor u obliku srca i dan provela gledajući siluetu staroga Hrasta na obronku šume. Činilo joj se, može pogledom dodirnuti njegovo moćno deblo izbrazdano ožiljcima i obraslo mahovinom.
Pamti stoljeća, taj moćni Starac ... pomislila je.
Pamti svitanja i sutone, proljeća i zime, vjetrove i oluje, poplave i suše, ratove i primirja, krunidbe i pogubljenja ... pamti gnijezda na svojim granama i ljubavnike koji se ljube u sjeni njegove sjenovite krošnje.
Prastar je, no vrijeme mu ništa ne može, još uvijek je prekrasan, tako snažan, mudar i moćan ...
Poželjela je rukom dotaknuti mu koru, osloniti se cijelim tijelom o njegovo moćno staro deblo, pomislila je kako bi ustreptala u Njegovu zagrljaju. Bio joj je nadomak, tek kojih stotinu koraka preko snijegom prekrivenog proplanka, no kao da je bio udaljen deset tisuća milja. Izlazak na mraz iz tople sobe, s njezinom dijagnozom, mogao bi biti smrtonosan. Srce joj je oslabilo, kucalo je sve neravnomjernije i slabije i ona je pomišljala kako će njezino umorno srce stati, prije no što joj ga uspiju zamijeniti novim.
Stojeći usamljen na pustom, snijegom prekrivenom proplanku, stari je Hrast osjećao toplinu Njezina pogleda kako mu, poput mekog dlana, dodiruje ispucalu koru. Poželio je da mu priđe, da ga doista i dotakne.
Poželio je, silno je poželio Njezin dodir, nježan i plah, treperav i topao.
Dok je u hladnoj noćnoj tišini osluškivao otkucaje Njezina srca, poželio je zagrliti je svojim starim kvrgavim granama, osjetiti je kako mu slijeće na granu poput osamljene bijele golubice, osjetiti je kako mu treperi u zagrljaju poput vitke bijele breze. Duboko pod hrapavom korom, u srčiki moćnog debla, na tu mu pomisao, usred studeni zime, u srcu počeše ponovo kolati proljetni sokovi.
...
Godina se bližila kraju a ona je bila sve slabija, sve umornija.
Srce joj je kucalo sve tiše, dani bi joj prolazili u omamljujućem polusnu bez snova. A tada bi se nad njom spustile besane noći. Bojala se leći u postelju, hladnu unatoč zagrijanoj sobi. Bojala se leći jer bi, ležeći, brzo osjetila kako joj se dah skraćuje i zato je noći provodila sjedeći u naslonjaču kraj prozora. Prsti su joj trnuli i hladili se, nije ih mogla zagrijati ni zavlačeći ih u njedra.
Jednog će me jutra pronaći, ukočenu i hladnu, tu u naslonjaču kraj prozora ... pomislila je te noći, pomislila je to bez žaljenja. Život mi je prošao u obavljanju dužnosti, u ispunjavanju odgovornosti, u poštovanju pravila, u banalnim rutinama svakodnevice. Nisam mrzila, no nisam ni ljubila, a to i nije život, to je samo puko postojanje ...
Te je zvjezdane noći, obasjane mjesečinom, odjednom osjetila kako joj je dojadilo to mučno i polako gašenje snaga, to umiranje želja i nada: Živjela sam sporo i staloženo, čak ni umrijeti ne znam brzo ...
Tiho je ustala, ogrnula se velikom plavom vunenom maramom, nečujno okrenula ključ u bravi i izašla u zimsku noć. Kad se nakon nekoliko koraka osvrnula, na nedirnutom su se snijegu ocrtavale njezine stope. Nastavila je koračati, više se ne osvrćući, koračala je sve brže, starom Hrastu ususret, svakim mu je korakom bila sve bliže. Prišavši, vidjela je - u krugu oko Hrasta snijeg se otopio, među zelenim vlatima trave blistali su i mirisali bijeli cvjetovi. Dok je prolazila posljednjih nekoliko koraka, prilazeći mu, suhe grane staroga Hrasta odjednom prolistaše i pružiše joj se ususret. Zagrlila je staro deblo, osjetila hrapavu koru pod dlanovima a dlanovi joj odjednom postadoše topli i ružičasti. Grane se starog stabla nagnuše nad njom, stežući je u zagrljaj.
U tome je trenutku nestalo zime, bljesnulo je toplo ljetno sunce, vjetar je gonio oblake nebom, sjevnulo je i zagrmjelo ... Srce joj je snažno zakucalo, osjetila je bilo u grudima, u grlu, u zapešćima, krv joj je prostrujala žilama, obrazi joj se zažariše, usne porumenješe, u očima joj zablistaše plave iskre. Vihor je zanjihao deblo staroga Hrasta i Nju u Njegovu zagrljaju, oboje zadrhtaše, oboje ih obli topli pljusak. U dubini starog debla odjeknu snažan prasak, a njoj se zemlja pod nogama izvi i izmaknu, i ona u tom trenutku osjeti kako joj je srce zatreptalo, zatreptalo ...
... i stalo.
photo by flickr
U daljini su se začule sirene bolničkih kola koja su jurila prema Njezinim vratima, zazujala je elisa helikoptera odnoseći je na krov klinike, zabrujao je lift spuštajući se prema operacijskoj sali ...
Oporavljala se dugo, čitavu zimu, no liječnici rekoše da je operacija savršeno uspjela, Njezino je tijelo prigrlilo novo srce, Njezino je novo srce iz dana u dan kucalo sve snažnije ...
Žalimo, podaci o donatoru moraju ostati tajna, takva je bolnička politika ... rekoše joj, otpuštajući je.
Šume uz cestu su listale, a ona je sjedila na stražnjem sjedištu automobila, osluškujući brujanje motora, dok je snažna mašina gutala kilometre. Osluškivala je otkucaje svoga srca i šaptala mu:
Miruj, miruj, srce ludo ...
Svakim smo mu okretajem, svakim otkucajem sve bliže ...
Poljubila je sestru koja ju je dočekala na pragu, pohitala kroz predsoblje, i dok ju je sestra u strahu upozorava da uspori, protrčala je kroz dnevnu sobu, do vrata koja su vodila na terasu. Novo joj je srce treperilo u grudima poput krila uplašene golubice, dok je preko proplanka prilazila starom Hrastu. Činio se mrtav, moćan Starac golih grana, među mladim prolistalim stablima. Prišavši bliže, ugledala je na deblu pukotinu u obliku srca. Plačući je zagrlila Hrastovo deblo i srce joj od bola zatrepta i zastade. Zaustavila je dah i osluškivala, a tada začu srce staroga Hrasta, kako kuca, uglas s njezinim.
Dodir Ti je nježan i plah, treperav i topao, baš kao što sam slutio da će biti ... prošapta Hrast.
Podigavši pogled, kroz smiješak i suze, ona na vrhu najvišlje grane u moćnoj Hrastavoj krošnji ugleda prvi zeleni listić.
...
Lovers
P.S. Iako večeras ispričana svima, ova je novogodišnja priča napisana za samo jednog ...
... Jedinog čitatelja ...
Post je objavljen 28.12.2008. u 23:59 sati.