Od djetinjstva sam voljela vodu - rijeke i potoke, jezerca i bare.
rega, rega - kvak!
Žabac na Rusalkinu dlanu ... i na YouTube frog in my hand
Prošlog mi je ljeta moj susjed rekao: Tvoj vrt je nekako drugačiji od drugih vrtova,
kao da ima dušu.
Zamislila sam se i odgovorila: Da, ima. Moju.
Ako moj vrt ima moju dušu, tada je jezerce
"duša moje duše".
I zaista, moj vrt i vrtna jezerca više su mi od hobija -
to je moja oaza, moje utočište, moj "komadić raja".
Opojni miris i blagost
vrtu i srcu i dlanu
pružaju latice njene
iz sjene..
To nije običan cvijet;
bjelinom on zadivljuje,
a rumenim rubom
opire se svijetu grubom
nesklonom ljepoti...
Il' trnom
što mekši je od sna...
tko zna?
Al' noću,
kad padne mrak,
obuzima je neki čudan strah!
Ne kloni tad,
ne strahuj,
glavice malena, snena...
satensku tvoju ljepotu
prekrit će noću dravska pjena;
ne trebaš trna
dok snivaš
nimfe i vile
u svojim dvorima
od zelene svile...
Sretne li Rusalke.
Obje je vile darivaju, obje nad njezinim jezercima bdiju.
Neću ni ja više nikoga upisivati u linkove.
Misko je u pravu, taman zavoliš nekog ...
... a on(a) ode.
A, ja, kakva sam, nisam u stanju izbrisati ni pokojnike iz direktorija mobitela, a kamoli ove koji odoše s bloga.
Sjeća li se tko Andersenove priče Crvene cipelice?
Karen je bila tako siromašna da je imala samo drvene klompe i stopala crvena od zime. Tada se postolareva žena sažalila na nju i sklepala joj cipele od ostataka crvene kože. Karen je crvene cipele prvi puta nosila na majčinu pogrebu. Jedna se bogata stara gospođa sažalila na Karen i odlučila je posvojiti, a djevojčica je pomislila da je to učinila zato što je uočila njezine crvene cipele. Karenina je pomajka rekla kako su crvene cipele ružne te ih je spalila, odjenula je Karen skromno i čisto, učila je šiti i moliti.
Jednoga dana njihov grad je posjetila kraljica. U kraljičinoj pratnji bijaše i njezina kći, kraljevna. Mlada je kraljevna nosila prekrasne crvene marokanske cipelice a Karen nije mogla odvojiti pogled s njih. Ništa se na svijetu nije moglo usporediti s tim crvenim cipelicama, u Kareninim očima.
Došlo je vrijeme za Kareninu krizmu i njezina joj je pomajka za tu priliku odlučila pokloniti nove cipele pa ih odoše kupiti, u veliki grad kod poznatog postolara. U izlogu postolareve radnje bilo je mnoštvo prekrasnih cipela, no Karenin se pogled zaustavio na jednima, crvenima. Postolar je crvene cipele napravio za grofovu kćer, no na kraju, nisu joj pristajale. Karen je, dakako, odmah poželjela te crvene cipele. Jesu li od sjajne čvrste kože? upitala je njezina pomajka kojoj je u međuvremenu vid tako oslabio da bijaše gotovo slijepa. Da, odgovorila je Karen, no pomajci je zatajila da su cipele crvene. I tako je Karen na krizmu otišla u crvenim cipelama, nimalo prigodnima za takvu priliku. U crkvi su svi zurili u Karenine crvene cipele a ni ona nije mislila o svetom obredu već o svojim crvenim cipelama. Kada je s pomajkom izišla iz crkve, pred crkvenim je vratima bio prosjak, stari ubogaljeni vojnik. On se ponudi uglancati cipele Karen i njezinoj pomajci. I dok je glancao Karenine crvene cipele, rekao je: Kakvih li lijepih plesnih cipelica! Karen, čuvši to, zaplesa, ponosna na svoje crvene cipelice. No, kad je poželjela prestati s plesom, crvene je cipelice nisu slušale, morala ih je izuti da bi se zaustavila. Karenina se pomajka razboljela, a Karen ju je njegovala, no neprestano je zavirivala u ormar kamo je spremila svoje crvene cipele. U gradu se održavao bal. I Karen je dobila pozivnicu. Iako je njezinoj pomajci bilo loše, Karen je ipak otišla na ples, noseći svoje crvene cipele pod pazuhom. Stigavši do plesne dvorane, navukla ih je na noge, a cipelice stadoše plesati, bez zaustavljanja. Karen je, plešući, izišla na cestu i nastavila je plesati. Plesala je i danju i noću i po suncu i po kiši, ne zaustavljajući se. Isprva je uživala u plesu, no potom se umorila, poželjela je stati, no više nije mogla prestati plesati. Nije se mogla zaustaviti ni kad joj je pomajka umrla, proplesala je duž grobljanske ograde nošena crvenim cipelicama i otplesala dalje niz cestu. Pred njom se odjednom stvorio anđeo i rekao joj: Plesat ćeš od vrata do vrata, i bit ćeš opomena zločestoj i taštoj djeci!Milost! zavapila je Karen, no crvene je cipelice plešući odvedoše sve dalje i dalje.
I tako je Karen plesala preko polja i trnja, stopala su joj krvarila, no ona nije mogla stati, crvene se cipelice nisu dale izuti s Kareninih nogu. Bila je već nasmrt umorna kad je stigla do usamljene kuće u kojoj je živio krvnik i ona ga zamoli da joj sjekirom odsječe stopala, bio je to jedini način da se riješi crvenih cipelica.
Na štakama, Karen je krenula prema crkvi, a crvene cipelice plesale su na korak pred njom, pa ona ostade pred ogradom, ne usuđujući se ući u crkvu. Te se noći netko sažali na Karen pa je pustio prenoćiti u nekoj izbici. U ponoć Karen začu crkvenih zbor i u duši osjeti pokajanje. U tome se trenu pred njom pojavi anđeo, s grančicom u ruci. Grančica se rascvjeta crvenim ružama, anđeo grančicom dotaknu strop izbe i nad Kareninom glavom zablista zvijezda. Sada možeš ući, reče joj anđeo. I Karen uđe u svjetlost, uđe tamo gdje je više nitko nije pitao za crvene cipele ...
Priču o crvenim cipelicama prvi put pročitah davno, još kao djevojčica.
Nisam je potpuno razumjela tada ... a ni sad je ne razumijem puno bolje.
Poput Karen, ni ja nisam kraljevska ili grofovska kći, no zar samo one imaju pravo na crvene cipelice? Ni ja ne bih mogla, kao ni Karen, samo šiti i moliti, ma kako to korisno i pobožno bilo.
Za razliku od Karen, ja sam se krzmala pa se nisam krizmala, kad je došlo vrijeme za krizmu, rekla sam svojim roditeljima da radije ne bih, nisam više bila u stanju potvrditi svoju djetinju vjeru. Roditelji mi rekoše da imam pravo izabrati. I ja izabrah sumnjati ... i vjerovati, po svomu ... bez posrednika i tumača.
A možda bi mi tumač ipak trebao, no ne profesionalni tumač s bijelim ovratnikom, već netko tko je kadar vjerovati, bez sumnji ... ili usprkos sumnjama ...
Možda bi netko od vas poželio pomoći mi u tumačenju priče o Crvenim cipelicama, danas kad zavirujemo u svoje cipele koje smo sinoć ostavili na prozoru, nadajući se da u njima nećemo naći samo šibu?
We don't dance the two-step anymore
All we need's a small part of the floor
The band can go on playing almost anything it wants
When you fall in love everything's a waltz
Eyes are meant for looking into
Way up close
Arms were meant for holding
What you want the most
Lips were meant to say what bodies
Feel down in their hearts
When you fall in love
Everything's a waltz ...
Šteta, Lazy, što je tvoj account na Youtube suspended ...
...
Dragi moj Lucky, još uvijek te vidim, na ogradici vrtnoj sjediš. I u Rusalkinu srcu.
crnobijeli se debeljko
u šareniji vrt preselio
sad je na obali
nekog plavljeg jezerca.
na ogradici rusalkinoj
jedna sjena sjedi ...
ni bijela, ni crna,
sja u svim bojama duge.
znam kakva je
to kiša kapljice
gorke raspršila,
znam kakav je to tračak
sunca dugu obojio.
moj Srećko mi poruku šalje:
voljeti se ne boj, rusalko.
ne brini,
slatki moj debeljko,
krzneni.
uvijek ću voljeti tebe.
i bojat ću se,
uvijek ću se bojati ljubavi,
jer ljubav je krhka,
ma kako velika bila ...
al' nikad više pomisliti neću,
dragi moj sunčevi zračku,
najdraži moj
crnobijeli mačku,
da ljubiti ne mogu
i ne smijem.
na ogradici rusalkinoj
uvijek će jedna sjena sjediti,
ni bijela, ni crna,
i bijela i crna ...
i sjat će
u svim bojama duge.
Opis bloga
Rusalka živi u jezercu ... ali povremeno izlazi i na obalu.
Rusalka je naizgled "dobra" ... ali ponekada zna - potkačiti noktima.
Rusalka priča s ribama ... i žabama.
I vrijeba prolaznike ... da ih posjedne na svoju klupicu
(ne bojte se - ne onu na dnu jezerca).
Rusalkin vjenčić je od vodenog cvijeća.
Tu je ... iako je više ne kruni.
Rusalka se ogleda u vodi.
A krugovi na vodi izobličuju njezin odraz.
Ili ga možda - uobličuju?
Ovdje ćete saznati:
Kako stvoriti vrtno jezerce i pomoći Majci prirodi u njegovu održavanju?
O zlatnim ribicama, žabama i lopočima.
O posjetiteljima vrta.
Ali i o čemu Rusalka razmišlja. Čega se sjeća. Čemu se nada.
O čemu mašta.
Kakve snove sanja.
Kakve slike voli.
Što čita i što je - već pročitala...
I - što tek namjerava pročitati.
Poklon Grofa V.:
dječak i vila
koliko malo godina
može imati dječarac
što sam trčkara
između busenova
i kamenova
između bunara
i taraba
i zbori sa sobom
mislima
samoću
djetinjstva
vazda zaigran i
s a m
jer igra je bila
njegova mašta
u kratkim hlačama
u plavim sandalicama
na nebu
bijeli oblak
još jedan
i dolje jedan
u vodenom krugu
što ga je baka zvala
j a r u g a
na njemu čudna
zelena stvorenja
s izbuljenim očima
i nečim u grlu
od čega je noću
odjekivala mahala
i pjevale sjene
pod pendžerima
u teglama
dok bi se najele
majčina cvijeća
i napile daha
s usnulih usana
u onoj vodi
življaše Vila
obrasla bijelim
ljiljanima
na glatkim
mesnatim
listovima
i kosa joj
se trskama
češljala
divna
čarobna
preduga
jednom je
dječaka bila
na suho prenijela
dok se zaigrao
u šetnji kliskim
dlanovima
jer mutna
bijaše pjesma
mulja
i pretužna
majčina
zazivanja
za tako preran
k r a j
a ona se stvorenja
čudna zelena
igraše noću
sjajnim nebeskim
draguljima
i svako bi malo
po jedna pala
s višnje modrine
u tihu vodu
djetinjstva
i bila bi od njih
vila tako sjajna
tako lijepa
urešena
dok je zorom
ne bi sastala
sanjivost
vilinska
kleta
