Marketing
jeste li ...
... stavili čizmice u prozor?
red boots, photo by flickr
Jeste li bili dobri?
Nadate li se darovima?
... ili samo šibi ...
Sjeća li se tko Andersenove priče Crvene cipelice?
Karen je bila tako siromašna da je imala samo drvene klompe i stopala crvena od zime. Tada se postolareva žena sažalila na nju i sklepala joj cipele od ostataka crvene kože. Karen je crvene cipele prvi puta nosila na majčinu pogrebu. Jedna se bogata stara gospođa sažalila na Karen i odlučila je posvojiti, a djevojčica je pomislila da je to učinila zato što je uočila njezine crvene cipele. Karenina je pomajka rekla kako su crvene cipele ružne te ih je spalila, odjenula je Karen skromno i čisto, učila je šiti i moliti.
Jednoga dana njihov grad je posjetila kraljica. U kraljičinoj pratnji bijaše i njezina kći, kraljevna. Mlada je kraljevna nosila prekrasne crvene marokanske cipelice a Karen nije mogla odvojiti pogled s njih. Ništa se na svijetu nije moglo usporediti s tim crvenim cipelicama, u Kareninim očima.
Došlo je vrijeme za Kareninu krizmu i njezina joj je pomajka za tu priliku odlučila pokloniti nove cipele pa ih odoše kupiti, u veliki grad kod poznatog postolara. U izlogu postolareve radnje bilo je mnoštvo prekrasnih cipela, no Karenin se pogled zaustavio na jednima, crvenima. Postolar je crvene cipele napravio za grofovu kćer, no na kraju, nisu joj pristajale. Karen je, dakako, odmah poželjela te crvene cipele. Jesu li od sjajne čvrste kože? upitala je njezina pomajka kojoj je u međuvremenu vid tako oslabio da bijaše gotovo slijepa. Da, odgovorila je Karen, no pomajci je zatajila da su cipele crvene. I tako je Karen na krizmu otišla u crvenim cipelama, nimalo prigodnima za takvu priliku. U crkvi su svi zurili u Karenine crvene cipele a ni ona nije mislila o svetom obredu već o svojim crvenim cipelama. Kada je s pomajkom izišla iz crkve, pred crkvenim je vratima bio prosjak, stari ubogaljeni vojnik. On se ponudi uglancati cipele Karen i njezinoj pomajci. I dok je glancao Karenine crvene cipele, rekao je: Kakvih li lijepih plesnih cipelica! Karen, čuvši to, zaplesa, ponosna na svoje crvene cipelice. No, kad je poželjela prestati s plesom, crvene je cipelice nisu slušale, morala ih je izuti da bi se zaustavila. Karenina se pomajka razboljela, a Karen ju je njegovala, no neprestano je zavirivala u ormar kamo je spremila svoje crvene cipele. U gradu se održavao bal. I Karen je dobila pozivnicu. Iako je njezinoj pomajci bilo loše, Karen je ipak otišla na ples, noseći svoje crvene cipele pod pazuhom. Stigavši do plesne dvorane, navukla ih je na noge, a cipelice stadoše plesati, bez zaustavljanja. Karen je, plešući, izišla na cestu i nastavila je plesati. Plesala je i danju i noću i po suncu i po kiši, ne zaustavljajući se. Isprva je uživala u plesu, no potom se umorila, poželjela je stati, no više nije mogla prestati plesati. Nije se mogla zaustaviti ni kad joj je pomajka umrla, proplesala je duž grobljanske ograde nošena crvenim cipelicama i otplesala dalje niz cestu. Pred njom se odjednom stvorio anđeo i rekao joj: Plesat ćeš od vrata do vrata, i bit ćeš opomena zločestoj i taštoj djeci! Milost! zavapila je Karen, no crvene je cipelice plešući odvedoše sve dalje i dalje.
I tako je Karen plesala preko polja i trnja, stopala su joj krvarila, no ona nije mogla stati, crvene se cipelice nisu dale izuti s Kareninih nogu. Bila je već nasmrt umorna kad je stigla do usamljene kuće u kojoj je živio krvnik i ona ga zamoli da joj sjekirom odsječe stopala, bio je to jedini način da se riješi crvenih cipelica.
Na štakama, Karen je krenula prema crkvi, a crvene cipelice plesale su na korak pred njom, pa ona ostade pred ogradom, ne usuđujući se ući u crkvu. Te se noći netko sažali na Karen pa je pustio prenoćiti u nekoj izbici. U ponoć Karen začu crkvenih zbor i u duši osjeti pokajanje. U tome se trenu pred njom pojavi anđeo, s grančicom u ruci. Grančica se rascvjeta crvenim ružama, anđeo grančicom dotaknu strop izbe i nad Kareninom glavom zablista zvijezda.
Sada možeš ući, reče joj anđeo. I Karen uđe u svjetlost, uđe tamo gdje je više nitko nije pitao za crvene cipele ...
Priču o crvenim cipelicama prvi put pročitah davno, još kao djevojčica.
Nisam je potpuno razumjela tada ... a ni sad je ne razumijem puno bolje.
Poput Karen, ni ja nisam kraljevska ili grofovska kći, no zar samo one imaju pravo na crvene cipelice? Ni ja ne bih mogla, kao ni Karen, samo šiti i moliti, ma kako to korisno i pobožno bilo.
Za razliku od Karen, ja sam se krzmala pa se nisam krizmala, kad je došlo vrijeme za krizmu, rekla sam svojim roditeljima da radije ne bih, nisam više bila u stanju potvrditi svoju djetinju vjeru. Roditelji mi rekoše da imam pravo izabrati. I ja izabrah sumnjati ... i vjerovati, po svomu ... bez posrednika i tumača.
A možda bi mi tumač ipak trebao, no ne profesionalni tumač s bijelim ovratnikom, već netko tko je kadar vjerovati, bez sumnji ... ili usprkos sumnjama ...
Možda bi netko od vas poželio pomoći mi u tumačenju priče o Crvenim cipelicama, danas kad zavirujemo u svoje cipele koje smo sinoć ostavili na prozoru, nadajući se da u njima nećemo naći samo šibu?
photo by rusalka
Dodatak: Roy Kelton Orbison ( 23. 04. 1936 – 6. 12. 1988.)
lonely heart, photo by rusalka
Post je objavljen 06.12.2008. u 00:01 sati.