Rusalkina začarana jezerca ... i svijet oko njih
20.12.2008., subota
Sablasna kuća, 2. dio ...
|
Već sam ti stoput' rekla da me ne zoveš Marica ...otresla se Mary na Jožu. Oprosti, obećavam zapamtit ću - Mary zvuči cool ... nasmijao se Joža, oponašajući njezin glas, no u srcu ga je zazeblo dok je gledao Maryno blijedo lice i veliki stomak koji je izobličio njezino krhko tijelo. Izgleda da ćeš skoro roditi ... kazao je zabrinuto, zapažajućio kako joj se stomak spustio, kao u žena kojima se bliži porod. Javio se stručnjak ... obrecnula se Mary. Nastavili su koračati osvjetljenim no opustjelim ulicama. Za polazak na polnoćku bilo je još prerano, iza osvjetljenih prozora ljudi su se okupljali za blagdanskim stolom, u prozorima su svjetlili svjećnjaci, ulazna vrata bijahu okićena vijencima od borovine, počeše prolijetati prve pahulje snijega. Maryna su se koščata ramena tresla pa ju je Joža ogrlio, ne bi li je zagrijao. Tek tada je, pod svjetlom ulične svjetiljke, spazio kako joj se suza kotrlja niz obraz. Bolje bi ti bilo da je ta tvoja prazna kuća blizu, jer inače ... rekla je i Joža je shvatio da su joj počeli trudovi. Napuštena kuća prema kojoj su se uputili bila je, nasreću, odmah iza prvog ugla i u par koraka Mary i Joža se nađoše pred visokom ogradom od kovanog željeza. Upravo u tom trenutku, na noćnom se nebu, nad krovom stare kuće, ukazala prva zvijezda. Bit će 'čupavo' ako su vrtna vrata zaključana ... pomislio je Jožek, smišljajući kako da Mary prebaci preko ograde. No, kada je posegnuo za kvakom, vrata se, kao nekom nevidljivom rukom, tiho otvoriše. Prošli su kroz vrt, probijajući se kroz visoku suhu travu na kojoj su iskrile pahulje. Joža je namjeravao ući u kuću razbivši staklo na vratima verande, ali ulazna vrata bijahu otškrinuta, pa oni oklijevajući uđoše u kuću. Prostrani hol osvjetljen mutno svjetlom koje je dopiralo sa svjetlarnika na krovu, stvarajući sablasnu atmosferu, zavojito stepenište vodi u gornji dio kuće a ovalna poluotvorena vrata u dnu hola otkrivaju pogled na veliku blagovanicu. Uđoše. Mary je, teško dišući, ostala stojati kraj vrata, a Joža je pogledom preletio sobu. Veliki, prašinom prekriven stol, okružen tapaciranim stolicama s polomljenim naslonima, pod prozorom dvije velike fotelje i mali stilski stolić izjeden od crvotočine. Izvijene nožice fotelja bijahu polomljene, a iz poderanog 'mebl štofa' izvirivale su opruge i suha morska trava. Joža je, s nekoliko dobro usmjerenih udaraca nogom, razbio stolić i obje fotelje. Poslužit će kao gorivo, rekao je, osvrćući se prema paučinom prekrivenom kaminu. A od trave ću ti začas složiti udoban ležaj ... Brzo i spretno raširio je suhu morsku travu i prekrio je ostatcima tkanine. Svukao je jaknu i njome pokrio Mary, a zatim je razgrnuo paučinu, na ložište kamina položio snopić suhe trave, nožice fotelja i komade razbijenog stolića. Imaš li možda u džepu jedan od onih upaljača kojima si palila cigarete, dok te nisam nagovorio da prestaneš pušiti? upitao je Mary. Umjesto odgovora začuo je prigušen krik. Izobličena lica, Mary se grčila u trudovima. Umrijet ću ... prošaptala je promuklo.Od toga se rijetko umire, rekao je Joža. Joža je odrastao na selu i mnogo je puta gledao kako se kobile ždrijebe, kako se krmače prase, kako mačka koti mačiće na štaglju ... Sjeti se kako je pomagao Rumenki, kada se prvi puta telila. Bez zaziranja je zavukao ruku u toplu kravlju utrobu, vukući i okrećući tele u pravi položaj, kao što je jednom vidio da radi veterinar. Rađanje i umiranje Joži nisu bili strani prizori, nije se plašio krvi ni gadio prljavštine. Uvijek dulje traje, kad je prvi put ... rekao je prestrašenoj Mary. Samo da upalim vatru, pa ću ti onda pomoći ... Dok je petljao po džepovima Maryne jakne, tražeći upaljač, sobu je osvjetlila topla svjetlost. Vatra se u kaminu upalila sama od sebe, plamen je liznuo po snopiću suhe trave i uhvatio polomljeni okvir fotelje, iskrice poletješe prema dimnjaku i toplina se poče širiti sobom. Joža nije imao vremena čuditi se jer Mary je stenjala sve glasnije. Nije uspio primijetiti da ih, s vrha ormara, začuđeno promatra čitava jedna obitelj puhova, niti je opazio golubove koji su, privučeni svjetlom i toplinom, sletjeli na prozor. Svukao je s Mary traperice i zavirio joj u međunožje. Vrata života bijahu već široko otvorena, naziralo se tjeme novorođenčeta. Hvala Bogu , rekao je Joža ... ne ide nogama, a čini mi se da izići brže nego što sam mislio ... Mary je stenjala i napinjala se, pa bi potom iscrpljena klonula, odmarajući se između dva truda. Stisni još jednom, jako ... rekao joj je Joža i u sljedećem trenutku u ruke mu skliznu sluzavo i okrvavljeno dječje tjelešce. Dječak je! usklikne, dok je pregledavao dijete i brisao ga svojom majicom. Pravi dečko ... i vrlo je glasan ... Mary se uspravila, pružila ruke i Joža joj, dok je vani na crkvenom tornju izbijala ponoć, položi djetešce na grudi. ... Snijeg je na božićno jutro prestao padati i svijet je blistao, bijel i čist. Kuštravi petogodišnji dječak, još uvijek u pidžami, žurio je niz zavojito stepenište velike kuće. Polako, sine ... rekla mu je mati ... darovi neće nikamo pobjeći. Širom otvorenih očiju, dječak uđe u sobu. Vatra je veselo pucketala u kaminu, stol bijaše prekriven bijelim stolnjakom opšivenim bršljanom, a pod visokom jelkom na kojoj su blistale svijećice i srebrni orasi, stajali su šareno omotani darovi. Dok je dječak razmatao darove, na ulaznim se vratima začu zvono. Mlada žena uze sa stola zdjelu s medenjacima i krenu prema vratima. Samo časak ... rekla je otključavajući vrata, očekivala je na pragu zateći grupu malih božićnih pjevača. Imam za vas kolača a naći će se i sitniša ... Oprostite, gospodine, očekivala sam koledare ... rekla je visokom prosijedom muškarcu koji je stajao na pragu i pomislila kako, sudeći prema finom kaputu od kašmira koji mu je prekrivao široka pleća, njemu nije potreban milodar. Oprostite vi meni, rekao je on smiješeći se. Oprostite što vas smetam ovog blagog blagdanskog jutra. Prije šezdeset godina, na Badnju noć, rodio sam se u ovoj kući. Put me nanio u vaš grad, pa sam potražio ceduljicu s adresom. Zapisao sam adresu davno, bijah tada tek nešto stariji od vašeg sina, rekao je smješkajući se dječaku koji je izvirivao iza majčinih leđa. Roditelji su mi pričali o staroj napuštenoj kući u kojoj sam se rodio. Vjerovao sam da je već davno srušena, no ipak me nešto vuklo da je dođem vidjeti ... I sada sam presretan što je kuća, zahvaljući vama, ponovno oživjela ... ... Nakon sat vremena mlada je žena, ganuta njegovom pričom, ispratila prosijedog gospodina, pošto je razgledao kuću i popio šalicu kave koju mu je ponudila. Vrativši se u blagovaonicu, na stolu je ugledala je ček. Bio je naslovljen na donosioca, a ispisana je svota bila i više nego dovoljna za obnovu krova, uređenje fasade i ugradnju novog kamina. Oči joj se orosiše od radosti jer kuća je vapila za popravcima a toliko novca ona i njezin muž ne bi uspjeli uštedjeti godinama. Ček je ispisao dok sam ja kuhala kavu, pomislila je sa zahvalnošću ... i tek tada je shvatila da se nije sjetila upitati ga za ime. ... Prije no što je zamakao za ugao, gdje ga je kraj parkiranog automobila čekao šofer, Silvestar se još jednom osvrnu. Prozori stare kuće blistali su, iz dimnjaka se dim veselo uzdizao prema nebu, s grana starih hrastova na verandu, u potrazi za mrvicama, prhnu jato golubova rasipajući snježne pahulje. Silvestru se učinilo da mu se stara kuća smiješi, ispraćajući ga. |
- 23:59 - Komentari (16) - Isprintaj - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
tempus fugit! carpe diem. 2006 - 2018. by Rusalka. zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. RUSALKA PUZZLE SCORPIO |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
