Marketing
san ...
Ole Lukoje
Sjećanje ...
Koliko unatrag seže ljudsko sjećanje? Koliko su stare naše prve uspomene? Sjećamo li se svojeg prvog koraka, prve izgovorene riječi, prve priče koju su nam pričali, prve pjesme koju su nam pjevušili dok su nas uspavljivali?
...
Ne sjećam se jesam li tada imala tri ili četiri godine, no sjećam se da sam one koje su me uspavljivale stavljala na muke.
Mati ili baka, umorne od dnevnih poslova, sjedile bi kraj mojeg uzglavlja i pokušavale me uspavati. Pjevušile bi uspavanke, pripovijedale priče, jednu za drugom ... Oči bi mi se sklopile, riječi priče ili pjesme pretvorile bi se u ritmičnu litaniju koja bi me uljuljkivala u san ...
No, čim bi litanija utihnula, San bi prhnuo s mojih trepavica i odlebdio gore, prema plafonu sobe. Sjeo bi na šareni širm lustera i tamo sjedio mašući sićušnim nožicama, hvatajući sjene na stropu, kreveljeći se i namigujući mi.
Sad doista moraš zaspati, kasno je, rekle bi mama ili baka.
Ostavile bi malu noćnu svjetiljku neka gori, ostavljale bi vrata sobe otškrinuta, otišle bi dovršiti ostatak svojih dnevnih poslova.
Čim bih ostala sama, San bi se spustio na moje uzglavlje i počeo se igrati mojim trepavicama. Dizao ih je i spuštao poput roloa na izlogu trgovine s igračkama. Na trenutak bi mi pod spuštenim kapcima zatitrali oblici šareniji od šara kaleidoskopa a potom bi se oči ponovo otvorile zureći u polumrak ...
Željela sam zaspati, voljela sam sanjati, no još sam više uživala u toj igri skrivača sa Snom. Pustila bih ga da povjeruje kako me uspio prevariti, pustila bih ga da osluškuje kako mi disanje postaje sve dublje, kako mi se ruke i noge opuštaju, a kad bi mi se prišunjao, naglo bih se uspravila u krevetu, širom raširenih očiju pogledala bih začuđenom Snu u lice, rugajući se njegovom čuđenju.
Uzalud se opireš, malena, šapnuo bi mi.
Na trenutak bi nestao, a zatim bi se ponovo pojavio, prerušen u Ojle Spavajla iz Andersenove priče. Smiješni čovječuljak u dugoj prugastoj noćnoj košulji, s noćnom kapicom na glavi nad mojom bi glavom raširio šareni kišobran, na svakoj žbici kišobrana visi po jedna priča ...
Zavrtio bi kišobran, a kad bi se vrtnja zaustavila, priča bi skočila sa žbice kišobrana. Te su priče koje mi je San nudio bile tako primamljive. Zavirila bih u njih, poželjela im se prepustiti, no nadmetanje sa Snom bilo je još uzbudljivije. Odsanjala bih nekoliko prizora ... i ponovo izronila na javu.
E, baš si tvrd orah, malena, rekao bi mi Ojle Spavajlo.
Ponekad bi nastavio vrtjeti svoj šareni kišobran nad mojom glavom, a ponekad bi ga zaklopio i ljutito otišao, ostavljajući me samu u polumraku. Poželjela bih ga pozvati da se vrati, osjećala bih se tako usamljenom.
Poželjela bih ... ali ne bih.
...
Ni sada, kad one koje su mi pjevale uspavanke već spavaju vječnim snom, ne znam je to San izmicao meni ili sam ja bježala Snu, tada, u djetinjstvu ...
... i sada, kad dijete već odavno nisam ...
prošli božići, photo by rusalka
white rose: Let Your Love Be My Pillow ...
Post je objavljen 21.12.2008. u 23:59 sati.