Od djetinjstva sam voljela vodu - rijeke i potoke, jezerca i bare.
rega, rega - kvak!
Žabac na Rusalkinu dlanu ... i na YouTube frog in my hand
Prošlog mi je ljeta moj susjed rekao: Tvoj vrt je nekako drugačiji od drugih vrtova,
kao da ima dušu.
Zamislila sam se i odgovorila: Da, ima. Moju.
Ako moj vrt ima moju dušu, tada je jezerce
"duša moje duše".
I zaista, moj vrt i vrtna jezerca više su mi od hobija -
to je moja oaza, moje utočište, moj "komadić raja".
Opojni miris i blagost
vrtu i srcu i dlanu
pružaju latice njene
iz sjene..
To nije običan cvijet;
bjelinom on zadivljuje,
a rumenim rubom
opire se svijetu grubom
nesklonom ljepoti...
Il' trnom
što mekši je od sna...
tko zna?
Al' noću,
kad padne mrak,
obuzima je neki čudan strah!
Ne kloni tad,
ne strahuj,
glavice malena, snena...
satensku tvoju ljepotu
prekrit će noću dravska pjena;
ne trebaš trna
dok snivaš
nimfe i vile
u svojim dvorima
od zelene svile...
Sretne li Rusalke.
Obje je vile darivaju, obje nad njezinim jezercima bdiju.
Neću ni ja više nikoga upisivati u linkove.
Misko je u pravu, taman zavoliš nekog ...
... a on(a) ode.
A, ja, kakva sam, nisam u stanju izbrisati ni pokojnike iz direktorija mobitela, a kamoli ove koji odoše s bloga.
Sjećanje ...
Koliko unatrag seže ljudsko sjećanje? Koliko su stare naše prve uspomene? Sjećamo li se svojeg prvog koraka, prve izgovorene riječi, prve priče koju su nam pričali, prve pjesme koju su nam pjevušili dok su nas uspavljivali?
...
Ne sjećam se jesam li tada imala tri ili četiri godine, no sjećam se da sam one koje su me uspavljivale stavljala na muke.
Mati ili baka, umorne od dnevnih poslova, sjedile bi kraj mojeg uzglavlja i pokušavale me uspavati. Pjevušile bi uspavanke, pripovijedale priče, jednu za drugom ... Oči bi mi se sklopile, riječi priče ili pjesme pretvorile bi se u ritmičnu litaniju koja bi me uljuljkivala u san ...
No, čim bi litanija utihnula, San bi prhnuo s mojih trepavica i odlebdio gore, prema plafonu sobe. Sjeo bi na šareni širm lustera i tamo sjedio mašući sićušnim nožicama, hvatajući sjene na stropu, kreveljeći se i namigujući mi.
Sad doista moraš zaspati, kasno je, rekle bi mama ili baka.
Ostavile bi malu noćnu svjetiljku neka gori, ostavljale bi vrata sobe otškrinuta, otišle bi dovršiti ostatak svojih dnevnih poslova.
Čim bih ostala sama, San bi se spustio na moje uzglavlje i počeo se igrati mojim trepavicama. Dizao ih je i spuštao poput roloa na izlogu trgovine s igračkama. Na trenutak bi mi pod spuštenim kapcima zatitrali oblici šareniji od šara kaleidoskopa a potom bi se oči ponovo otvorile zureći u polumrak ...
Željela sam zaspati, voljela sam sanjati, no još sam više uživala u toj igri skrivača sa Snom. Pustila bih ga da povjeruje kako me uspio prevariti, pustila bih ga da osluškuje kako mi disanje postaje sve dublje, kako mi se ruke i noge opuštaju, a kad bi mi se prišunjao, naglo bih se uspravila u krevetu, širom raširenih očiju pogledala bih začuđenom Snu u lice, rugajući se njegovom čuđenju.
Uzalud se opireš, malena, šapnuo bi mi.
Na trenutak bi nestao, a zatim bi se ponovo pojavio, prerušen u Ojle Spavajla iz Andersenove priče. Smiješni čovječuljak u dugoj prugastoj noćnoj košulji, s noćnom kapicom na glavi nad mojom bi glavom raširio šareni kišobran, na svakoj žbici kišobrana visi po jedna priča ...
Zavrtio bi kišobran, a kad bi se vrtnja zaustavila, priča bi skočila sa žbice kišobrana. Te su priče koje mi je San nudio bile tako primamljive. Zavirila bih u njih, poželjela im se prepustiti, no nadmetanje sa Snom bilo je još uzbudljivije. Odsanjala bih nekoliko prizora ... i ponovo izronila na javu.
E, baš si tvrd orah, malena, rekao bi mi Ojle Spavajlo.
Ponekad bi nastavio vrtjeti svoj šareni kišobran nad mojom glavom, a ponekad bi ga zaklopio i ljutito otišao, ostavljajući me samu u polumraku. Poželjela bih ga pozvati da se vrati, osjećala bih se tako usamljenom.
Poželjela bih ... ali ne bih.
...
Ni sada, kad one koje su mi pjevale uspavanke već spavaju vječnim snom, ne znam je to San izmicao meni ili sam ja bježala Snu, tada, u djetinjstvu ...
We don't dance the two-step anymore
All we need's a small part of the floor
The band can go on playing almost anything it wants
When you fall in love everything's a waltz
Eyes are meant for looking into
Way up close
Arms were meant for holding
What you want the most
Lips were meant to say what bodies
Feel down in their hearts
When you fall in love
Everything's a waltz ...
Šteta, Lazy, što je tvoj account na Youtube suspended ...
...
Dragi moj Lucky, još uvijek te vidim, na ogradici vrtnoj sjediš. I u Rusalkinu srcu.
crnobijeli se debeljko
u šareniji vrt preselio
sad je na obali
nekog plavljeg jezerca.
na ogradici rusalkinoj
jedna sjena sjedi ...
ni bijela, ni crna,
sja u svim bojama duge.
znam kakva je
to kiša kapljice
gorke raspršila,
znam kakav je to tračak
sunca dugu obojio.
moj Srećko mi poruku šalje:
voljeti se ne boj, rusalko.
ne brini,
slatki moj debeljko,
krzneni.
uvijek ću voljeti tebe.
i bojat ću se,
uvijek ću se bojati ljubavi,
jer ljubav je krhka,
ma kako velika bila ...
al' nikad više pomisliti neću,
dragi moj sunčevi zračku,
najdraži moj
crnobijeli mačku,
da ljubiti ne mogu
i ne smijem.
na ogradici rusalkinoj
uvijek će jedna sjena sjediti,
ni bijela, ni crna,
i bijela i crna ...
i sjat će
u svim bojama duge.
Opis bloga
Rusalka živi u jezercu ... ali povremeno izlazi i na obalu.
Rusalka je naizgled "dobra" ... ali ponekada zna - potkačiti noktima.
Rusalka priča s ribama ... i žabama.
I vrijeba prolaznike ... da ih posjedne na svoju klupicu
(ne bojte se - ne onu na dnu jezerca).
Rusalkin vjenčić je od vodenog cvijeća.
Tu je ... iako je više ne kruni.
Rusalka se ogleda u vodi.
A krugovi na vodi izobličuju njezin odraz.
Ili ga možda - uobličuju?
Ovdje ćete saznati:
Kako stvoriti vrtno jezerce i pomoći Majci prirodi u njegovu održavanju?
O zlatnim ribicama, žabama i lopočima.
O posjetiteljima vrta.
Ali i o čemu Rusalka razmišlja. Čega se sjeća. Čemu se nada.
O čemu mašta.
Kakve snove sanja.
Kakve slike voli.
Što čita i što je - već pročitala...
I - što tek namjerava pročitati.
Poklon Grofa V.:
dječak i vila
koliko malo godina
može imati dječarac
što sam trčkara
između busenova
i kamenova
između bunara
i taraba
i zbori sa sobom
mislima
samoću
djetinjstva
vazda zaigran i
s a m
jer igra je bila
njegova mašta
u kratkim hlačama
u plavim sandalicama
na nebu
bijeli oblak
još jedan
i dolje jedan
u vodenom krugu
što ga je baka zvala
j a r u g a
na njemu čudna
zelena stvorenja
s izbuljenim očima
i nečim u grlu
od čega je noću
odjekivala mahala
i pjevale sjene
pod pendžerima
u teglama
dok bi se najele
majčina cvijeća
i napile daha
s usnulih usana
u onoj vodi
življaše Vila
obrasla bijelim
ljiljanima
na glatkim
mesnatim
listovima
i kosa joj
se trskama
češljala
divna
čarobna
preduga
jednom je
dječaka bila
na suho prenijela
dok se zaigrao
u šetnji kliskim
dlanovima
jer mutna
bijaše pjesma
mulja
i pretužna
majčina
zazivanja
za tako preran
k r a j
a ona se stvorenja
čudna zelena
igraše noću
sjajnim nebeskim
draguljima
i svako bi malo
po jedna pala
s višnje modrine
u tihu vodu
djetinjstva
i bila bi od njih
vila tako sjajna
tako lijepa
urešena
dok je zorom
ne bi sastala
sanjivost
vilinska
kleta
