Od djetinjstva sam voljela vodu - rijeke i potoke, jezerca i bare.
rega, rega - kvak!
Žabac na Rusalkinu dlanu ... i na YouTube frog in my hand
Prošlog mi je ljeta moj susjed rekao: Tvoj vrt je nekako drugačiji od drugih vrtova,
kao da ima dušu.
Zamislila sam se i odgovorila: Da, ima. Moju.
Ako moj vrt ima moju dušu, tada je jezerce
"duša moje duše".
I zaista, moj vrt i vrtna jezerca više su mi od hobija -
to je moja oaza, moje utočište, moj "komadić raja".
Opojni miris i blagost
vrtu i srcu i dlanu
pružaju latice njene
iz sjene..
To nije običan cvijet;
bjelinom on zadivljuje,
a rumenim rubom
opire se svijetu grubom
nesklonom ljepoti...
Il' trnom
što mekši je od sna...
tko zna?
Al' noću,
kad padne mrak,
obuzima je neki čudan strah!
Ne kloni tad,
ne strahuj,
glavice malena, snena...
satensku tvoju ljepotu
prekrit će noću dravska pjena;
ne trebaš trna
dok snivaš
nimfe i vile
u svojim dvorima
od zelene svile...
Sretne li Rusalke.
Obje je vile darivaju, obje nad njezinim jezercima bdiju.
Neću ni ja više nikoga upisivati u linkove.
Misko je u pravu, taman zavoliš nekog ...
... a on(a) ode.
A, ja, kakva sam, nisam u stanju izbrisati ni pokojnike iz direktorija mobitela, a kamoli ove koji odoše s bloga.
Spuštali su niz strme padine prema dnu Tartarusa, prihvaćajući se za trnovite ružine grmove okićene zrelim crvenim plodovima šipka. Rose je raskrvarila dlanove, no radovala se toj boli koja joj je skretala pažnju. I ona se pribojavala kraja puta, a kako se kraj bližio, taj je strah rastao.
Morpheus je u Roseinu životu bio prisutan od djetinjstva. Njegovu je prisutnost Rose naslućivala dok još i nije bila svjesna da joj on zaviruje u snove. A, poslije, kad joj je prišao na razmeđi jave i sna, kad su postali bliski ... povjerovala je kako ga je upoznala. Bog Snova je bio ponosan, no taj bi se ponos često pretvarao u oholost. Bio je nagao i plahovit, no mogao je biti i uporan do tvrdoglavosti .
Stariji je od vremena, pomislila je Rose ...
A ipak, ponekad je poput neobuzdana dječaka. Zna biti savršeno pronicljiv i osjećajan u jednom trenutku, a bezdušan i okrutan već u slijedećem ... Trebala bi mi vječnost da ga potpuno upoznam. Vječnost ... no, vječnost pripada Morpheusu, a ne meni ...
Zastanimo, Rose, barem načas ... na kraju si snaga ... nagovarao ju je Morpheus. No, iako ju je silazak niz strme padine Tartarusa iscrpljivao, Rose nije pristajala na Morpheusovo nagovaranje.
Bojim se da Thanatos nije odustao od potrage, naslućujem njegovu tamnu sjenu koja se šulja našim tragom ... rekla je Rose. I, doista, sve je snažnije osjećala Thanatosov užareni dah na svome potiljku, užasavala ju je žudnja s kojom je Bog Smrti nastavljao potragu.
Da, i ja ga osjećam ... zarežao je Morpheus. Kad bi Ti barem bila negdje na sigurnom, okrenuo bih se i sučelio s Thanatosom, iako znam da Njegova snaga nadmašuje moju ... Mučno mi je to bježanje, Rose, osjećam se kao pas podvijena repa ...
Rose je sa strahom pomislila da bi se njih dvojica mogla sukobiti poput dva bijesna psa, hvatajući jedan drugoga za gušu, boreći se zbog nje. Pred očima joj se ukazao prizor pobijeđena i ponižena Morpheusa koji krvari ležeći pod Thanatosovim nogama ... a tada se užareni Thanatosov pogled okrenu prema njoj i Rose osjeti kako je ruke Boga Smrti poput kliještiju stežu u zagrljaj ...
Molim Te, Morpheuse ... ne pomišljaj na to ... To bi bila ludost ..
Izdržimo ... moramo izdržati ...
Nastavljali su mučan, beskrajan spust, sve dublje i dublje. Padine Tartarusa postajale su sve strmije, trnovi ruža sve dulji i oštriji a Rosei se činilo da joj se svaki od njih zabada u srce a ne u dlanove. Osjećala je Morpheusove ruke kako je dodiruju i podržavaju, a ipak kao da je sama nosila teret toga mučnog silaska. Dok su se spuštali prema dnu Thartarusa, Rose je boljelo to što nije bila sigurna u Morpheusovu reakciju: Hoće li Morpheus smoći snage da učini ono što mora učiniti, ili će ustuknuti, u posljednji čas?
Jednom joj je rekao kako je ona jedino biće kojem je uspio reći: Oprosti...
Nikada se, kroz čitavu vječnost, Morpheus nije ispričao ni jednom bogu, ni jednom smrtniku, osim Rosei ... a sada će morati pognuti glavu pred onima kojima je naudio. Tu, na dnu Hada, morat će to Oprosti doista izreći i srcem, a ne samo usnama. Rose nije znala hoće li Morpheusu uspjeti, kao što nije mogla znati ni hoće dobiti oprost nesretnika čijem je dolasku u Had doprinio. Ipak, Rosei je bilo najvažnije ono što će se dogoditi u Morpheusovoj duši - spoznaja počinjena zla i iskreno žaljenje. Ako se to dogodi, bit će to i Morpheusovo i njezino iskupljenje.
Ne mogu više gledati tvoju muku, Rose. Zastat ćemo, sada, ovog trenutka, pristala ti ili ne!
Morpheus je sjeo pod veliki ružin grm, povukavši Rose u krilo. Obujmio ju je i ogrnuo svojim plaštem i ona se odjednom osjetila utješenom. Prislonila mu je glavu na prsa i osluškujući otkucaje osjetila kako se ritam njegova srca usklađuje s njezinim ...
We don't dance the two-step anymore
All we need's a small part of the floor
The band can go on playing almost anything it wants
When you fall in love everything's a waltz
Eyes are meant for looking into
Way up close
Arms were meant for holding
What you want the most
Lips were meant to say what bodies
Feel down in their hearts
When you fall in love
Everything's a waltz ...
Šteta, Lazy, što je tvoj account na Youtube suspended ...
...
Dragi moj Lucky, još uvijek te vidim, na ogradici vrtnoj sjediš. I u Rusalkinu srcu.
crnobijeli se debeljko
u šareniji vrt preselio
sad je na obali
nekog plavljeg jezerca.
na ogradici rusalkinoj
jedna sjena sjedi ...
ni bijela, ni crna,
sja u svim bojama duge.
znam kakva je
to kiša kapljice
gorke raspršila,
znam kakav je to tračak
sunca dugu obojio.
moj Srećko mi poruku šalje:
voljeti se ne boj, rusalko.
ne brini,
slatki moj debeljko,
krzneni.
uvijek ću voljeti tebe.
i bojat ću se,
uvijek ću se bojati ljubavi,
jer ljubav je krhka,
ma kako velika bila ...
al' nikad više pomisliti neću,
dragi moj sunčevi zračku,
najdraži moj
crnobijeli mačku,
da ljubiti ne mogu
i ne smijem.
na ogradici rusalkinoj
uvijek će jedna sjena sjediti,
ni bijela, ni crna,
i bijela i crna ...
i sjat će
u svim bojama duge.
Opis bloga
Rusalka živi u jezercu ... ali povremeno izlazi i na obalu.
Rusalka je naizgled "dobra" ... ali ponekada zna - potkačiti noktima.
Rusalka priča s ribama ... i žabama.
I vrijeba prolaznike ... da ih posjedne na svoju klupicu
(ne bojte se - ne onu na dnu jezerca).
Rusalkin vjenčić je od vodenog cvijeća.
Tu je ... iako je više ne kruni.
Rusalka se ogleda u vodi.
A krugovi na vodi izobličuju njezin odraz.
Ili ga možda - uobličuju?
Ovdje ćete saznati:
Kako stvoriti vrtno jezerce i pomoći Majci prirodi u njegovu održavanju?
O zlatnim ribicama, žabama i lopočima.
O posjetiteljima vrta.
Ali i o čemu Rusalka razmišlja. Čega se sjeća. Čemu se nada.
O čemu mašta.
Kakve snove sanja.
Kakve slike voli.
Što čita i što je - već pročitala...
I - što tek namjerava pročitati.
Poklon Grofa V.:
dječak i vila
koliko malo godina
može imati dječarac
što sam trčkara
između busenova
i kamenova
između bunara
i taraba
i zbori sa sobom
mislima
samoću
djetinjstva
vazda zaigran i
s a m
jer igra je bila
njegova mašta
u kratkim hlačama
u plavim sandalicama
na nebu
bijeli oblak
još jedan
i dolje jedan
u vodenom krugu
što ga je baka zvala
j a r u g a
na njemu čudna
zelena stvorenja
s izbuljenim očima
i nečim u grlu
od čega je noću
odjekivala mahala
i pjevale sjene
pod pendžerima
u teglama
dok bi se najele
majčina cvijeća
i napile daha
s usnulih usana
u onoj vodi
življaše Vila
obrasla bijelim
ljiljanima
na glatkim
mesnatim
listovima
i kosa joj
se trskama
češljala
divna
čarobna
preduga
jednom je
dječaka bila
na suho prenijela
dok se zaigrao
u šetnji kliskim
dlanovima
jer mutna
bijaše pjesma
mulja
i pretužna
majčina
zazivanja
za tako preran
k r a j
a ona se stvorenja
čudna zelena
igraše noću
sjajnim nebeskim
draguljima
i svako bi malo
po jedna pala
s višnje modrine
u tihu vodu
djetinjstva
i bila bi od njih
vila tako sjajna
tako lijepa
urešena
dok je zorom
ne bi sastala
sanjivost
vilinska
kleta
