Rusalkina začarana jezerca ... i svijet oko njih
31.05.2007., četvrtak
Rođendanska priča ....
|
The Rose - Bette Midler Slavljenik će znati ... Some say love, it is a river that drowns the tender reed. Some say love, it is a razor that leaves your soul to bleed. Some say love, it is a hunger, an endless aching need. I say love, it is a flower, and you it's only seed. It's the heart afraid of breaking that never learns to dance. It's the dream afraid of waking that never takes the chance. It's the one who won't be taken, who cannot seem to give, and the soul afraid of dyin' that never learns to live. When the night has been too lonely and the road has been to long, and you think that love is only for the lucky and the strong, just remember in the winter far beneath the winter snows lies the seed that with the sun's love in the spring becomes the rose. Rođendanska priča Topao glas Bette Midler stapao se s toplom svjetlošću svijeća i slatkim mirisima vanilije i sandala koji su se širili iz mirisnih lampica. Stan je blistao ... stol je bio postavljen. Cvijeće i svijeće, voće u staklenoj zdjeli ... FourRoses i dvije kristalne čaše ... boca plavca i čaše za crno vino, tanjuri, pribor za jelo, ubrusi s motivom ruža ... sve na dohvatu, kako ne bi gubili ni minute. Stigao sam, mogu li k Tebi? Uvijek bi se najavio, kad bi stigao u njezin grad. A ona bi rekla: Eeej ... Ti si ...dođi ... doleti ... U sebi bi pomislila: Nemoj gubiti vrijeme ni na što... ni na kupovinu ruža ... iako je ruže obožavala i voljela kad ih joj on donese. Nitko mi nikada ne kaže eeeej tako kao Ti ... odgovorio bi, uvijek. A ona bi pomislila kako nikada nikomu i nije rekla eeeej tako kao Njemu. On bi uvijek došao s ružama. Svježi pupoljci na dugim stabljikama sa savršenim, tamnozelenim listovima ... zamotani u fini svileni papir ... Uvijek bi ih sam birao, već su ga znali u toj cvjećarnici ... Dok bi ga čekala, tih beskrajnih pola sata, hodala bi toplim i osvjetljenim stanom, kao da lebdi ... dodirivala bi predmete, dovodeći u red sitnice ... Odjurila bi do ogledala ... i sebe bi u ogledalu pogledala Njegovim pogledom. Oči bi joj postale tamnije plave, modre, blistave ... zjenice se raširile ... usne nabubrile, obrazi se zarumenjeli ... Iz ogledala bi je gledala neka mlada žena, lijepa i zaljubljena ...Nikada nije sebe vidjela u ogledalu tako kao u tim trenutcima .... Osluškujući i očekujući njegove korake pod svojim prozorom, još bi jednom provjerila nije li joj se maskara razmazala, obnovila bi ruž na usnama, raskuštrala kosu, raspršila po vratu i zapešćima još jedan mali oblačić Diorova Tender Poisona ... i sjetila se kako on uvijek kaže da taj miris prepoznaje na drugim ženama na ulici, iako na njima ne miriše tako divno kao na njoj ... i rekao bi još kako tada uvijek pomisli na nju i poželi je ... Još uvijek pred ogledalom, otkopčala bi gornje dugme na bluzi, ponovo ga zakopčala ... i nasmijala bi se, a smijeh bi joj zazvonio poput srebrnog zvončića ... Volim tvoj smijeh ... rekao bi kad bi se čuli telefonom ... a ona bi se uvijek nasmijala zvonko i radosno na zvuk njegova glasa, čak i ako bi je nazvao u trenutcima tuge .... Njegov bi korak uvijek prepoznala pa bi najčešće otvorila vrata i prije nego bi On pozvonio. U sljedećem bi trenutku stajali na pragu i ljubili se žedno i nestrpljivo, kao putnici izgubljeni u pustinji kad napokon stignu u oazu i padnu na koljena pred svježim izvorom ... Uvijek bi, na taj dodir njezinim tijelom prošao drhtaj ... a isti bi drhtaj osjetila i u njemu. I uvijek bi se sjetila onoga trenutka kad su se, nakon dugog poznanstva, poljubili po prvi put ... Njegovim je tijelom tada prošao takav drhtaj ... a kad je isti drhtaj osjetila u sebi, znala je, ako se sretnu i ponovo poljube, neće samo na poljupcu ostati ... Zagrljeni, ušli su u predsoblje i zatvorili vrata. Cijeli bi svijet u tome trenutku nestao, sve bi nestalo ... osim njih. Ljubili bi se i smijali, pazeći da ne zdrobe ruže koje je On donio ... On bi skinuo papir s buketa, a Ona bi ruže privila na grudi .... i poljubila najljepši ružin pupoljak ... Ne ispuštajući mu ruku, izvila bi se iz njegova zagrljaja i spustila ruže na stolić od trešnjeva drveta, pokraj krhke porculanske košarice pune osušenih ružinih pupoljaka ... i sjetno pomislila kako će se ruže ovog susreta pridružiti osušenim ružama u košarici ... brzo, prebrzo ... No, sve bi zaboravila dok bi je On opet ljubio tako da bi oboje ostajali bez daha ... Pokušavala bi reći: ...kako si putovao ... je si li umoran ... popij, pojedi prvo nešto ... sjedni ... no on bi je ljubio i dalje, a ona mu poljubce uzvraćala... Usne bi im se dodirivale nježno, ovlaš, a zatim se spajale u dubokom poljupcu ... Njegove bi ruke otkopčale gornje dugme na njezinoj bluzi, pa sljedeće ... a njezina bi ruka zalutala pod njegovu košulju ... On bi posegnuo za pisamcem koje bi mu Ona obično ostavljala na uzglavlju .... Napisala bi stih i nacrtala crtež, samo za njegove oči ... Ponekad bi i stihovi i crtež bili tako smjeli da bi se Ona zacrvenila dok bi On pisamce čitao ... i zagnjurila bi mu glavu u prsa, da ne bi vidio njezino rumenilo ... Razmazila ga je tim ljubavnim porukama koje bi ga čekale na uzglavlju ... no, nekad bi ga i zadirkivala, sakrivši pisamce pod jastuk ... tada bi uživala u njegovu razočaranu pogledu, kad bi ugledao prazno uzglavlje ... No, On bi se brzo dosjetio i posegnuo pod jastuk. To je postala njihova mala igra. Ti, uvijek ti ... samo i jedino Ti ... uvijek ... Od prvog dodira, Jedini, od prvog poljupca, znala sam: uvijek, zauvijek! Reći ću, ono što još rekla nisam, šapnut ću, viknut ću, ono što već znaš ... Sve što Ti nisam stigla reći Sve što se nisam usudila učiniti ... Sve što poželiš, Jedini! Svijećice bi pozlatile njihovu put, blistajući i mirišući posvuda ... na komodi, pisaćem stolu, polici, podu, prozoru, osvjetljavajući postavljeni stol i čaše u koje nisu ni stigli natočiti FourRoses .... A oni bi se ljubili, ljubili ... pa više i ne bi čuli Bette dok pjeva: ... far beneath the winter snows lies the seed that with the sun's love in the spring becomes the rose ... ... a vanilija i sandal i mirisi njihove puti stapali su se s mirisom ruža što dišu, uzdišu i izdišu na stoliću od trešnjeva drveta ....    |
- 00:01 - Komentari (38) - Isprintaj - #
30.05.2007., srijeda
Just A Little Talk With Jesus
Prebirem po fotografijama ... željela bih neke od njih skenirati, da se dulje sačuvaju... |
- 13:59 - Komentari (31) - Isprintaj - #
29.05.2007., utorak
rose: akvarel
|
(prethodni nastavak) Rosei je, nakon događaja s Marekom, trebalo gotovo godinu dana da se smiri i oporavi. Marek je, pazeći da ne bude dosadan, povremeno pisao o svojem boravku u Americi, o privikavanju, krizama, o čudnim običajima Amerikanaca i novim poznanstvima ... I tamo je nastavio planinariti, pa je u attachementu ponekad bilo i fotografija planinskih terena ... na barem jednoj od njih u kadru bi bio i Marek. Rose bi, još uvijek, povremeno sanjala onaj tamnomodri pogled, još uvijek bi ga ponekad osjetila i na javi. No, tajanstveni Neznanac koju ju je gledao, činio je to sada s udaljenosti, tako da Rose nije bila sigurna radi li se o njezinoj mašti ili stvarnosti. Prividno je nastavila živjeti kao i ranije, no i dalje je iščekivala. U svijesti bi joj često odjeknule riječi izgovorene na gorskoj litici, dok je Marek beživotno ležao na stijeni ... Moja si, Rose ... oduvijek si moja ... Tvoji su snovi moji ... a bit će i java ... Zgromit ću svakoga tko ti priđe ... Nastojala je čvrsto se držati stvarnosti - kuća, posao, posjeti sestri i njezinoj obitelji, rijetki susreti s kolegicama s posla, na kavi, uz neobavezne razgovore ... Slobodno je vrijeme ispunjavala čitanjem, vrtom ... ponovo je počela i pomalo slikati. Taj je dar naslijedila od majke, no prilično ga je zanemarila. Sada, vrativši se slikanju, nakon majčine smrti, sve je više uživala slikajući. Mali, nepretenciozni akvareli i pasteli. Spokojni svijet svakodnevnih predmeta, cvijeća i voća, pokoja scena iz vrta s žabom, pužem, leptirom il' vilinim konjicem ... Toga je subotnjeg popodneva u vrtu bilo toplo, no ipak svježe. Bijele su ruže cvale na pergoli nad vrtnom klupicom, blagi je osvježavajući vjetrić njihao ružine grančice prepune već rascvalih cvjetova i pupoljaka. Rose je izabrala kut iz kojeg klupica i pergola nad njom izgledaju najbolje. Sjela je u travu, na dohvat je ruke stavila kutiju s akvarel bojama, čašu s vodom i kistove ... U krilu je, na komadu drvene ploče, uspravno držala komad kvalitetnog hrapavog akvarel papira koji je dan prije kupila u trgovini slikarskog pribora, na povratku s posla. Ptice su cvrkutale, bijeli oblaci putovali nebom ... a sretni je trenutak pokrenuo Roseine prste ... Kist je zaplesao ... iz čaše ... u boju .. na papir ... Potezi su tekli sigurno, bez oklijevanja ... dodirivali se i preplitali ... Osjećaj spokoja, blago poslijepodnevno svjetlo, čak i miris ruža ... sve se, u nekoliko poteza, preselilo na papir ... Boje su se savršeno slile, pretopile i razigrale, ostavljajući djeliće nedirnute bijele podloge na pravim mjestima. Rose nikada nije naslikala bolju sliku od ove, koju je, dovršenu, držala u krilu. Nasmijala se glasno, i u par poteza kistom, u uglu zapisala datum, a zatim se i potpisala - Rose ... Kasno uvečer, Rose je ležeći ukrevetu gledala mali akvarel koji je naslikala toga poslijepodneva. Stajao je na komodi, prislonjen uza zid, kako bi ga mogla promatrati... I sa vremenske distance od nekoliko sati, slika joj se još uvijek činila savršenom... Bijele su latice naslikanih ruža bile meke i prozračne, a vitice se uvijale oko pergole kao da je žele zagrliti ... Vidjet ću ... pomislila je Rose ... hoće li mi se i sutra, kad prespavam, slika činiti jednako dobrom .... No, kad je ujutro otvorila oči, slike više nije bilo na komodi. Rose je odmakla komodu od zida, pretražila je čitav stan, no sliku nije mogla naći. Na trenutak je pomislila da je sve samo sanjala ... jučerašnji lijepi dan, svježi vjetrić, miris ruža, sretne poteze kista po papiru ... Zavirila je u ladicu, očekujući kako će na dnu naći nedirnutu kutiju s akvarel bojicama i suhe kistove, no nije ih bilo. Stajali su, još uvijek vlažni, a i bojice ... na kuhinjskom sudoperu, gdje ih je jučer ostavila da se suše ... Ponovo je svuda zavirila, no slika pergole s bijelim ružama iz njezina vrta, čudesno je nestala .... (nastavak slijedi) Copyright © 2007. by rusalka- zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. |
- 23:59 - Komentari (20) - Isprintaj - #
28.05.2007., ponedjeljak
A vi?
naopačke, nogama naprijed, a ne pametnom glavicom. odmah mi dadoše razloga za plakanje, pljeskom po zadnjici, jer rodih se šutke. upozorena na red, držah se reda, bijah savjesna i ozbiljna sve do ozbiljnih godina. mislila sam i pisala prozno i seriozno, živjela oprezno. čini mi se, krajnji je čas za zrnce ludosti, što klijalo je u meni, oduvijek. |
- 23:59 - Komentari (49) - Isprintaj - #
al' je velik ovaj svijet
|
- 11:11 - Komentari (30) - Isprintaj - #
27.05.2007., nedjelja
Put your Head On my Shoulder
|
Put your Head On my Shoulder volim tvoju glavu na mojem ramenu, Voljeni, tvoju ruku na mojem koljenu, tvoj pogled na mojem licu, tvoj poljubac na mojim usnama ... volim zvuk tvojeg glasa i boju tvoga pogleda ... i okus tvojih usana ... i volim, o kako volim kad kažeš mi: volim tvoju glavu na mojem ramenu, Voljena, tvoju ruku na mojem koljenu, tvoj pogled na mojem licu, tvoj poljubac na mojim usnama ... volim zvuk tvojeg glasa i boju tvoga pogleda ...i okus tvojih usana ...  |
- 23:59 - Komentari (14) - Isprintaj - #
na rubu ...
|
- 11:11 - Komentari (51) - Isprintaj - #
26.05.2007., subota
I'm Dreaming, You`re Dreaming ...
 možda sanjam, no, ako taj san Ti si, probuditi se ne želim  jastuk okrenut ću, Jedini, ne bih li sanjala Te, opet opet opet ... svake noći... možda, Ljubljeni, Ti i ja ljubimo se u snu koji nemoguć je na javi, no ne marim ... dođi, ostvarimo opet opet opet i opet taj nemogući san! Waylon Jennings - Anita You`re Dreaming |
- 23:59 - Komentari (29) - Isprintaj - #
25.05.2007., petak
godišnja doba ...
 Ona bješe na izmaku ljeta a On na pragu jeseni, proljeća jednog, kad ljubile su se bubamare i ptice, kad cvale su ruže i pjevali slavuji ... dugo su išli ususret jedno drugom, dok prolazila su godišnja doba ... gledali se izdaleka, vidjeli samo .... kišu maglu ...oblake sive... Ona bješe na izmaku ljeta a On na pragu jeseni, kad priđoše jedno drugom. zagrljeni, zakoračiše u proljeće ladybugs in love |
- 23:59 - Komentari (42) - Isprintaj - #
24.05.2007., četvrtak
Znam li?
|
U2 - Can't Help Falling In Love Znaš li... koliko je samo stvari koje još nismo ... zapitala je Vitae u svojoj pjesmi Znaš li? I Rusalka se zapitala : Znam li? koliko je stvari koje (još) nismo, a koliko onih koje (već) jesmo? smijali se, zajedno, do suza i plakali, skupa, do smijeha ... prešli dugu stazu, od vrline do grijeha ... posvađali se i pomirili, slatko ... slagali jedno drugo, glatko ... izrekli ono što samo se šapće, glasno ... priznali mutnu ljubomoru, jasno . smijali se, zajedno, do suza i plakali, skupa, do smijeha ... prešli kratak put, od vrline do grijeha ... iz iste čaše pili, pijani skupa bili ... ljubili se i pričali do jutra, zaboravili da postoji sutra ... smijali se, zajedno, do suza i plakali, skupa, do smijeha ... prešli dugu stazu, od vrline do grijeha ... zažalili što smo se sreli, uradili što nismo smjeli ... šetali ispod zvijezda i pticama krali gnijezda ...  smijali se, zajedno, do suza i plakali, skupa, do smijeha ... prešli kratak put, od vrline do grijeha ... brojali do susreta dane, molili vrijeme da stane, slomili kazaljke sata, dok pratila sam te do vrata ... smijali se, zajedno, do suza i plakali, skupa, do smijeha ... prešli dugu stazu, od vrline do grijeha ... za račun, završni, još je prerano, iako davno smo već ... ušli u - crveno! |
- 23:59 - Komentari (42) - Isprintaj - #
Memories Of Blue
|
- 07:51 - Komentari (33) - Isprintaj - #
23.05.2007., srijeda
rose: nakon godinu dana ...
|
(prethodni nastavak) Rose je pala na koljena i opasno se nagnula preko polomljene ograde kako bi vidjela miče li se Marek, no on je ležao na samom rubu stijene, nepomičan ... Da je nečija ruka u posljednji čas nije zadržala, Rose bi se skotrljala niz liticu ... ... Milosrdna je Fortuna opet zvrk zavrtila, vrijeme vrtoglavo pomakla ... Godinu dana nakon zbivanja u Visokim Tatrama, Rose je, na trideseti rođendan, otvorila svoj email pretinac. Draga Rose, sretan rođendan! Svu sreću svijeta Ti želim: zdravlja, uspjeha ... ljubavi ... A ja? Imam samo jednu želju – susresti Te opet. No, sve se urotilo protiv toga. Sutra krećem za New York... a potom dalje ... Prihvatio sam konačno onu ponudu, uvjerila si me ... predavat ću tamo godinu dana. Moja je noga dobro, šepam jedva primjetno. Planinarim i dalje ... Prije polaska bio sam s prijateljima do vodopada Skok. I zastao sam na jednom mjestu, u povratku ... vjerojatno pretpostavljaš na kojem ... Pisat ću često, nadajući se da nisam dosadan. Marek Uz mail je bio i attachement: Marek, u plavoj jakni, na vidikovcu. A nekoliko je dana ranije stigao i paket s rođendanskim darom - crna svilena marama s dugim resama i uzorkom bijelih ruža. Rose se nasmiješila, sjetno, prisjećajući se ... Gorska služba spasavanja stigla je brzo. Marek se osvijestio i prije no što su spasitelji stigli. Prvo mu je pitanje bilo: Rose .... Je li Rose dobro? Rose ga je posjetila u bolnici, prije povratka kući. Ležao je, blijed no nasmijan, u bolničkom krevetu, a iz desne mu je noge virio splet žica. Prilično težak spiralni lom potkoljenice, no bilo je pravo čudo to što je Marek pad preživio bez većih povreda. Ni jedno od njih nije moglo rekonstruirati kako se nesreća dogodila. Nisu o tomu mnogo razgovarali. Nisu mnogo razgovarali uopće. Smiješili su se i gledali ... Prije rastanka, Rose se sagnula i poljubila Mareka. Bio je to lijep, nježan poljubac, obojen tugom. Oboje su znali, neće zaboraviti jedno drugo. Pisat će, pa i ponovo se sresti. No, Rose je bila sigurna, ta će ljubav ostati platonska. I Marek je to shvatio, iako se nije s tim mirio. U mjesecima koji su slijedili pisali su pisma, SMS poruke, povremeno telefonirali, razmjenjivali fotografije ... Rose je s olakšanjem pratila Marekov oporavak, a on se oporavljao brže od najoptimističnijih prognoza i očekivanja. Marek je toga ljeta namjeravao posjetiti Rose, no tada mu se ukazala prilika da gostuje kao predavač na jednom američkom sveučilištu, zvali su ga u posjet kako bi donio konačnu odluku. Rose ga je nagovorila da to ne propusti ... I ona je morala na put, pa je propao plan da je Marek posjeti, u povratku. Ponovni se susret nije dogodio, odgodili su ga za neko buduće vrijeme. Rose se zarekla da neće više ugroziti ni Mareka, niti bilo koga drugoga ... Jer, kad se, one kobne večeri, nagnula preko polomljene ograde, kad se skoro i sama stropoštala u dubinu, Nečije su je čvrste ruke zgrabile ... Visoka prilika u crnom, zasjenjujući čitav svijet, nadvila se nad njom. Izbezumljena, obnevidjela, Rose se našla u čvrstom stisku, nečije su usne razdvojile njezine, u poljupcu od kojeg je ostajala bez daha. Tamnomodri pogled prodro je u dubinu njezine svijesti. Moja si, Rose ... oduvijek si moja ... Tvoji su snovi moji ... a bit će i java ... Zgromit ću svakoga tko ti se usudi prići ... I Rose je riješila, neće više nikada Mareka izložiti opasnosti ... Ni Mareka, ni bilo koga drugoga ... U njoj je rastao strah, uzbuđenje i očekivanje ... no tinjao je i pritajeni bijes ... Čekala je susret, u snu ili na javi ... (nastavak slijedi) Copyright © 2007. by rusalka- zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.
|
- 23:59 - Komentari (12) - Isprintaj - #
22.05.2007., utorak
rose: oluja
|
(prethodni nastavak) Sunce je zalazilo, spuštajući se u more sve crnjih oblaka, a Rosein je osjećaj nelagode rastao i počeo se pretvarati u strah ....... Pomislila je strah će nestati, ako ga zanemari. Naslonila se na ogradu, uz Mareka. Ramena su im se dodirivala dok su gledali prizor planinskih obronaka i sunčeva zalaska. Sve je bilo kao postavljeno za romantičnu scenu. Dvoje, na planinskom vidikovcu, smiraj lijepo provedenoga dana, zalazak sunca, šum potoka ... Kako ću znati mogu li ikoga zavoljeti, ako ne pružim šansu sebi samoj ...i nekomu tko je tako privlačan, drag i pažljiv poput Mareka ... pomislila je Rose. Neću ustuknuti, kao obično, neću ga otjerati odbijanjem, kao što sam to uvijek do sada činila ... Kad god bi Rose osjetila privlačnost prema nekomu, uvijek bi se nešto ispriječilo. Zlobna bi sudbina stvorila situaciju u kojoj bi se otkrile udvaračeve mane i slabosti pa bi onda upravo na njih skrenula Rosein pogled. A kad bi se Rose riješila mane zanemariti u korist dobrih osobina, neki bi glas u zadnji čas rekao Ne, a ona bi se poslije pitala: Je li taj glas bio njezin ... ili ... Dok je Rose razmišljala, Marek joj je stavio ruku na rame, obgrlivši je. U tom trenutku, planinski je prizor, kao izbrisan, nestao iz Roseina pogleda. Pred očima joj se zacrvenilo poput šumskog požara, a potom zapjenilo i zaplavilo ... Rose je utonula u Nečiji tamnomodri pogled, kao u uzburkani ocean. Nad valovima tog tamnomodrog pogleda bjesnila je oluja, munje su parale nebo. Ne, to nije stvarnost ... govorila je Rose u sebi ... ne, to je samo moja bolesna mašta ... Zaklopila je oči, da pobjegne bijesu toga pogleda. Marek je sve pogrešno protumačio. Nagnuo se prema Rose i svojim usnama dotaknuo njezine. U želji da otjera pogled koji joj je prodirao u misli, Rose je odgovorila na Marekov poljubac. Tamni su se oblaci uskovitlali i munjevitom brzinom prekrili čitavo nebo. Bljesnule su munje, podigao se divlji vjetar ... Marek je i dalje ljubio Rose, ne opažajući oluju koja se na njih sručila. U sljedećem trenutku Rose je stajala kraj polomljene ograde, a Marek ležao na rubu stijene, pet šest metara ispod vidikovca ... U Roseinoj je svijesti sve utihnulo ... nije čula ni grmljavinu, ni huk vjetra ni šum potoka ... ni vlastiti vrisak. Grane drveća njihale su se bešumno i usporeno, kao u nekom nadrealističkom nijemom filmu, stazom se slijevala bujica ... Rose je pala na koljena i opasno se nagnula preko polomljene ograde kako bi vidjela miče li se Marek, no on je ležao na samom rubu stijene, nepomičan ... Da je nečija ruka u posljednji čas nije zadržala, Rose bi se skotrljala niz liticu ... (nastavak slijedi)
|
- 23:59 - Komentari (71) - Isprintaj - #
Bilbo pozira
|
- 07:01 - Komentari (42) - Isprintaj - #
21.05.2007., ponedjeljak
rose: zalazak sunca
|
(prethodni nastavak) Uz stazu koja je bila kategorizirana kao «laka», zaista je tekao potok. Marek je bio u pravu, to je stazi davalo poseban ugođaj. Zvuk potoka i svježina. A ipak, sunce je ugodno grijalo, dok se mala izletnička grupa penjala postupnim, ne suviše strmim usponom ... Povremeno bi zastajali da uživaju u vidiku. Aušrina i Helmut požurili su naprijed. Do Rose je dopirao njihov smijeh i glasni razgovor. Oniži Helmut visoku je Litavku Aušrinu poučavao kako baratati štapovima za hodanje a ona je glumila nespretnost i bespomoćnost, što je Helmutu očito godilo. Milan i Miloš, nerazdvojni poput blizanaca, udruženim su se snagama udvarali Etelki dok im je ona opisivala ljepote Budima i Pešte, čari čardaša, paprikaša i bikavera. Marek i Rose koračali su na začelju. Rose je bila zadivljena Marekovim poznavanjem flore. Znao je nazive svih stabala i šumskih biljaka koje su cvjetale uz stazu. Visok, plavokos, no crnih očiju, četvrtastih čeljusti obraslih kratkom plavom bradicom, simpatična osmijeha. U slobodno se vrijeme bavio planinarenjem, a zimi je skijao, pa je Rosei vrlo živo opisivao dogodovštine sa svojih planinarskih i skijaških poduhvata. Kao planinar, proputovao je dobar dio svijeta. Nizao je nazive vrhova na koje se penjao s različitim planinarskim grupama, no činio je to bez imalo razmetljivosti. Uz put je iz svojega ruksaka u pravom trenutku izvlačio bočicu s vodom, pregršt čokoladnih bonbona, osvježavajuće vlažne maramice ... Predviđao je što bi Rosei moglo zatrebati, usklađivao svoj korak s njezinim ... Kad je primjetio kako se Rosein dah ubrzava na strmijem dijelu staze, objavio je odmor, pa se cijela grupa ponovo okupila. Posjedali su na ogradu koja je na zavijutku staze osiguravala rub strme padine. Prije no što je Rose uspjela sjesti, Marek je na ogradu protro svoju jaknu kako bi Rosei bilo ugodnije. Nakon kratkog predaha, nastavili su stazom koja je vodila prema vodopadu. Društvo je, dakako, zapazilo Marekove manevre, pa su se, pošto im je njihov vodič postao simpatičan, potrudili da požure naprijed ili zaostanu. I tako su Marek i Rose, ugodno čavrljajući, koračali jedno kraj drugoga, a on bi joj nudio ruku na strmijim dijelovima staze. Rose bi često, u stankama Skupova na kojima je sudjelovala, doživljavala pokušaje udvaranja. Obično bi joj to bilo neugodno, pa bi uljudno no odlučno, takve pokušaje obeshrabrila u samom početku. No, Marek je svemu znao dati pravi ton, savršeno se pažljivo, no nenametljivo, kavalirski trudio da Rosei bude ugodno. Svidjele su joj se njegove šale i samoironija s kojom je pričao o svojem avanturističkom duhu. Rose je osjetila kako joj Marek postaje drag. Sat umjerenoga hoda, uz jednu kratku stanku, brzo je proletio. Pred njihovim se očima otvorio lijep vidik na vodopad Skok. Jesen je prilično sušna ... rekao je Marek ... pa vodopad nema svoju uobičajenu snagu. Dvostruko je snažniji u proljeće, nakon otapanja snijega ... a prelijep je i zimi, kad ga djelomično okuje led ... Poslijepodne je odmicalo, postajalo je svježije. Marek je ogrnuo Rose svojom plavom jaknom. Trebao sam vas upozoriti da će predvečer zahladiti ... Zagrijani ste od penjanja, mogli biste se prehladiti ... rekao je. Počelo se naoblačivati, pa su krenuli natrag već nakon pola sata. Marek je zabrinuto gledao nebo i ohrabrivao ih kako će prije kiše stići do odmorišta gdje su parkirali kombi. U povratku su Marek i Rose ponovo bili na začelju grupe. Nizbrdica im je ubrzavala korak, a njihovi su suputnici žurili i povremeno im se, na zavijutcima puta, gubili iz vida. Na jednom suženom dijelu puta na kojem su se grane drveća nisko nadvijale nad stazu, Rose je odjednom počela osjećati nelagodu. Pitala se za razlog. Ne, Marek nije bio razlog tog lošeg osjećanja koje ju je odjednom obuzelo. Razlog je bio neugodan osjećaj da ih netko slijedi. Rose se osvrnula, no dio staze koji je mogla vidjeti bio je prazan. Sunce se počelo naglije spuštati. Na dijelu na kojem se staza uzdizala nad strminom Marek je zastao. U pravom smo trenutku na pravom mjestu ... rekao je. Ovo je najbolja točka za promatranje sunčeva zalaska ... No, Rose više nije osjećala ni da je pravi trenutak, ni da je pravo mjesto ... Sve je snažnije osjećala nečiju prisutnost ... i nečiju ljutnju ... Ni sama sebi nije znala objasniti zašto osjeća da ta ljutnja nije usmjerena na nju nego na Mareka. Sunce je zalazilo, spuštajući se u more sve crnjih oblaka, a Rosein je osjećaj nelagode rastao i počeo se pretvarati u strah ... (nastavak slijedi) Copyright © 2007. by rusalka- zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.
|
- 23:59 - Komentari (16) - Isprintaj - #
vrt i vrtlarica
|
- 12:41 - Komentari (25) - Isprintaj - #
20.05.2007., nedjelja
rose: picnic basket
|
(prethodni nastavak) Ne bojte se ... rekao je Marek svima, no ipak je bilo vidljivo da se obraća upravo Rosei. Danas sam pametniji ... pa ću vas povesti stazom koja nije suviše strma. Izabrao sam posebno lijepu rutu s prekrasnim vizurama i pogledima ... Premda ... šeretski je dodao, gledajući Rose ... radi lijepog pogleda ne bismo uopće morali izlaziti iz hotelskog hola ... ... Bilo je to malo simpatično društvance. Uz Rose, još petoro sudionika Skupa toga se lijepog jesenjeg poslijepodneva odlučilo krenuti na izlet, pod Marekovim vodstvom. Visoka i mršava Litvanka Aušrina i oniža debeljuškasta Mađarica Etelka, obje u sličnim, gotovo jednakim ružičastim trenirkama, šalile su se na vlastiti račun. Ja sam trenirku kupila u Budimpešti ... i bila sam uvjerena da je unikat ... ha ha ha ... rekla je Etelka. A ja svoju u Vilnusu, i nisam je baš malo platila ...nasmijala se Aušrina. Autentični koreanski proizvod ... dodao je Marek. Globalno selo ... uglas su odgovorili Milan i Miloš. Obojica su bili s istog praškog fakulteta i obično su na skupovima nastupali kao koautori. Maine liebe frau ima istu takvu ... dodao je Nijemac Helmut. On je na izlet krenuo opremljen kompasom, dalekozorom, kartom i štapovima za hodanje. Bio je tu još i Zbignjev, Poljak, koji je Rosei i ostalim damama ljubio ruke svaki puta kad bi ih susreo u holu hotela. Obje dame izgledaju kao ružice u svojim lijepim ružičastim trenirkama ... rekao je ... šteta što i pana Rose danas nije u ružičastom, iako njoj izvrsno pristaje plava ... Dobro je raspoloženje začas stvoreno. Društvo je razgovaralo mješavinom slovačkog, hrvatskog, poljskog, engleskog i njemačkog, tražeći odgovarajuće riječi i smijući se povremenim nesporazumima ... Aušrina im je obašnjavala da njezino ime na litavskom znači - večernja zvijezda ... Poučavala ih nekim litavskim riječima. Ekspres turistički kurs ... rekla je u šali ... a poslije ću one napredne poučiti još nekim frazama za specijalne prilike ... he he he ... dobro došli - Sveiki kako se zoveš - Koks tavo vardas? kako ste - Kaip jaučiatas? dobro jutro - Labas rytas laku noć - Labos nakties! Labąnakt! ... lomili su jezike litavskim frazama i riječima, a Aušra ih je ispravljala ... Na hotelskom je parkiralištu stajao lijepi novi kombi u koji su se svi ukrcali, pričajući, šaleći se i smijući. Marek je načas bacio pogled na Rose i napravio kiselo lice kad je kraj njega, na mjesto suvozača, uskočila Etelka. Dok su se vozili uskom cestom najavio im je cilj izleta – vodopad Skok u blizini Štrbskog Plesa. Vodopad je prekrasan ... rekao je Marek ... a od mjesta gdje ćemo se iskrcati iz kombija do vodopada vodi uređena i markirana šumska staza s prelijepim pogledom na na okolne grebene. A duž cijele staze teče potok pa to ovoj stazi daje poseban ugođaj ... Trebat će nam sat hoda do vodopada, tamo ćemo se zadržati otprilike sat vremena, pa još sat u povratku ... Nećemo žuriti, ne brinite ...stići ćemo natrag do našeg kombija još za danjeg svjetla ... Rosei je bilo drago što se ipak odlučila krenuti na izlet. Opustila se, gledajući lijepe prizore koji su joj se nizali pred očima dok je kombi savladavao uspon. Bio je oktobar i jesen je pozlatila krošnje bjelogorice, nebo je bilo jasno plavo s ponekim vunastim bijelim oblakom ... Rose je isprva više slušala čavrljanje svojih suputnika nego što je u njemu sudjelovala, no Marek se potrudio da i Rose uvuče u razgovor. Uspjela je potisnuti neugodu koju je osjetila u liftu i načas je zaboravila glas koji joj je, kad se lift zaustavio, šaptao u uho, dodirujući joj ušnu školjku nevidljivim usnama. Ubrzo su stigli na mjesto odakle su namjeravali nastaviti pješice. Bilo je to uređeno parkiralište sa stolovima i klupama od grubo tesanog drveta, kabinom toaleta, koševima za smeće i velikom tablom s kartom toga područja. Marek je iz kombija izvukao pletenu picnic košaru i mali prenosivi hladnjak i stol je začas bio pun plastičnih čaša i tanjura. Iz plastičnih kutija izronila je lijepa zakuska složena od kriški raženoga kruha, sira, šunke, zelene paprike narezane na štapiće i malih koktel rajčica koje su se mogle pojesti u jednom zalogaju. Bilo je i naranči, već oguljenih i razdvojenih na kriške, i lijepih crvenih i mirisnih jabuka. Marek je iz malog prenosivog hladnjaka izvadio orošene boce piva i bocu rashlađenog bijelog vina ... a zatim je slavodobitno iz ruksaka izvukao i jednu bocu crnog vina. Donio sam nekoliko boca s vašeg lijepog mora ... rekao je Rosei ... lane sam ljetovao na Braču ... Ispričavam se zbog plastičnih čaša .... Milan i Miloš posjeli su Etelku između sebe i počeli je ispitivati o skupu koji će se na proljeće održavati u Budimpešti. Aušrina se divila Helmutovoj planinarskoj opremi ... A Marek je obasuo Rose sitnim pažnjama ...složio joj je sendvič, najljepšu jabuku izrezao na kriške ... Gutljaj dva crnoga ... nagovarao ju je ... Blijedi ste, a crno je vino dobro za krvnu sliku ... Kad trenirka nije ružičasta ... hahaha ... nek se obrazi zarumene ... Rosei su godile te sitne pažnje, Marek joj je bio zabavan i simpatičan. Njegove su joj šale pomagale da odagna misli na one dodire iz lifta ... na onaj vrući dah koji je osjetila na svome vratu ... Pošto se društvo pogostilo, Marek je začas sve sam pospremao, odbivši pomoć. Iz kombija je izvukao mali ruksak i naprtio ga na leđa. No ... upitao je ... jesmo li spremni za pokret? (nastavak slijedi) Copyright © 2007. by rusalka- zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.
|
- 23:59 - Komentari (27) - Isprintaj - #
slatka njuškica ...
 ... i šapice ...i repić ...  ... sve puta tri ...  Aristocats - Scales and Arpeggios (Italian) Trojicu malih aristokrata Đuru, Ćiru i Peru-Žderu, moja je sestrica prije dva tjedna pokupila sa smetlišta ... Sad lijepo napreduju, progledali su ... Rastu, ko gljivice nakon kiše, pod budnim okom pseće guvernante, sestrinog pinčera Jackya.   ... za piano lessons još je malo prerano ... hihiihii Vrijeme je za večeru!  |
- 10:19 - Komentari (53) - Isprintaj - #
19.05.2007., subota
rose: visoke tatre
|
(prethodni nastavak) Nakon majčine smrti Rose je živjela sama u kući koju je naslijedila, u kojoj se rodila, odrasla, provela djetinjstvo ...Svaki je kutak te kuće bio pun uspomena. Rosei se u kasnim zimskim polijepodnevima činilo da čuje smijeh i daleku jeku dragih glasova ... Pred očima bi joj prolijetali prizori. Ona i Hana, još djevojčice, večeraju kruh namazan lipovim medom, piju mlijeko i slušaju glazbu s radija u toploj, zagrijanoj kuhinji ... miris cimeta i sitan prašak mljevenog šećera širi se zrakom, mati mijesi božićne kolače a njih dvije, smijući se, kradom umaču prste u zdjelu s kremom ... pahuljice promiču kraj prozora kroz koji plava zimska noć viri u kuhinju, a ona i Hana čekaju prvu zvijezdu kad će ih pozvati u sobu s okićenim božićnim drvcem i darovima ... Rose se počela sve dublje povlačiti u sebe, u uspomene, poput školjke koja se skriva u ljušturi. Uvijek ljubazna i uljudna, sad se ljudima koji su je okruživali, kolegama i studentima, činila sve distanciranijom. Sive i plave kostime zamijenila je crnima. Nosila je crninu za majkom radi običaja, no njoj crnina nije bila potrebna da je podsjeća na žalost i gubitak. Prvih je mjeseci nakon majčine smrti često odlazila na groblje, dugo stajala pred pločom na kojoj je uz majčino ime pisalo i očevo i bakino. Zahvatila ju je depresija, pa bi ponekad kraj te nadgrobne ploče pomislila kako će nakon dugih praznih godina netko tu ispisati i njezino ime. Spavala je sve lošije i sve češće sanjala snove kojih se nije mogla sjetiti nakon buđenja. Tek bi joj, na trenutak, u svijesti izronio djelić sna, poput pramička oblaka rastrganog vjetrom. Tamnomodri pogled ... dodir ... glas koji šapće njezino ime ... Zabrinula se i povjerovala kako je depresija vodi u duševnu bolest kad joj se počelo pričinjavati da je i na javi netko gleda i prati. To joj se najčešće događalo noću kad bi bila sama kod kuće. Dok bi sjedila za računalom, odjednom bi osjetila nečiji dah na vratu ... ili bi joj se učinilo da ju je netko dodirnuo po kosi dok bi sjedila čitajući ili gledajući neki kasni noćni film na televiziji. Brižljivo je pratila svoje dnevno funkcioniranje i ustanovila da je u stanju koncentrirati se, obaviti savršeno i najzahtjevnije poslove. Valjda ipak ne ludim ... pomislila je. Sve je to pripisivala žalosti zbog gubitaka koje je u posljednje vrijeme pretrpjela ... pripisivala je to gubitcima i usamljenosti. Rose nije nikad imala veliku potrebu za druženjem i nije trpjela od usamljenosti ni kad bi dulje vrijeme bila sama. Najbolje se ipak osjećala u svojem malom uskom krugu obitelji i rijetkih prijatelja. Ona nije zazirala ni od većih skupova, no nije bilo bliskosti s poznanicima i kolegama s posla. No, sad bi se osjećala usamljenom i s Hanom i Lukom. Hana je bila trudna, Luka zaljubljen u svoju mladu ženu čija se vitka figura lijepo zaoblila a grudi narasle. Kad bi barem takve ostale ... zadirkivao je Luka Hanu. Rose ih je gledala i smješila se sjetno. Počela je putovati, sudjelovati na brojnim znanstvenim skupovima diljem Europe. Putovala je najčešće s kolegicom, no ponekad i sama. Godinu dana nakon majčine smrti, otputovala je u malo mjesto u Visokim Tatrama. Skup se održavao u velikom hotelu koji je izvan sezone skijanja bio gotovo prazan. Sudionike skupa srdačno su dočekali organizatori. Marek, član organizacijskog odbora, bio je privlačan četrdesetgodišnjak simpatičnog osmjeha. Njegov je pogled postao topliji, a osmjeh mu je ozario lice čim je ugledao Rose kako ulazi u hol hotela. On se prihvatio organizacije izleta u lijepu okolicu, kako bi gosti ispunili slobodno vrijeme. Dobro je poznavao Visoke Tatre jer je tu godinama provodio zime, skijajući. Pošto je bio tek kraj oktobra, a jesen je bila topla i zlatna, svi su se tim izletima razveselili. Skup su organizatori razvukli na čitav tjedan. Domogli su se neke bogate međunarodne donacije pa im nije manjkalo sredstava. Dnevni bi red Skupa završavao u 14:00, slijedio bi zajednički ručak, a već u 15:30 zaintresirani bi se okupili pred hotelom i kretali na izlet. Rose se, prvoga dana po dolasku, izgovorila umorom od puta, pa se nije pridružila izletnicima. Ustvari, nije bila umornija no obično i rado bi razgledala prekrasne pejzaže, no bojala se da svojim sumornim raspoloženjem ne kvari veselje drugima. Sutradan, u prvoj stanci, prišao joj je Marek i rekao kako danas neće prihvatiti ne kao odgovor. Rose je, iako nevješta u takvim igricama, odmah primjetila da je Mareku privlačna. Nagnuo bi se prema njoj dok bi joj govorio, zagledao joj se u oči, povremeno je ovlaš dodirnuo po ruci. I smiješio se, a vedar osmjeh mu je uljepšavao lice. Rosei je Marek bio simpatičan pa i privlačan. I na kraju je popustila njegovom nagovaranju i obećala kako će se pridružiti izletnicima koje se Marek spremao poslijepodne povesti u dugu šetnju. U tamnoplavoj trenirci i čvrstim visokim patikama, s malim ruksakom na leđima, Rose je poslijepodne ušla u mali lift koji se spuštao do hotelske recepcije. Pritisnula je dugme s oznakom R i lift je krenuo... No, nakon nekoliko trenutaka kabina se lifta zaustavila, uz trzaj ... a svjetlo se ugasilo. Rose je u liftu bila sama, no čim je nestalo svjetla, osjetila je još Nečiju prisutnost. Netko joj je stajao za leđima, ne dodirujući je, no ona je čula ubrzani dah, a zatim ga i osjetila na vratu i potiljku. Nešto joj je dodirnulo uho ... shvatila je da su to nečije usne. Rose ... Rose ... šaptao je senzualno duboki muški glas, Rosei u uho ... a zatim je osjetila dodir na ključnoj kosti pa je taj prst prošetao prednjom stranom njezina vrata ... a zatim duž brade, do usana. Rose je mahnula rukom ... kao da tjera dosadnu osu ... Kabina lifta se zatresla, svjetlo upalilo ... i lift je opet krenuo nadolje. Marek već čekao u holu. Bio je namršten no nasmijao se kad je vidio da Rose izlazi iz lifta. Dobro je što ste se odlučili krenuti na izlet ... rekao je. Svježi će vam zrak zarumeniti obraze. Osim Rose, još samo pet izletnika bilo je toga poslijepodneva spremno krenuti s Marekom. Jučer sam pretjerao ... rekao je Marek, smijući se. Izabrao sam prezahtjevnu stazu za šetnju ... Sad svi boluju od upale mišića i radije su odabrali topli hotelski bazen nego još jednu napornu šetnju. No, obećali su da će nam se opet pridružiti sutra, kad se malo oporave ... Ne bojte se, rekao je Marek svima, no ipak je bilo vidljivo da se obraća upravo Rosei. Danas sam pametniji ... pa ću vas povesti stazom koja nije suviše strma. Izabrao sam posebno lijepu rutu s prekrasnim vizurama i pogledima ... Premda ... šeretski je dodao, gledajući Rose ... radi lijepog pogleda ne bismo uopće morali izlaziti iz hotelskog hola ... (nastavak slijedi) Copyright © 2007. by rusalka- zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.
|
- 23:59 - Komentari (33) - Isprintaj - #
Red Roses For My Lady
Engelbert Humperdinck - Red Roses For My Lady |
- 14:01 - Komentari (56) - Isprintaj - #
18.05.2007., petak
rose: ruže iz sna
|
(prethodni nastavak) Ruža je postala Rose. Vremenom, prestala je misliti o sebi kao o Ruži. I sve je više i više postajala – Rose. ... Rose je kasnije često pomišljala da joj je Željko, preimenovavši je u Rose, pretvorivši je u Rose, skrenuo pozornost na taj tajanstveni tamnomodri pogled kojega je i ranije bila svjesna. Jer, Rosei se još od djetinjstva ponekad, usred igre, znalo učiniti da je nečiji pogled u nju uprt. Osjetila bi taj pogled, na nju usredotočen, kao da je dodiruje. Naglo bi se okrenula, no nikoga ne bi bilo u blizini. Tek kad se Željko sagnuo da je poljubi, tek kad je taj gimnazijski šeret i zavodnik zaklopio svoje svjetloplave oči trenutak prije no što su mu se usne spustile na kut Roseinih usana, tek tada je Rose po prvi put jasno ugledala taj intenzivni, duboki i tamnomodri pogled za koji je znala da je već dugo promatra. Nakon te decembarske večeri Rose je počela vrebati trenutak u kojem će uloviti misteriozni tamno modri pogled koji ju je pratio ... uloviti pogled ... i i onoga tko je gleda. Uspjelo joj je to tek mnogo kasnije ... Bližio se Rosein dvadeset i deveti rođendan. Rose nije znala da će se taj rođendan bolno razlikovati od svih drugih, ranijih rođendana. Za svaki rođendan Rosei bi njezini dragi roditelji, sestra i baka priredili malo slavlje. Mati bi je toga novembarskog dana, na njezin rođendan, probudila rano ujutro i prva joj čestitala. A potom bi svi ušli u Roseinu sobu, s rođendanskom tortom i darovima. Torta bi najčešće bila od kestena, a obično bi joj u djetinjstvu darovali željenu igračku ili knjigu, a kako je rasla pokloni bi se usklađivali s njezinom dobi. Svileni šal u nekoj nijansi Rosei drage plave, lijepa porculansku figurica, ručni sat ... Jedne je godine dobila kutijicu koja svira, druge mali akvarel s motivom cvijeća il' rječne obale ... Darujući je, njezini bi joj dragi rekli da je vole, da ona ima posebno mjesto u njihovim životima ... No, tri dana uoči Roseina dvadeset i devetog rođendana, Roseina je mati naglo umrla ... Dan prije svoga rođendana, Rose ju je ispraćala na vječni počinak. Stajala je nad majčinim grobom u grču i nevjerici, s oštrim bolom i osjećajem ljutnje koju nije sebi priznavala. Rose još uvijek nije puštala otići svoju umrlu majku, još uvijek nije htjela priznati činjenicu koja se nije mogla izmijeniti. Stajala je nijema, stisnutih usana i suhih očiju, ogorčena, dok su njezinu majku polagali u grob. Rose je toga poslijepodneva, dok su bijeli oblaci brzo letjeli nebom, nošeni hladnim vjetrom, stajala nad rakom, ne videći nikoga. Nije čula riječi svećenika, ni zvonjavu s tornjića grobljanske kapele, nije vidjela ožalošćene prijatelje i susjede koji su se na posljednjem ispraćaju okupili. Sve su oči bile suzne, osim Roseinih. Roseina je mati bila topla i draga žena, srce obitelji i cijelog susjedstava, pa su je iskreno žalili svi i nije bilo nikoga tko nije zasuzio na njezinu sprovodu. No, Rose nije mogla plakati pa joj se činilo da će je ugušiti taj jaki grč koji joj je stegnuo jednjak. U trenutku kad se, uz zvuke Ave Marije, lijes počeo spuštati, Rose je dlanom prekrila usta iako joj iz grla ni tada nije krenuo jecaj. Vjerojatno bi se srušila, onesvještena, tu nad majčinom rakom, da je pod ruku nisu primili njezina sestra Hana i Hanin mladić Luka. Dvije su ruke nježno obujmile Roseine nadlaktice pa je Rose ostala uspravna, gledajući kako grobari navlače mramornu ploču nad crnom rupom u koju se lijes spustio. Poslije sahrane Rose je, zajedno s Hanom i Lukom, u obiteljskoj kući primila one koji su došli izraziti sućut. Kuća je potom, kad su se svi razišli, ostala tako tiha. Rosein otac i baka umrli su godinu dana prije njezine majke. Nakon njihove smrti Hana i Rose ostale su s majkom. A mjesec dana prije iznenadne majčine smrti Hana se preselila svojem mladiću Luki, za kojeg se trebala vjenčati u decembru te godine. Datum je već bio zakazan. Sad, kad je mati umrla, Rose je ostala sama u kući koja je još prije dvije godine bila puna. Više nije imala nikoga od obitelji, osim svoje mlađe sestre Hane. No, osjećala je da se njezina obitelj opet povećava, dok je stajala u gradskoj vjećnici na sestrinu vjenčanju i slušala svoju mlađu sestricu kako uzbuđenim i drhtavim glasom izgovara da, svojem dragom Luki. Luka je i Rosei postao drag već od onog trenutka kad ju je Hana s njim upoznala. Visok, krupan, simpatičnog osmjeha ... Rose se razveselila jer je osjetila da u njemu neće naći samo šogora već i prijatelja. I zaista, Luka je, uz Hanu, postao Rosein oslonac, u tim prvim danima njezina tugovanja za majkom ... a i kasnije. Imao je zlatne ruke, znao je popraviti, sastaviti i rastaviti sve što bi uzeo u ruke, pa je često bio ona «muška ruka» koja je u kući, koja je sad bila Roseina, vršila različite sitne i krupne popravke, instalacije i preuređenja. Luka i Hana često su, gotovo svakodnevno, svraćali k Rose, a stan im je bio tek nekoliko ulica udaljen od kuće u kojoj su se Rose i Hana rodile i odrasle i u kojoj je Rose sada živjela sama. I Rose je često odlazila njima ... A onda se Rose, iako se kod Hane i Luke uvijek osjećala dobrodošla, uplašila da ne postane nametljivac, da ne bude onaj treći koji prečesto narušava intimu mladoga para. Izgovarajući se poslom, rjeđe je k njima odlazila. Sestra, a i Luka, često bi je grdili zbog toga. Mi k tebi svaki čas ... a ti k nama tako rijetko ... rekli bi joj, prijekorno. No, Rose je ostala pri svome iako joj isprva nije bilo lako u praznoj kući kojom su još uvijek hodile sjene njezinih dragih. Rose je u to vrijeme prolazila i prošla izbor u docenta na fakultetu na kojem je radila, nastojala je što više se zaokupiti poslom kako bi manje osjećala usamljenost. Nakon majčine nagle smrti, Rose je počela patiti od nesanice. Ona je već kao djevojčica nerado odlazila na spavanje i dugo bi joj vremena trebalo da zaspi. Sada bi joj se događalo da se, pošto bi konačno zaspala, probudi nakon sat dva, te ostane budna do jutra. Povremeno bi i po cijelu noć ostajala budna. Jedne noći, nekoliko mjeseci pošto joj je mati umrla, Rose je dugo navečer radila na tekstu članka koji je pripremala za publiciranje. Legla je umorna i zaspala istoga trena. A onda, odjednom, nije više bila u svojoj postelji. Ležala je u vrtu, na vrtnoj klupi pod pergolom po kojoj se penjala bijela ruža. Iako je bilo rano ljeto a ruža je bila prepuna cvjetova i pupova, vrt je u Roseinu snu bio pod snijegom. I tako je, u snu, Rose u bijeloj dugoj spavaćici ležala na vrtnoj klupi, na snijegu, a nad njom su se nadvijale ružine grančice s bijelim cvjetovima, okovane ledom, bezmirisne. Rose je u tom trenutku, intenzivnije no ikada prije, opet na sebi osjetila onaj tajanstveni tamnomodri pogled. I konačno, vidjela je oči i lice Onoga čiji ju je pogled tako dugo pratio. Bilo je to lice muškarca, lijepo, svršenih no oštrih crta, punih usana i istaknute brade. Duga crna kosa uvijala mu se po vratu a široka su mu ramena bila prekrivena crnim plaštem. Na tom su lijepom licu, koje je djelovalo istodobno i mlado i bezvremeno, najljepše bile oči. Tamnomodre, obrubljene crnim trepavicama. Te su oči promatrale Rose pogledaom koji ju je prožimao, pa su je trnci prošli od osjećaja da joj taj Neznanac zaviruje u dušu. Snijeg kojim je vrt bio pokriven odjednom se otopio, vrt se zazelenio, a ruže zamirisale. Rose se uspravila, pružila ruku da dotakne to lice koje se nad nju nadvijalo, zaustila je da ga upita: Tko si? Što želiš od mene? I tada se - probudila ... Sjedila je u svom krevetu, a srebrni je mjesec sjajio kroz poluotvorene zastore. Rose se nije sjećala sna, iako je znala kako je upravo sanjala nešto neobično. Još uvijek su joj tijelom prolazili trnci ... no nije znala zbog čega. Sjetila se bakine priče – ako se probudiš, ne sjećajući se sna, okreni jastuk, ponovo zaspi i sanjat ćeš isti san. No, nije mogla zaspati, kad je jastuk okrenula. I sna se nije sjetila. Tek u ovom trenutku, u koji ju je vratila ćudljiva Fortuna, u ovom trenutku za koji više nije znala je li san ili java, Rose se sjetila sna i znala je koga je tada prvi puta pogledala u oči. (nastavak slijedi) Copyright © 2007. by rusalka- zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.
|
- 23:59 - Komentari (16) - Isprintaj - #
17.05.2007., četvrtak
odavno il' nedavno ...
|
- 23:59 - Komentari (47) - Isprintaj - #
velika žaba u maloj bari ... il' mala žaba u velikoj bari?
|
- 11:11 - Komentari (26) - Isprintaj - #
16.05.2007., srijeda
Somebody to Love
|
Queen- Somebody to Love na kraju dana, kad spusti se tama, kad zatvore se vrata, kad utihnu glasovi ... u kasni sat, u minutu do ponoći, u noćima mladog mjeseca, u noćima pune lune, u noćima bez daška vjetra, u noćima besanim, u noćima olujnim ... kad munje paraju nebo kad te je grmljavine strah kad bojiš se tišine kad vlada muk kad bešumno padaju zvijezde ... što je još jedino važno? Ruke koje te grle ... Somebody to Love!  |
- 23:59 - Komentari (18) - Isprintaj - #
požurite!
|
- 11:11 - Komentari (33) - Isprintaj - #
15.05.2007., utorak
rose: sweet sixteen
|
(predhodni nastavak) Dokona je Fortuna, tamo negdje u oblacima, opet zvrk vremena zavrtila, poput neke stare singlice ... When You Were Sweet Sixteen When first I saw the love-light in your eyes, I dreamed the world held not but joy for me. And even though we drifted far apart, I never dream but what I dream of thee. I love you as I never loved before, Since first I met you on the village green. Come to me or my dream of love is o’r, I love you as I loved you, when you were sweet, When you were sweet sixteen... Ruža je upravo navršila šesnaest i svi su joj govorili da je slatka, no ona je takve komplimente smatrala glupima ...Ljutila se i na svoje prijateljice koje su nastojale biti slatke i koje su se uglavnom bavile svojim haljinama, frizurama, mladalačkim bubuljicama ... i dečkima. Ruža je imale sreće s bubuljicama, ona uopće nije imala bubuljica, haljine joj nisu bile važne, dugu je kosu i dalje uplitala u pletenicu, kao i prije pet godina ... A dečki? Većinu vršnjaka je smatrala djetinjastima a sa starijim mladićima nije dolazila u dodir. Jer, Ruža nije izlazila, nije šetala gradskim korzom koji je u njezinom gradu još uvijek postojao, nije "visila" po kafićima ni zalazila u disco klubove, koji su tada bili na vrhuncu popularnosti ... Smatrala je gubitkom vremena to šetanje, zagledanje i očijukanje i stiskanje koje je kao pošast zahvatilo djevojčice i dječake s kojima se još do prije godinu, dvije povremeno igrala i družila ... Ruža nije voljela kad bi joj netko rekao da je slatka ... u to vrijeme Ruža nije naročito voljela ni samu sebe. Zahvatio ju je mladalački negativizam pa je postala kritična prema svima i svemu, a naročito prema sebi. Nije više dječje vjerovala u mudrost odraslih, a u sebi nije nalazila nikakve mudrosti ... Na pamet su joj padale svakojake lude ideje ... živjeti na pustome otoku, priključiti se Greenpeaceu ili Custou, letjeti u svemir ... otići u strogu klauzuru samostana klarisa ... Ovo sa samostanom nije mislila ozbiljno. Već je izgubila dječju pobožnost ... ideja joj se učinila dobrom stoga što samostan ima veliki vrt i biblioteku, pa je sebe zamišljala kako sjedi u samostanskom vrtu, među bijelim stupovima i neometano čita, čita ... No, tu je ideju odbacila gotovo istoga trenutka kad joj je pala napamet. Ona nikada ne bi mogla poštovati zavjet pokornosti i poniznosti, to joj je već bilo savršeno jasno. Sa zavjetom siromaštva eventualno bi i izašla na kraj ... a o zavjetu čistoće nije previše razmišljala. Imala je šesnaest, no seksualne želje se u njoj još nisu jako budile, bila je suviše zaokupljena čitanjem i promišljanjem o svijetu, smislu postojanja i sličnim mladalačkim dilemama ... Čitala je više no ikada, zahvatilo ju je razdoblje gutanja knjiga ... Pošto je iscrpila obiteljsku biblioteku, biblioteke kućnih prijatelja i susjeda i školsku biblioteku, sad se svakoga vikenda vraćala iz gradske biblioteke noseći snopove knjiga. Kad su je roditelji zapitali što bi željela kao poklon za šesnaesti rođendan, Ruža je odgovorila - policu za knjige ... Visoka ustakljena polica od ružina drveta zauzela je mjesto u njezinoj sobi i Ruža ju je počela ispunjavati knjigama koje je kupovala od svojega džeparca ili dobivala na poklon ...Već je prije otkrila gradski antikvarijat i on joj se učinio poput škrinje s blagom ...Tu su čamila kompletna djela Remarqa i Pearl Buck, Verlainove pjesme i drame Tenesy Williamsa, Whitmanove Vlati i Conradovo Srce tame ... Tu je, po povoljnoj cijeni, mogla pronaći djela velikih pisaca ali i interesantne romane, novele i pjesme autora koje nisu pominjali u školskim programima ... Iako je dobar dio toga već pročitala u obiteljskoj biblioteci, sada je poželjela imati svoj primjerak. Zaljubila se u Shakespearove Sonete i tragala za različitim prijevodima i prepjevima Soneta te ih pokušavala čitati u originalu ... Roditelji su joj plaćali privatne satove engleskoga jezika, dva puta tjedno, od trenutka kada je krenula u osnovnu školu, pa joj je to čitanje engleskih originala polazilo za rukom. A u najvećoj gradskoj knjižari mogle su se naručiti knjige iz cijeloga svijeta ... Ruža je čitala kao mahnita, po cijele noći uz baterijsku svjetiljku, pod pokrivačem, da je mati ne bi otkrila ... Mann, Hemigvay, Nabokov ... Mellvill, Stocker i Bayron ...Tolstoj i Dostojevski, sestre Bronte, Cvetajeva i Bulgakov, Turgenjev, Čehov, Puškin ... Reymont i Mickijevič ... Gimnazijski je program savladavala bez teškoća, na učenje nije gubila puno vremena. U školskim su se svjedodžbama redale petice, a Ruža bi povremeno otkrivala praznine u znanjima svojeg profesora književnosti ... Kao gimnazijalka Ruža je postala i fimski fanatik pa bi isti film koji joj se svidio odgledala dva puta za redom, ne izlazeći iz filmske sale. U kino bi najčešće povela svoju mlađu sestru Hanu, no najviše je voljela otići sama kako joj nitko ne bi skretao pažnju s filmskog ekrana ... Otkrila je filmske klasike u kinotečnom programu filmskoga kluba a bila je u toku i s najnovijim filmskim hitovima. Kupila je filmsku enciklopediju, monografije Hitckoka, Forda, Kurosave ... počela stvarati zbirku filmskih plakata... Dok su se na zidovima djevojačkih soba njezinih prijateljica šarenili trenutno moderni filmski ljepotani, na unutarnjoj je strani vrata Ružine sobe dugo bio crno bijeli plakat sa sanjalačkim pogledom Gary Coopera ... U razredu je Ruža imala prijatelje uglavnom među dječacima s kojima je raspravljala o letovima u svemir, filmu, politici... Iz stare se gimnazijske zgrade iz centra grada, nakon škole, kući vraćala s dvojicom dječaka jer ih je isti pravac vodio prema njihovim kućnim adresama. David je bio mršav, crnokos razredni štreber i genijalni matematičar a Željko visok, plavokos i pjegav mangup i školski zavodnik. David je od prvog razreda gimnazije bio zaljubljen u Enu, razrednu ljepoticu, koja mu je ljubav čas uzvraćala čas uskraćivala a Željko je lepršao od djevojčica iz prvog razreda do maturantica i ni jedna mu nije odoljela. S ovom dvojicom mladića Ruža je razvila čvrsto prijateljstvo pa su čak planirali svi zajedno, nakon mature, otići na studij u glavni grad, iznajmiti zajedno neki stan, nastaviti druženje ... Mladići su bili dragi Ruži, ona je u njima vidjela prijatelje ... U povratku iz škole često bi zastali pred Davidovom kućom i dugo pričali, a zatim bi još komad puta Ruža nastavila sa Željkom do njegove kuće ... Potom bi Ruža najčešće produžila sama, no ponekad bi i je Željko ispratio do njezinih kućnih vrata, nekoliko ulica dalje ... Jedne zimske večeri, dva dana prije Badnjaka, one godine kad su postali maturanti, Ruža, David i Željko krenuli su, nakon posljednjega školskog sata kućama, uobičajenim putem ... Bilo je jako hladno, prolijetale su male ledene zvjezdice a dah se mrznuo u zraku ... Kad su stigli do Davidovih vrata nisu zastajali, samo su se pozdravili, a Ruža je s Željkom produžila put prema kući. Razgovarali su o imenima i Ruža je rekla kako mrzi svoje ime: Svaka druga krava zove se Ruža ili Rumenka ... rekla je smijući se. A ja baš mislim da ti ime pristaje ... rekao je Željko nekako neuobičajeno ozbiljno. Ti baš ličiš na bijelu ružu ... prava si Rose ... Tko zna zašto, razgovor između Ruže i Željka je utihnuo pa je njoj ta tišina postala neugodna. Dok su žustro koračali dalje, snijeg je počeo sve gušće padati. Zastali su ispod jedne ulične svjetiljke da Ruža iz školske torbe izvuče plavi pleteni šal i pokrije kosu... I kad je je Ruža podigla ruke da plavi šal prebaci preko glave, Željko se sagnuo prema njezinom licu. Oči su mu bile svjetloplave kao da je neko kapnuo tinte u šalicu mlijeka. No, pogled tih bistrih svjetloplavih dječakovih očiju koje su se približavale i polako zaklapale, odjednom je, u Ružinoj svijesti, bio potisnut jednim drugačijim, tamnomodrim, dubokim i moćnim pogledom. I dok je pred Željkovim svjetloplavim pogledom Ruža ostala otvorenih očiju, onaj tamnomodri pogled iz njezine svijesti nagnao ju je da sklopi očne kapke. Ruža je u zadnji čas pomaknula glavu pa je Željkov poljubac dotaknuo samo kut njezinih usana. Stajali su tako i gledali se ... a zatim šutke produžili koračati kroz snijeg koji je padao sve gušće, do Ružinih vrata ... Poljubac nisu nikada ponovili, niti pominjali, jedino je Željko Ružu počeo zvati Rose. I to su prihvatili svi iz njezina razreda. Novo se ime svidjelo i Ružinoj mlađoj sestri Hani, pa ju je i ona počela tako zvati, i tako je ime Rose ušlo i u obiteljsku upotrebu. Ruža je postala Rose. Vremenom, prestala je misliti o sebi kao o Ruži. Svakim je danom, sve više i više bila – Rose. Jedan duboki tamnodri pogled već ju je počeo pratiti i promatrati, u snovima i na javi. Ona ga je povremeno osjećala, no nije ga još bila svjesna. (nastavak slijedi) Copyright © 2007. by rusalka- zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. Happy birthday sweet sixteen Dr. Hook - Only Sixteen Sixteen going on seventeen Dodatak: Dobro jutro Vitae i Tixi ....hihiihi  |
- 23:59 - Komentari (21) - Isprintaj - #
fishing for compliments ...
|
... baš sam naporan ... ... nisam valjda bio pregrub? ... ne znam što uopće jedna vila radi sa mnom ... Uvijek se upecam, ko zlatna ribica ...hihiihiii ... jer On je vješt stari Mačak ... pardon, ribič ...  Misko je kriv ... pardon, zaslužan. On je prvi pomenuo fishing for compliments ... u svojoj izvrsnoj noćašnjoj priči ... Dodatak: Svi mi kažu da sam ružna ... i zovu me krastača ili gubavica ...  Rusalka: Ma, nisi ti ružna, malena. I nikakvih krasti nemaš, samo lijepe zelene šarice ... I Vitae će to potvrditi i odobravajući skočiti uvis ...hihiihiiii  Morate biti oprezni, s tim pecačima/pecačicama komplimenata ... Vi se upecate, a oni se navade ... hihihiiii |
- 07:49 - Komentari (47) - Isprintaj - #
14.05.2007., ponedjeljak
crne ovce i bijele vrane ...
...jedna crna ovca ... |
- 23:59 - Komentari (25) - Isprintaj - #
cruel sun
 dionlaurent Okrutnom Suncu Nebeski ljubavniče, kad strast ti je u zenitu, tvoji poljupci strastveni grubo peku i žare ... prevarit ću Te, noćas, iz osvete, s blijedim Mjesecom nježnim, i on ljubi strastveno, no od njegovih poljubaca barem neću dobiti pjegice ....  david delamare Bjelopute, plavooke i plavokose, čuvajte se Sunčevih poljubaca! |
- 20:49 - Komentari (6) - Isprintaj - #
lukiluckylook !
|
- 06:27 - Komentari (43) - Isprintaj - #
13.05.2007., nedjelja
rose: plavi pogled
|
(prethodni nastavak) Tako se izmučila ... promucala je primalja ... rađajući se naopačke, na noge ... Pupkovina joj se oko vrata omotala, gotovo ju je ugušila ... Okrenula se naopako u zadnji čas, da sam to znala, poslala bih vas da rađate u bolnici ... Namučila se, a ipak, gledajte je, rumena je ko ružica ... oglasila se starica koja je stajala kraj rodiljine postelje. Kad je tako ... rekla je mati ... nek' joj ime bude - Ruža ... ... Vrijeme se ponovo uvrnulo i izokrenulo, zavrtilo poput vodenog vrtloga i ... pomaklo ... Dugokosa, plavokosa i plavooka djevojčica u plavoj haljini klečala je na stolici, laktova oslonjenih na stol. Pred njom, na stolu, ležala je rasklopljena knjiga, no djevojčica je nije čitala, gledala je kroz prozor. Plave su joj oči su bile zamagljene. Sanjarila je, pa nije vidjela lijepi prizor vrta, ni grančicu rascvjetale ruže koja se njihala na proljetnom vjetriću i zavirivala u sobu. Plavooka se djevojčica zvala Ruža i još uvijek nije znala da je bila Rose ... i da će opet postati Rose. Još je uvijek išla u osnovnu školu i još nije srela zaljubljenog gimnazijalca Željka koji je poželio zaviriti u njezine plave oči i koji ju je prvi nazvao – Rose. Ruža, koja je već bila Rose i koja je Rose tek trebala ponovo postati, bila je u tom trenutku, kad se vrijeme ponovo zaustavilo, jedanaestgodišnja djevojčica. Još je uvijek u duši bila bezazleno dijete, no tijelo joj se već počelo mijenjati, male su joj grudi propupale, struk se istanjio, a bokovi počeli zaobljavati. Već je privlačila zbunjene poglede svojih vršnjaka i sigurnije poglede starijih dječaka, a kad bi žustro koračala ulicom, na njoj bi se znali zaustaviti i pogledi odraslih muškaraca. Oni pristojni bi joj se sjetno nasmiješili, sjećajući se svojih mladalačkih ljubavi, a oni bi je drugi odmjerili pogledom koji bi uznemirio odraslu ženu. No, Ruža bi im odgovorila otvorenim i čistim plavim pogledom, pa bi se njihovi pogledi pokolebali i ustuknuli. Ruža je odrastala u maloj tihoj ulici, u kući s velikim vrtom, uz majku koja se potpuno posvetila njoj i njezinoj mlađoj sestrici Hani i uz brižnog oca koji je, skrbeći se za obitelj, radio čitavoga dana i gotovo nikada nije bio kod kuće. I nedjeljom bi kući donio hrpu spisa. Bio je distanciran, nespretan u iskazivanju osjećaja, no Ruža je znala da ih otac jako voli. Bila je sigurna u očevu ljubav prema njoj, Hani i njihovoj majci. Vrt uz kuću koja je pripadala Ružinoj baki, s kojom je Ružina obitelj živjela, bio je velik i Ruža je u njemu provodila veći dio dana svih onih proljeća, ljeta i jeseni kojih se sjećala. Ponekad bi joj se učinilo da su joj prva sjećanja upravo ona «vrtna». Činilo joj se da se sjeća - ona je maleno djetešce, leži u visokoj pletenoj košari pod pergolom s ružama, udiše njihov miris i gleda - bijeli oblaci nebom plove, nebom plavim poput njezinih očiju. Ruža je skočila sa stolice, pokupila knjigu sa stola i izišla u vrt. Po pergoli su se uvijale ružine grančice pune pupova i rascvjetalih bijelih cvjetova. Sunce je blistalo i grijalo, no još nije imalo ljetnu snagu. Bio je maj, ruže u vrtu bile su u punom cvatu. Rose je sjela na klupicu pod pergolom. Prvo je dugo gledala u oblake, prepoznajući u njima različite fantastične oblike i zamišljajući sebe kako skače s oblaka na oblak, a tada je nastavila čitati. Voljela je čitati, a obiteljska je biblioteka bila bogata pa ju je Ruža sad već dobro poznavala. Velike, u kožu ukoričene enciklopedije, sabrana djela klasika, veliki pisci, antologije fantastičnih priča, monografije velikih slikara, poezija, knjige o uzgoju cvijeća i o ljekovitom bilju ... mnoštvo slikovnica, priča za djecu i romana za mladež ... Ružina je mati, koja se njezinim odgojem bavila, smatrala je kako ne treba ograničavati ni nadzirati Ružin pristup knjigama, pa je Ruža mogla uzeti s polica bilo koju knjigu po svojem izboru. Ono što još ne razumije, ne može joj naškoditi ... a ono što već shvaća, za to je spremna ... rekla je mati Ružinom ocu kad se zabrinuo vidjevši jedanaestgodišnju Ružu sa Zolinim romanom u ruci. I tako je Ruža rano počela čitati velike romane klasika, više naslućujući nego razumijevajući njihovu veličinu, no još uvijek je čitala i dječje bajke, čiju je veličinu savršeno shvaćala. Između vrta i obiteljske biblioteke, Ruža je izrastala u pomalo neobičnu djevojčicu. Uglavnom je bila tiha, zamišljena, povučena u svijet snova, pa se mati brinula što se premalo druži s vršnjacima. Povremeno bi mirna Ruža zapadala u upornu tvrdoglavost, pa bi nastavljala po svome, unatoč majčinim i bakinim dobronamjernim upozorenjima. Znala bi se zbog nečega tako razljutiti da bi začudila sve one koji su mislili da je poznaju ... pa i samu sebe. Njezina se mati zabrinula kada je tiha Ruža u bijesu razbila usnu dječaku koji je praćkom gađao mačke, i spremala se na ozbiljan razgovor sa svojom kćeri kad joj je Ružina učiteljica rekla da je djevojčica profesoru biologije iz ruke istrgnula staklenku sa žabom koju je namjeravao omamiti eterom i secirati. Ruža je bila tiha i na prvi pogled strašljiva. A tada bi neočekivano ulijetala u avanture zbog kojih je zasluživala roditeljske grdnje kao kad je, bez dozvole, preplivala rijeku koja je tekla duž njezina grada i u kojoj se njezina obitelj svakog ljeta kupala. U to vrijeme Ruža je tek otkrivala svoju škorpionsku narav i tek učila nositi se s tom svojom burnom prirodom. Već se tada počela graditi Ružina prividna mirnoća zbog koje kasnije, kad je odrasla, nitko nije mogao povjerovati kakva se strastvenost krije pod tom prividnom blagošću. Ruža je bila usamljenik, zaokupljena knjigom, vrtom i maštanjem, no povremeno bi poželjela društvo, pa bi se tada za čas oko nje okupilo mnoštvo djece iz njezine ulice. Djevojčica i dječaci njezine dobi i nešto mlađi, koji su išli u istu školu kao i Ruža ili stanovali u njezinoj i okolnim ulicama veselili su se tim rijetkim danima u kojima bi se Ruža poželjela s njima družiti. Jer, Ruža je imala bujnu maštu i bezbroj neobičnih zamisli, s njom nikada ne bi bilo dosadno. Znala je smišljati neobične igre i znala je savršeno pripovijedati, pa bi ponekad navečer, dok su odrasli sjedili na klupama pred svojim kućama i razgovarali o cijenama, politici i dnevnim brigama, Ruža okupila grupu djece. Posjedali bi oko Ruže na travu i slušali Ružine priče. A Ruža je vješto uplitala motive pročitanih priča s pričama koje su se rađale u njezinoj mašti. No, Ruža bi ubrzo izgubila interes za društvom. Njezini bi se vršnjaci vratili svojim igrama i druženjima a Ruža bi opet zaronila u knjige i sanjarenja. Ruža je sjedila na vrtnoj klupi, s knjigom u krilu, pod ružinim grmom prepunim bijelih cvjetova. Pod klupom je još uvijek bila zdjelica koju je Ruža navečer napunila mlijekom i tamo je ostavila za vrtne vile i patuljke. Zdjelica je bila prazna, a Ruža je znala da su mlijeko popile mačke koje su noću šetale vrtom, ali je još uvijek željela vjerovati da su to učinili patuljci i pixie vile ... Knjiga koju je Ruža ponovo, po tko-zna-koji-put čitala, bila je Andersenova Mala sirena, a bila je otvorena na stranici na kojoj je sirena prvi puta ugledala princa ... Ruža je, tko zna zašto, pomislila kako je sirenin princ sigurno bio plavook. Zaklopila je oči da bi bolje mogla zamisliti taj prizor susreta. I tada je, iza spuštenih kapaka, Ruža zaista susrela jedan duboki tamnomodri pogled. Neobično ju je osjećanje obuzelo jer joj se učinilo da taj pogled ne sreće po prvi put. Taj ju je tamnomodri pogled uznemirio, neobične su senzacije prošle njezinim tijelom koje je još uvijek bilo dječje, no koje je već poprimalo ženske oblike. Ružini su se obrazi zarumenjeli, a kad je oči ponovo otvorila one su blistale poput plavih zvijezda. (nastavak slijedi) Copyright © 2007. by rusalka- zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. |
- 23:59 - Komentari (12) - Isprintaj - #
robinzon
Jezerce ... |
- 07:15 - Komentari (64) - Isprintaj - #
12.05.2007., subota
rose: u vrtlogu
|
(prethodni nastavak) U Morpheusovu krilu, Rose je potonula u tamu, još uvijek osjećajući gorke gutljaje na usnama, u ždrijelu i želudcu ... ... Osjećala je kako tone, poput oblutka bačenog u jezero, sve dublje i dublje, kroz slojeve sve tamnije i neprozirnije, sve hladnije vode ... Oskudno sivo svjetlo podzemnoga svijeta ostalo je tamo gore, na površini, nad kojom se nadvijalo Morpheusovo lice, iskrivljeno od bola. Sve se udaljavalo, gubilo i ostajalo tamo, s Morpheusom ... Roseine nade i strahovi, iščekivanja i sjećanja, sve je blijedilo, nestajući iz njezine svijesti ... Tonula je sve dublje i dublje, sve sporije, postajala je sve manja, sve sićušnija ... Zaboravila je patnje, nije se više sjećala ni Morphesa, ni njihova puta u Had ... Iz njezinog su pamćenja nestajali susreti i rastanci, dodiri i poljupci, jedan po jedan ... Na kraju više nije pamtila ni svoju kuću, ulicu ni grad ... nije se sjećala sestre ni njezinih djevojčica, zaboravila je i svoje ime ... Čula je, no nije razumjela Thanatosov šapat: Rose, dugo si mi izmicala, no konačno si moja ...... Nije je uplašio ni pohlepni pogled žutih očiju čije su se zjenice sužavale u crnu okomicu, ni ruke prstiju nalik na kandže, koje su za njom posezale. Tren prije no što je potonula do samoga dna, tren prije no što su je Thanatosove ruke konačno zgrabile, Rose je osjetila kako hladna tama koja ju je okruživala odjednom postaje topla i sigurna. Nestale su ledene vode crnoga podzemnog jezera, nestao je Thanatos. Rose je lebdjela u toploj kupelji, očišćena od prošlosti, od uspomena ... Umirujući, pulsirajući otkucaji zaljuljuškali su malo toplo jezerce i uspavali Rose u njemu. Ubrzo je potonula u ugodno ništavilo ... Probudila se uznemirena. Jezerce, u kojem se u snu ljuljuškala, snažno se zaljuljalo, a mesnata se opna koja ga je okruživala počela stezati u sve kraćim intervalima ... Na rubu jezerca u kojem je Rose plutala, otvorio se kanal kojim je voda počela istjecati, vukući Rose za sobom ... I ona je, ne sjećajući se strahova koje je do tada iskusila, osjetila strah, duboki ...iskonski ... Iako više nije pamtila vanjski svijet, poželjela je zauvijek ostati tu u sigurnom, mlakom jezercu u kojem se ne čuje ništa osim umirujućeg kucanja ... No, voda je iz njezina utočišta istjecala, sve brže i brže, vukući je za sobom u vrtlogu ... Kanal kroz koji je padala, nogama prema naprijed, bio je uzak, pa je udarala i zapinjala o njegove zidove ... A onda, kad je stigla do izlaza kroz koji je u kanal prodirala svjetlost, osjetila je nagli trzaj, bol i gušenje ... Kao da joj se omča nekoga užeta oko vrata omotala ... Koprcala se i batrgala, nastojala otrgnuti ... no omča je stezala sve jače i jače ... Neke su velike i snažne ruke zgrabile Rose za nožne članke, gurnule je natrag, dublje u kanal, zarotirale je, smaknule omču s njezina vrata, pa je potom snažnim trzajem izvukle van, na svjetlost ... Zasljepljena tom svjetlošću, izmučena i gotovo ugušena, Rose se nije uspijevala oglasiti iako su joj se pluća napinjala a glasnice grčile ... Vrisnula je, glasno i prodorno, tek kad je osjetila bolno pljeskanje po stražnjici ... Vrijeme se u taj čas uvrnulo i izokrenulo, zavrtilo poput vodenog vrtloga i ...munjevito se vratilo unatrag! Hirovita je božica Fortuna, tko zna zašto, odlučila jednom smrtnom stvorenju, u trenutku kada je umiralo, podariti još jednu šansu, vratiti ga na početak. Bila je hladna i kišna novembarska noć, iskucavala su dva sata po ponoći. U tihoj ulici, u kući pred kojom su bile zasađene mlade breze, na postelji je, blijeda i teškim porodom izmučena, ležala prvorodilja. Osmjehnula se kad joj je uspaničena primalja s olakšanjem na grudi položila novorođenu djevojčicu ... Novoj se majci činilo, cijeli su joj svijet položili u naručje ... Velike sivoplave oči djeteta gledale su je pogledom dubokim i mudrim, kao da je ono već jedan život proživjelo. Tako se izmučila ... promucala je primalja ... rađajući se naopačke, na noge ... Pupkovina joj se oko vrata omotala, gotovo ju je ugušila ... Okrenula se naopako u zadnji čas, da sam to znala, poslala bih vas da rađate u bolnici ... Namučila se, a ipak, gledajte je, rumena je ko ružica ... oglasila se starica koja je stajala kraj rodiljine postelje. Kad je tako ... rekla je mati ... nek' joj ime bude - Ruža ... Copyright © 2007. by rusalka- zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. (nastavak slijedi)
|
- 23:59 - Komentari (26) - Isprintaj - #
veliko srce
|
- 13:45 - Komentari (32) - Isprintaj - #
11.05.2007., petak
aurora borealis
 Uradili smo sve zabranjeno, prešli sve granice, srušili sve ograde, zaboravili obzire, strahove i božje zapovjedi. Prekoračili smo sve pragove, zalupili sva vrata, poletjeli do oblaka ... Sjajimo poput palih zvijezda, letimo poput kometa, izgorjet ćemo, zajedno, u sjaju il' tami ... Kad jednom nas više ne bude, srest ćemo se opet u aurori borealis ...  barnhartfineart.com Aurora Borealis Theme Winner |
- 23:59 - Komentari (26) - Isprintaj - #
o puževima, brzini, sporosti ... i lady Godivi ...
|
- 09:11 - Komentari (33) - Isprintaj - #
10.05.2007., četvrtak
Smoke Gets In My Eyes
|
Platters - Smoke Gets In Your Eyes They ask me how I knew My true love was true I of course replied Something here inside Cannot be deny They said "Someday you'll find All who love are blind When your heart is on fire You must realize Smoke gets in your eyes" So I shut them, and I gaily laughed To think they could doubt my love Yet today my love has flown away I'm without my love Now laughing friends deride Tears I cannot hide So I smile and say When a lovely play dies Smoke gets in your eyes So I smile and say When a lovely play dies Smoke gets in your eyes ...   Ma, ništa to nije ... samo malo dima, ušlo u oko ... Na Maslačkicinu blogu su nove mene: odgovori na 4 pitanja. Među njima je i na pitanje : Što vas na ljudima prvo privuče? Nisam morala razmišljati. Pogled! Pogled pronicljiv, otvoren ...sanjarski i zamišljen ...pogled iz kojeg se misao čita i emocija odgoneta ... Volim lijepo oko, no važniji mi je pogled koji iz oka zrači ... i znam ljude koji su sasvim prosječnog izgleda, no kad vas pogledaju ... Volim pogled sresti. Pogled ljudi i pogled životinja. Veliko kravlje oko ... ako vam neko kaže da imate kravlji pogled, to je kompliment, iako mnogi ne misle tako. A kravlji je pogled lijep, poput košutina ... Pa smeđi pseći pogled i mačji ... žut, zelen il' plav, u sijamskih mačaka ... I moje me žabe lijepo gledaju, velikim, znatiželjnim očima ... Volim pogled sresti ... iz pogleda čitati ... A i pogledom reći ...hihihhhiii |
- 23:59 - Komentari (18) - Isprintaj - #
bijele ruže
 u visokoj vazi, kraj mojeg uzglavlja, bijele ruže dišu ... i izdišu. duše njihovih mirisa ljubavne dodire dozivaju, i mirise naše postelje, i odjeke naših šapata ... s ružama bijelim, trenutci prošli žive ... i umiru. no, znam: na stabljici vremena, tamo gdje su ubrane te bijele ruže, već su zametci novih pupoljaka i susreta novih, što ćemo ih brati kad se rascvjetaju... možda, ako nam sudba bude sklona. ruže, bijele, mirisne, ruže ove, što venete u visokoj vazi, kraj mojeg uzglavlja, oprostite što vas ubrasmo.  Dodatak: Zelda , koju ja i dalje zovem Pinky, prema njezinom starom nicku, zamolila me da vas obavijestim kako je ona upravo otvorila Zeldin Forum na kojem možete čitati i pisati vijesti, družiti se i zabavljati, razgovarati i razmjenjivati savjete, proslavljati i postavljati slike svojih ljubimaca ... Rusalka se već učlanila, pošto ne može Pinkynoj molbi odoliti ... |
- 11:11 - Komentari (24) - Isprintaj - #
09.05.2007., srijeda
rose: gorčina
|
(prethodni nastavak) Kada su oboje ponovo postali svjesni toga podzemnoga svijeta koji ih je okruživao, kada su pogledali oko sebe, vidjeli su da su se grančice suhoga, trnovitog žbuna na ulazu u pećinu u koju su se sklonili osule sitnim bijelim cvjetovima. Kapljice kiše okupale su tek otvorene latice bijelih cvjetova. Zrak je bio svjež, kišom pročišćen i prožet nježnim mirisom bijelih cvjetova. ... Ugledavši grančice obasute bijelim cvjetovima, Rose se ponadala da je kiša donijela život u taj tamni svijet sjena. No, čim su iz pećine izašli da put nastave, bijeli su cvjetići Rosei na očigled usahnuli, zgasnuli poput zvjezdica na na oblačnome nebu. Grane grma bile su opet mrtve i gole, a nebo olovno sivo. Rose se zapitala nije li ona to samo sanjala bijele cvjetiće što su oživjeli grane suhoga grma. Povjerovala bi da je to samo san bio da nije još uvijek osjećala dašak cvjetnoga mirisa koji je lebdio oko nje i Morpheusa. Pružili su ruke jedno drugome, Rose i Morpheus, i krenuli ...a tada su se, nakon nekoliko koraka, oboje u isti čas osvrnuli. Pogled im se vratio suhome grmu i ulazu u pećinu u koju su se od oluje sklonili, u kojoj su se ljubili dok je oko njih oluja bjesnila. Je li itko, ikada, osim nas ... pomislila je Rose ... zagrljajem ljubavnim, život svjedočio tu, u tome svijetu mrtvih? Zapitala se: Je li i Morpheus osjetio drhtaj tla u onom trenutku kad su oboje bili na ljubavnom vrhuncu? A Morpheus je odgovorio na njezino nezgovoreno pitanje, rekavši: Rose, kakvu ti imaš moć! Učinila si da cvijet procvjeta tu, gdje nikada ništa nije cvjetalo ... Jesi li osjetila kako se Had uznemirio, trznuo od čuđenja il' možda od bijesa, u trenutku kad si se ti rascvjetala? Njegovoj si moći zaprijetila, Rose ...pa se sada njegove ljutnje bojim... Ja sam kriv, nisam te smio ljubiti ovdje, u tom svijetu mrtvih, nisam smio Hadov bijes navući na tebe, smrtnicu ... Ne marim, Morpheuse ... rekla je Rose. Ne bih se toga trenutka odrekla ni kad bih znala da mi je posljednji ... Držeći se čvrsto za ruke, nastavili su koračati pustim i sumornim predjelom u kojem se noć nije s danom smjenjivala, u kojem nije bilo ni zore ni sutona, ni sunca, ni mjeseca ni zvijezda ... Rose je podigla pogled, no to što se nad njihovim glavama nadvijalo, nije ličilo nebeskom svodu. Bila je to nekakva siva magla koja se sve niže spuštala, pa je Rose počela osjećati kako je ta magla pritišće i guši, skraćuje joj dah i ubrzava bilo. Iako su išli umjerenim korakom, Rose je osjećala srce u podgrlcu i sljepoočnicama. Problijedila je, a skrama hladnoga znoja ledila joj je tijelo. Neprimjetno je Morpheusa pogledala, no on je disao i koračao normalno, pogleda uprtoga u horizont koji je tonuo u sve gušću maglu. Nije ga htjela uznemiravati, pa je nastavila šutke koračati, nastojeći pratiti Morpheusov spor, ujednačen korak. Iako su joj se misli mutile, Rose je razmišljala. Vrijeme u podzemnom svijetu naizgled je stajalo, no ona je ipak je znala da su davno Styx prebrodili, da su dugo tom pustoši hodili. Očekivala je sresti stanovnike te zemlje mrtvih, te duše grješne, na podzemni svijet osuđene. No, nigdje nije bilo Danteovih krugova, ni gorućih plamenova za heretike, ni blata u kojem se guše proždrljivci, ni stijena koje koturaju škrtci i rasipnici, ni paklenih jezera u kojima se kupaju tirani, ni crne smole kojom se guše korumpirani i plaćenici, ni ledenih močvara za izdajnike, ni Harpija ni Meduza, ni Kerbera, ni Luciferove vrteške ... Pitala se - u koji bi krug bili bačeni, ona i Morpheus, da su im duše ovamo nakon smrti dospjele? A onda ju je, na strašnu pomisao, užas spopao. Morpheus je besmrtan, on nikada neće umrijeti, pa ni u Had dospjeti ...A ona, ako se Morpheus od počinjena zla ne iskupi, ona će kao sukrivac sama Hadom lutati ... Kamo s onima koji ljube onoga tko zlo čini? Kamo one, njoj slične griješnice, što ljubile su zločince, one koje su znale za prijestupe svojih ljubavnika, no nisu ih mogle prestati voljeti? One što mrzile su prijestup, no nisu mogle prijestupnika mrziti? U kakvu smolu goruću, u kakav led, njih u Hadu uranjaju? No, strašnijom od svih tih danteovskih prizora učinila joj se ta prazna pustoš beskrajna, bez zvuka i mirisa, bez svjetla i tame, bez očekivanja, bez nade ... pustoš kojom luta ...sama ... od ljubljenog zauvijek razdvojena ... Nada je počela napuštati Rose. Činilo joj se da nada poput nje blijedi, ostaje bez daha, guši se i umire. Pomislila je kako bi ta umiruća Nada mogla imati upravo takvo lice kakvo bi bilo njezino vlastito, kad bi se u ogledalu ogledala ... Usne su joj se osušile poput pergamenta, od vrućeg i kratkog daha koji joj je u sve kraćim i plićim izdisajima razdirao prsa ... Mislila je, umrijet će, ako barem kap vode ubrzo ne popije ... No nastavila je hodati kao somnabula, nesvjesna svega što ju je okruživalo. I hodala, je hodala, ne primjećujući Morpheusov pogled, tužan i uplašen ... Teturala je, njegovom rukom vođena, te pala na koljena, kad ju je zaustavio ... Rose, mila ... Rose ... Morpheusov ju je glas prizvao svijesti. Pogledala je oko sebe. Pustinja je bila za njima, sad su kročili na rub šume. Stabla u toj šumi bila su mrtva, debla suha, grane bez bez listova, poput zgrčenih ruku koje se u očaju podižu prema nemilosrdnom nebu. U jednom panju bila je mala lokvica vode. Rose, možeš piti ... ali samo nekoliko gutljaja ... Gorka je, no nije otrovna ... Rose nije imala ni toliko snage da vodu u dlan zahvati, nego se prema lokvici nagnula da iz nje pije, poput malaksale ranjene životinje ... Tada je u lokvi, kao u zrcalu, ugledala svoje lice, blijedo, mršavo, krvavo ispucalih usana, beznadnog pogleda ... Zatvorila je oči da ne gleda taj prizor, nagnula se i počela piti. Ta je voda bila bistra, no mlaka i gorka ... ipak, i ta je gorčina žeđ utaživala ... Roseina je žeđ bila tolika da bi nastavila piti do beskraja, gušeći se u toj gorčini ... Tada ju je Morphes od mlake odvukao. Držeći je u naručju, poput bolesnog djeteta, sjeo je, oslonivši se leđima na jedno deblo. U Morpheusovu krilu, Rose je, još uvijek osjećajući gorke gutljaje na usnama, u ždrijelu i želudcu, potonula u tamu ... Copyright © 2007. by rusalka- zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. (nastavak slijedi)
|
- 23:59 - Komentari (16) - Isprintaj - #
molitva
 za grijehe počinjene, ne kaju se. ipak oproštaj mole. sudbino, milostiva budi grješnicima. zaboravnima koji zaboravljaju da svijet i dalje postoji, gluhima koji ne čuju ništa osim šapata, izgubljenima koji su dan izgubili, u noć ga pretvorili, slijepima koji ne vide ništa osim voljenog lica, škrtcima koji slažu uspomene, lakovjernima koji u vječnost vjeruju, obmanjivačima koji prolaznost obmanjuju, kukavicama koje rastanka se boje ... sudbino,milostiva budi grješnicima koji se ne kaju zbog grijeha lakomosti, pretjeranosti, gramzljivosti, pohlepnosti ... sudbino, ljubavnicima oprosti.  Dodatak: Hvala, Minnie , nije mi do krušćića, večeras ... Navući ću tople čarapice ... i ruže ću mirisati ...  |
- 11:11 - Komentari (36) - Isprintaj - #
08.05.2007., utorak
venerin oltar
|
- 23:59 - Komentari (26) - Isprintaj - #
recept za rusalkin ljubavni napitak
 1 zrela jagoda 5 žlica čežnje, svežanj čekanja, prstohvat ljutnje, žumance i po osmijeha, poljubaca bezbroj ... jedan pogled, plavi, dug i dubok, listić bosiljka i malo pelina ... pregršt ružinih latica, nježnosti i strasti, omjer podjednak dodati dodira vještih i nespretnih, stidljivih i besramnih, obilno ... kikot i jecaj pa malo šapata i šutnje ... kuhati u kotlu, do vrenja, zamrznuti, pa opet zavrijeti ... potom u šejker ... pijuckati prvo, gutljaj po gutljaj iz iste čaše il' s usana, još bolje! a onda - ispiti, do zadnje kapi! Dodatak:  modern which |
- 08:01 - Komentari (42) - Isprintaj - #
07.05.2007., ponedjeljak
rose: kiša
|
(prethodni nastavak) Dok mu je Rose u naručju spavala, Morpheus je znao. Svoju bi besmrtnost istoga trenutka zamijenio za život smrtni u kojem bi svaki trenutak s Rose proveden bio jedinstven i neponovljiv, u kojem bi se sve događalo samo jednom, prvi i zadnji puta ... ... Budeći se, susrela je Morpheusov pogled. Rose je u tome pogledu pročitala Morpheusove misli, prepoznala njegove osjećaje. Srce joj je zatreperilo i zakliktalo: On me ljubi! U tome trenutku nestalo je hadske pustoši. Ugasnuli su svi strahovi, sve nedoumice, sve sumnje. Nije više bilo važno hoće li crvena pješčana oluja ikad prestati, nije bilo važno hoće li se ikada uspjeti iz Hada vratiti. Utihnuo je fijuk vjetra, nestalo je sumraka podzemnoga svijeta. Nije više bilo sjenki u toj zemlji sjena. Samo su oni bili tu. Morpheus i Rose. Rose i Morpheus. I dok ju je Morpheus ljubio, dok je nestajala i ponovo se rađala u njegovu poljupcu, Rose je znala sve što joj je bilo potrebno. Voli, voljena je. Osjetila se ispunjenom i cjelovitom, kao da su se svi djelići slagalice savršeno složili i uklopili. Ništa joj nije nedostajalo, ni za čim više nije žudila, ni za čim čeznula ... U tome savršenom trenutku ispunjenja i ona je bila savršena. I nije se čudila kako je moguće istodobno osjećati i savršeni mir i najdublje uzbuđenje, kako je moguće savršeno znati što želi Onaj kojega ljubi, pogoditi njegove najtajnije želje, najdublja čeznuća, iako On nije izrekao niti riječi. I nije se pitala hoće li znati, hoće li moći ispuniti te njegove želje koje su i njezine bile. I nije sumnjala ni pitala se hoće li se, zajedno s Njim, popeti do vrhunca. A potom je tlo podzemnoga svijeta zadrhtalo i propelo se, pod njima. Namreškana se površina Styxa uzburkala, iz tamnih je oblaka pljusnula kiša. Kada su oboje ponovo postali svjesni toga podzemnoga svijeta koji ih je okruživao, kada su pogledali oko sebe, vidjeli su da su se grančice suhoga, trnovitog žbuna na ulazu u pećinu u koju su se sklonili, osule sitnim bijelim cvjetovima. Ogoljeli, trnoviti, naizgled mrtvi grm procvjetao je! Kapljice kiše okupale su tek otvorene latice. Zrak je bio svjež, kišom pročišćen i prožet nježnim mirisom bijelih cvjetova. Copyright © 2007. by rusalka- zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. (nastavak slijedi)  ... grm, uz rusalkinu vrtnu ogradicu ... i on se bijelim cvjetićima osuo ... |
- 23:59 - Komentari (8) - Isprintaj - #
you don't have to be beautiful...
|
- 11:11 - Komentari (18) - Isprintaj - #
06.05.2007., nedjelja
obećanje
|
Fantasia Barrino - Always On My Mind obećanje sve što ti nisam stigla reći, sve što se nisam usudila učiniti, sve što poželiš, Jedini. kao da nam je prvi put, voljet ću te, Mili, kao da je nam je to posljednja noć, Voljeni. reći ću, ono što još rekla nisam, šapnut ću, viknut ću, ono što već znaš. sve što ti nisam stigla reći, sve što se nisam usudila učiniti, sve što poželiš, Jedini. |
- 23:59 - Komentari (19) - Isprintaj - #
Đorđe Novković, nije se probudio jutros
Đorđe Novković: Ako me ostaviš 2. rujna 1943 - 6. svibnja 2007. "ĐORĐE NOVKOVIĆ Sa 6 godina je krenuo u glazbenu školu, a na Muzičkoj akademiji u Sarajevu diplomirao je dirigiranje u klasi profesora Mladena Pozajića. Šezdesetih je svirao s Indexima, a zatim osniva Pro Arte. 1968. preselio se u Zagreb i iste godine s pjesmom „Stari Pjer“ postigao prvi uspjeh. Pisao je pjesme za Mišu Kovača, Nedu Ukraden, Zdravka Čolića, Duška Lokina, Đoa Maračića, Đanija Maršana, Tomislava Ivčića, Terezu Kesoviju, Ivicu Šerfezija, grupu Pro Arte, Gabi Novak, Srebrna krila … i postao najtiražniji skladatelj. Ploče izvođača za koje je on skladao prodavane su u više od 100 milijuna primjeraka . Od 1989. do 2000. živio je u Rovinju 1993. njegova pjesma „Don't ever cry“ u izvedbi riječkih „Putokaza“ bila je prva hrvatska predstavnica na Eurosongu 1996. dobio je Porina za životno djelo. Sudjelovao je na gotovo svim festivalima na ovim prostorima i dobitnik je mnogobrojnih nagrada (Zagreb, Split, Opatija, Krapina, Slavonija …). Do danas je napisao više od 2500 pjesama i prodao oko 20 milijuna ploča. Od 1997. suvlasnik je i direktor programa u najvećoj hrvatskoj diskografskoj kući „Croatia Records“." zivot_sa_stilom S naslovnice, video spomenar ...dnevnik.hr/naslovnica A pjesme koje smo voljeli, ostaju ... Đorđe Novković: Vino na usnama |
- 18:55 - Komentari (25) - Isprintaj - #
dvije marlene
|
Lili Marlene, Marlene Dietrich Plavi anđeo, Marlene Dietrich, velika glumica, prelijepa i hrabra žena ... danas joj je godišnjica smrti ... Lili Marleen. Popularna pjesma, 1940. godina Glazba Norbert Schultze Stihovi Hans Leip engleski prijevod Tommie Connor Pjesma draga vojnicima koji su ratovali u 2. svj. ratu, voljeli su je, slušali i pjevali s obje strane barikade. I jednima i drugima bilo je dosta marševa ... Sjetna melodija o djevojci koja ih čeka, godila je vojničkim srcima ... Underneath the lantern by the barrack gate Darling I remember the way you used to wait, 'Twas there that you whispered tenderly That you loved me, you'd always be My Lilli of the lamplight, My own Lilli Marlene. Time would come for roll call, time for us to part Darling I'd caress you and press you to my heart And there 'neath that far off lantern light, I'd hold you tight, we'd kiss "good-night," My Lilli of the lamplight, My own Lilli Marlene Orders came for sailing somewhere over there, All confined to barracks was more than I could bear; I knew you were waiting in the street, I heard your feet, But could not meet, My Lilli of the lamplight, My own Lilli Marlene. Resting in a billet just behind the line, Even tho'we're parted your lips are close to mine; You wait where that lantern softly gleams, Your sweet face seems to haunt my dreams, My Lilli of the lamplight, My own Lilli Marlene. Marlene Dietrich |
- 15:11 - Komentari (9) - Isprintaj - #
05.05.2007., subota
srce
Celine dion My heart will go on o, ti srce, ludo, gdje si se skrilo? u grudima, grlu, zapešću? svuda osjećam tvoje kucanje nestrpljivo. čekaj, stani! osjećam iz grudi ćeš mi iskočiti ... komu to želiš ususret krenuti? John Lee Hooker & Bonnie Raitt - I'm in the mood ... Astralna Celine ...da. No, i Bonnie ... o yeeee! Dodatak Bilbo: Je l' me voliš? |
- 23:59 - Komentari (34) - Isprintaj - #
definicija, s ? ... po preporuci Vitae ...
u tebi sam potpuno spoznala sebe (rusalka) i gle, dunjo mirisna |
- 15:11 - Komentari (42) - Isprintaj - #
04.05.2007., petak
princeza na zrnu graška
|
- 23:15 - Komentari (41) - Isprintaj - #
bilbo se nadurio
|
- 15:39 - Komentari (16) - Isprintaj - #
03.05.2007., četvrtak
Kiss the girl!
|
- 23:59 - Komentari (23) - Isprintaj - #
mala zelena, pametna ...
 Izabrala je izvrsno mjesto - vrtnu svjetiljku. Povišena je, topla, a noću svijetli i privlači mušice.  Uz svjetiljku su visoki sabljasti listovi perunike po kojima se može lijepo popeti i sakriti, sjedinivši se sa zelenom bojom okoline. Mala, pametna, zelena!  Cijelo se poslijepodne dozivala s drugim gatalinkama iz susjednih vrtova. Bio je to pravi koncert. Gene Kelly - Singing In The Rain |
- 15:11 - Komentari (25) - Isprintaj - #
02.05.2007., srijeda
rusalka in wonderland
|
alice in wonderland u svijetu čuda rusalka luta labirintom misli stranputicom snova ... ogleda se u jezercu, plavom, prstom po površini vode krugove crta. vrti se, vrti u krug, dok zvijezde se pretvaraju u pruge kao slike plave tuge ... u svijetu rusalkinih čuda rusalka luta labirintom misli stranputicom snova, berući tratinčice ... brojeći latice, do ponedjeljka ! ! ! !  |
- 23:59 - Komentari (31) - Isprintaj - #
koju melodiju svira rusalkin mobitel?
|
kad kinezi zaigraju kineski ples i zatresu crvene klobuke, eto meni drage poruke: ne mogu ponedjeljak dočekati! i ja sam nestrpljiva, Mili, dugo nismo zajedno bili.  kinezi će se još dobrano naplesati do ponedjeljka, a onda ćemo ugasiti mobitel, kineze poslati u kinu, uroniti u lijepu tišinu.  zen-zen fantasia disney: chianese dance  A kakav ples pleše vaš mobitel? Pustite li i vi da odzvoni dva tri puta ... kako ne bi izgledalo da "sjedite na mobitelu" i čekate poziv? |
- 11:01 - Komentari (45) - Isprintaj - #
01.05.2007., utorak
pink dreams
 o tebi snivam ružičaste sne, Jedini, na postelji od ruža. san ružičaste latice prosipa, mirisni ćilim rasprostire za tvoj dolazak. dođi što prije, Plavooki, obojimo, opet, te latice u crveno! Donna Summer - Hot Stuff  remembrance_roses |
- 23:59 - Komentari (28) - Isprintaj - #
slatki pupoljci majski ...
|
Alice in Wonderland Djetinjstvo, doba pupoljaka majskih ... Tad sve je čudesno, cijeli je svijet Wonderland. Djeca odrastaju, no djetinjstvo je vječno. Ančica i Rusalka  Sanja i Jelena  |
- 08:03 - Komentari (32) - Isprintaj - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
tempus fugit! carpe diem. 2006 - 2018. by Rusalka. zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. RUSALKA PUZZLE SCORPIO |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
