Od djetinjstva sam voljela vodu - rijeke i potoke, jezerca i bare.
rega, rega - kvak!
Žabac na Rusalkinu dlanu ... i na YouTube frog in my hand
Prošlog mi je ljeta moj susjed rekao: Tvoj vrt je nekako drugačiji od drugih vrtova,
kao da ima dušu.
Zamislila sam se i odgovorila: Da, ima. Moju.
Ako moj vrt ima moju dušu, tada je jezerce
"duša moje duše".
I zaista, moj vrt i vrtna jezerca više su mi od hobija -
to je moja oaza, moje utočište, moj "komadić raja".
Opojni miris i blagost
vrtu i srcu i dlanu
pružaju latice njene
iz sjene..
To nije običan cvijet;
bjelinom on zadivljuje,
a rumenim rubom
opire se svijetu grubom
nesklonom ljepoti...
Il' trnom
što mekši je od sna...
tko zna?
Al' noću,
kad padne mrak,
obuzima je neki čudan strah!
Ne kloni tad,
ne strahuj,
glavice malena, snena...
satensku tvoju ljepotu
prekrit će noću dravska pjena;
ne trebaš trna
dok snivaš
nimfe i vile
u svojim dvorima
od zelene svile...
Sretne li Rusalke.
Obje je vile darivaju, obje nad njezinim jezercima bdiju.
Neću ni ja više nikoga upisivati u linkove.
Misko je u pravu, taman zavoliš nekog ...
... a on(a) ode.
A, ja, kakva sam, nisam u stanju izbrisati ni pokojnike iz direktorija mobitela, a kamoli ove koji odoše s bloga.
U Morpheusovu krilu, Rose je potonula u tamu, još uvijek osjećajući gorke gutljaje na usnama, u ždrijelu i želudcu ...
...
Osjećala je kako tone, poput oblutka bačenog u jezero, sve dublje i dublje, kroz slojeve sve tamnije i neprozirnije, sve hladnije vode ... Oskudno sivo svjetlo podzemnoga svijeta ostalo je tamo gore, na površini, nad kojom se nadvijalo Morpheusovo lice, iskrivljeno od bola.
Sve se udaljavalo, gubilo i ostajalo tamo, s Morpheusom ... Roseine nade i strahovi, iščekivanja i sjećanja, sve je blijedilo, nestajući iz njezine svijesti ...
Tonula je sve dublje i dublje, sve sporije, postajala je sve manja, sve sićušnija ...
Zaboravila je patnje, nije se više sjećala ni Morphesa, ni njihova puta u Had ... Iz njezinog su pamćenja nestajali susreti i rastanci, dodiri i poljupci, jedan po jedan ... Na kraju više nije pamtila ni svoju kuću, ulicu ni grad ... nije se sjećala sestre ni njezinih djevojčica, zaboravila je i svoje ime ...
Čula je, no nije razumjela Thanatosov šapat: Rose, dugo si mi izmicala, no konačno si moja ...... Nije je uplašio ni pohlepni pogled žutih očiju čije su se zjenice sužavale u crnu okomicu, ni ruke prstiju nalik na kandže, koje su za njom posezale.
Tren prije no što je potonula do samoga dna, tren prije no što su je Thanatosove ruke konačno zgrabile, Rose je osjetila kako hladna tama koja ju je okruživala odjednom postaje topla i sigurna. Nestale su ledene vode crnoga podzemnog jezera, nestao je Thanatos. Rose je lebdjela u toploj kupelji, očišćena od prošlosti, od uspomena ... Umirujući, pulsirajući otkucaji zaljuljuškali su malo toplo jezerce i uspavali Rose u njemu. Ubrzo je potonula u ugodno ništavilo ...
Probudila se uznemirena.
Jezerce, u kojem se u snu ljuljuškala, snažno se zaljuljalo, a mesnata se opna koja ga je okruživala počela stezati u sve kraćim intervalima ... Na rubu jezerca u kojem je Rose plutala, otvorio se kanal kojim je voda počela istjecati, vukući Rose za sobom ... I ona je, ne sjećajući se strahova koje je do tada iskusila, osjetila strah, duboki ...iskonski ... Iako više nije pamtila vanjski svijet, poželjela je zauvijek ostati tu u sigurnom, mlakom jezercu u kojem se ne čuje ništa osim umirujućeg kucanja ...
No, voda je iz njezina utočišta istjecala, sve brže i brže, vukući je za sobom u vrtlogu ...
Kanal kroz koji je padala, nogama prema naprijed, bio je uzak, pa je udarala i zapinjala o njegove zidove ... A onda, kad je stigla do izlaza kroz koji je u kanal prodirala svjetlost, osjetila je nagli trzaj, bol i gušenje ... Kao da joj se omča nekoga užeta oko vrata omotala ... Koprcala se i batrgala, nastojala otrgnuti ... no omča je stezala sve jače i jače ...
Neke su velike i snažne ruke zgrabile Rose za nožne članke, gurnule je natrag, dublje u kanal, zarotirale je, smaknule omču s njezina vrata, pa je potom snažnim trzajem izvukle van, na svjetlost ... Zasljepljena tom svjetlošću, izmučena i gotovo ugušena, Rose se nije uspijevala oglasiti iako su joj se pluća napinjala a glasnice grčile ...
Vrisnula je, glasno i prodorno, tek kad je osjetila bolno pljeskanje po stražnjici ...
Vrijeme se u taj čas uvrnulo i izokrenulo, zavrtilo poput vodenog vrtloga i ...munjevito se vratilo unatrag!
Hirovita je božica Fortuna, tko zna zašto, odlučila jednom smrtnom stvorenju, u trenutku kada je umiralo, podariti još jednu šansu, vratiti ga na početak.
Bila je hladna i kišna novembarska noć, iskucavala su dva sata po ponoći. U tihoj ulici, u kući pred kojom su bile zasađene mlade breze, na postelji je, blijeda i teškim porodom izmučena, ležala prvorodilja. Osmjehnula se kad joj je uspaničena primalja s olakšanjem na grudi položila novorođenu djevojčicu ... Novoj se majci činilo, cijeli su joj svijet položili u naručje ...
Velike sivoplave oči djeteta gledale su je pogledom dubokim i mudrim, kao da je ono već jedan život proživjelo.
Tako se izmučila ... promucala je primalja ... rađajući se naopačke, na noge ... Pupkovina joj se oko vrata omotala, gotovo ju je ugušila ... Okrenula se naopako u zadnji čas, da sam to znala, poslala bih vas da rađate u bolnici ...
Namučila se, a ipak, gledajte je, rumena je ko ružica ... oglasila se starica koja je stajala kraj rodiljine postelje.
Kad je tako ... rekla je mati ... nek' joj ime bude - Ruža ...
Što bi uradila, kad bi joj Fortuna novu šansu dala?
Kad sam počela pisati priču o Rose, mislila sam kako je pišem za sebe, a ako još neko čita - dobro.
Sad znam da priču pišem i za vas, i s vama.
I jako mi je žao što jedna od najvjernijih čitateljica, Necutako neće više moju priču čitati, a ni ja njezinu ...
No, draga Necutako, ako si kojim slučajem, noćas ipak tu, na klupici, molim Te, daj novu šansu - Roseinoj priči i svojim pričama ...
We don't dance the two-step anymore
All we need's a small part of the floor
The band can go on playing almost anything it wants
When you fall in love everything's a waltz
Eyes are meant for looking into
Way up close
Arms were meant for holding
What you want the most
Lips were meant to say what bodies
Feel down in their hearts
When you fall in love
Everything's a waltz ...
Šteta, Lazy, što je tvoj account na Youtube suspended ...
...
Dragi moj Lucky, još uvijek te vidim, na ogradici vrtnoj sjediš. I u Rusalkinu srcu.
crnobijeli se debeljko
u šareniji vrt preselio
sad je na obali
nekog plavljeg jezerca.
na ogradici rusalkinoj
jedna sjena sjedi ...
ni bijela, ni crna,
sja u svim bojama duge.
znam kakva je
to kiša kapljice
gorke raspršila,
znam kakav je to tračak
sunca dugu obojio.
moj Srećko mi poruku šalje:
voljeti se ne boj, rusalko.
ne brini,
slatki moj debeljko,
krzneni.
uvijek ću voljeti tebe.
i bojat ću se,
uvijek ću se bojati ljubavi,
jer ljubav je krhka,
ma kako velika bila ...
al' nikad više pomisliti neću,
dragi moj sunčevi zračku,
najdraži moj
crnobijeli mačku,
da ljubiti ne mogu
i ne smijem.
na ogradici rusalkinoj
uvijek će jedna sjena sjediti,
ni bijela, ni crna,
i bijela i crna ...
i sjat će
u svim bojama duge.
Opis bloga
Rusalka živi u jezercu ... ali povremeno izlazi i na obalu.
Rusalka je naizgled "dobra" ... ali ponekada zna - potkačiti noktima.
Rusalka priča s ribama ... i žabama.
I vrijeba prolaznike ... da ih posjedne na svoju klupicu
(ne bojte se - ne onu na dnu jezerca).
Rusalkin vjenčić je od vodenog cvijeća.
Tu je ... iako je više ne kruni.
Rusalka se ogleda u vodi.
A krugovi na vodi izobličuju njezin odraz.
Ili ga možda - uobličuju?
Ovdje ćete saznati:
Kako stvoriti vrtno jezerce i pomoći Majci prirodi u njegovu održavanju?
O zlatnim ribicama, žabama i lopočima.
O posjetiteljima vrta.
Ali i o čemu Rusalka razmišlja. Čega se sjeća. Čemu se nada.
O čemu mašta.
Kakve snove sanja.
Kakve slike voli.
Što čita i što je - već pročitala...
I - što tek namjerava pročitati.
Poklon Grofa V.:
dječak i vila
koliko malo godina
može imati dječarac
što sam trčkara
između busenova
i kamenova
između bunara
i taraba
i zbori sa sobom
mislima
samoću
djetinjstva
vazda zaigran i
s a m
jer igra je bila
njegova mašta
u kratkim hlačama
u plavim sandalicama
na nebu
bijeli oblak
još jedan
i dolje jedan
u vodenom krugu
što ga je baka zvala
j a r u g a
na njemu čudna
zelena stvorenja
s izbuljenim očima
i nečim u grlu
od čega je noću
odjekivala mahala
i pjevale sjene
pod pendžerima
u teglama
dok bi se najele
majčina cvijeća
i napile daha
s usnulih usana
u onoj vodi
življaše Vila
obrasla bijelim
ljiljanima
na glatkim
mesnatim
listovima
i kosa joj
se trskama
češljala
divna
čarobna
preduga
jednom je
dječaka bila
na suho prenijela
dok se zaigrao
u šetnji kliskim
dlanovima
jer mutna
bijaše pjesma
mulja
i pretužna
majčina
zazivanja
za tako preran
k r a j
a ona se stvorenja
čudna zelena
igraše noću
sjajnim nebeskim
draguljima
i svako bi malo
po jedna pala
s višnje modrine
u tihu vodu
djetinjstva
i bila bi od njih
vila tako sjajna
tako lijepa
urešena
dok je zorom
ne bi sastala
sanjivost
vilinska
kleta
