rose: u vrtlogu

(prethodni nastavak)

U Morpheusovu krilu, Rose je potonula u tamu, još uvijek osjećajući gorke gutljaje na usnama, u ždrijelu i želudcu ...
...

Osjećala je kako tone, poput oblutka bačenog u jezero, sve dublje i dublje, kroz slojeve sve tamnije i neprozirnije, sve hladnije vode ... Oskudno sivo svjetlo podzemnoga svijeta ostalo je tamo gore, na površini, nad kojom se nadvijalo Morpheusovo lice, iskrivljeno od bola.

Sve se udaljavalo, gubilo i ostajalo tamo, s Morpheusom ... Roseine nade i strahovi, iščekivanja i sjećanja, sve je blijedilo, nestajući iz njezine svijesti ...
Tonula je sve dublje i dublje, sve sporije, postajala je sve manja, sve sićušnija ...
Zaboravila je patnje, nije se više sjećala ni Morphesa, ni njihova puta u Had ... Iz njezinog su pamćenja nestajali susreti i rastanci, dodiri i poljupci, jedan po jedan ... Na kraju više nije pamtila ni svoju kuću, ulicu ni grad ... nije se sjećala sestre ni njezinih djevojčica, zaboravila je i svoje ime ...

Čula je, no nije razumjela Thanatosov šapat: Rose, dugo si mi izmicala, no konačno si moja ...... Nije je uplašio ni pohlepni pogled žutih očiju čije su se zjenice sužavale u crnu okomicu, ni ruke prstiju nalik na kandže, koje su za njom posezale.

Tren prije no što je potonula do samoga dna, tren prije no što su je Thanatosove ruke konačno zgrabile, Rose je osjetila kako hladna tama koja ju je okruživala odjednom postaje topla i sigurna. Nestale su ledene vode crnoga podzemnog jezera, nestao je Thanatos. Rose je lebdjela u toploj kupelji, očišćena od prošlosti, od uspomena ... Umirujući, pulsirajući otkucaji zaljuljuškali su malo toplo jezerce i uspavali Rose u njemu. Ubrzo je potonula u ugodno ništavilo ...

Probudila se uznemirena.
Jezerce, u kojem se u snu ljuljuškala, snažno se zaljuljalo, a mesnata se opna koja ga je okruživala počela stezati u sve kraćim intervalima ... Na rubu jezerca u kojem je Rose plutala, otvorio se kanal kojim je voda počela istjecati, vukući Rose za sobom ... I ona je, ne sjećajući se strahova koje je do tada iskusila, osjetila strah, duboki ...iskonski ... Iako više nije pamtila vanjski svijet, poželjela je zauvijek ostati tu u sigurnom, mlakom jezercu u kojem se ne čuje ništa osim umirujućeg kucanja ...

No, voda je iz njezina utočišta istjecala, sve brže i brže, vukući je za sobom u vrtlogu ...

Kanal kroz koji je padala, nogama prema naprijed, bio je uzak, pa je udarala i zapinjala o njegove zidove ... A onda, kad je stigla do izlaza kroz koji je u kanal prodirala svjetlost, osjetila je nagli trzaj, bol i gušenje ... Kao da joj se omča nekoga užeta oko vrata omotala ... Koprcala se i batrgala, nastojala otrgnuti ... no omča je stezala sve jače i jače ...

Neke su velike i snažne ruke zgrabile Rose za nožne članke, gurnule je natrag, dublje u kanal, zarotirale je, smaknule omču s njezina vrata, pa je potom snažnim trzajem izvukle van, na svjetlost ... Zasljepljena tom svjetlošću, izmučena i gotovo ugušena, Rose se nije uspijevala oglasiti iako su joj se pluća napinjala a glasnice grčile ...
Vrisnula je, glasno i prodorno, tek kad je osjetila bolno pljeskanje po stražnjici ...

Vrijeme se u taj čas uvrnulo i izokrenulo, zavrtilo poput vodenog vrtloga i ...munjevito se vratilo unatrag!
Hirovita je božica Fortuna, tko zna zašto, odlučila jednom smrtnom stvorenju, u trenutku kada je umiralo, podariti još jednu šansu, vratiti ga na početak.


Bila je hladna i kišna novembarska noć, iskucavala su dva sata po ponoći. U tihoj ulici, u kući pred kojom su bile zasađene mlade breze, na postelji je, blijeda i teškim porodom izmučena, ležala prvorodilja. Osmjehnula se kad joj je uspaničena primalja s olakšanjem na grudi položila novorođenu djevojčicu ... Novoj se majci činilo, cijeli su joj svijet položili u naručje ...

Velike sivoplave oči djeteta gledale su je pogledom dubokim i mudrim, kao da je ono već jedan život proživjelo.

Tako se izmučila ... promucala je primalja ... rađajući se naopačke, na noge ... Pupkovina joj se oko vrata omotala, gotovo ju je ugušila ... Okrenula se naopako u zadnji čas, da sam to znala, poslala bih vas da rađate u bolnici ...

Namučila se, a ipak, gledajte je, rumena je ko ružica ... oglasila se starica koja je stajala kraj rodiljine postelje.

Kad je tako ... rekla je mati ... nek' joj ime bude - Ruža ...

Copyright © 2007. by rusalka- zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

(nastavak slijedi)

THE EGG, By David Delamare


P. S.

Rose se, u priči, ponovo rodila.
Možda zato što je blogerica Rusalka, koja Roseinu priču piše, danas držala u rukama mala novorođena stvorenja.

Možda i zato što se, Rusalka, čitajući
Miskovu priču i
Violin post ...

...i Zmajkine
Majstoričine
Vitaeine
i Korine
komentare Miskove priče, zapitala:

Što bi uradila, kad bi joj Fortuna novu šansu dala?

Kad sam počela pisati priču o Rose, mislila sam kako je pišem za sebe, a ako još neko čita - dobro.
Sad znam da priču pišem i za vas, i s vama.
I jako mi je žao što jedna od najvjernijih čitateljica, Necutako neće više moju priču čitati, a ni ja njezinu ...

No, draga Necutako, ako si kojim slučajem, noćas ipak tu, na klupici, molim Te, daj novu šansu - Roseinoj priči i svojim pričama ...

Post je objavljen 12.05.2007. u 23:59 sati.