rose: ruže iz sna

(prethodni nastavak)


Ruža je postala Rose.
Vremenom, prestala je misliti o sebi kao o Ruži.
I sve je više i više postajala – Rose.

...

Rose je kasnije često pomišljala da joj je Željko, preimenovavši je u Rose, pretvorivši je u Rose, skrenuo pozornost na taj tajanstveni tamnomodri pogled kojega je i ranije bila svjesna.

Jer, Rosei se još od djetinjstva ponekad, usred igre, znalo učiniti da je nečiji pogled u nju uprt. Osjetila bi taj pogled, na nju usredotočen, kao da je dodiruje. Naglo bi se okrenula, no nikoga ne bi bilo u blizini.
Tek kad se Željko sagnuo da je poljubi, tek kad je taj gimnazijski šeret i zavodnik zaklopio svoje svjetloplave oči trenutak prije no što su mu se usne spustile na kut Roseinih usana, tek tada je Rose po prvi put jasno ugledala taj intenzivni, duboki i tamnomodri pogled za koji je znala da je već dugo promatra.

Nakon te decembarske večeri Rose je počela vrebati trenutak u kojem će uloviti misteriozni tamno modri pogled koji ju je pratio ... uloviti pogled ... i i onoga tko je gleda.

Uspjelo joj je to tek mnogo kasnije ...

Bližio se Rosein dvadeset i deveti rođendan.
Rose nije znala da će se taj rođendan bolno razlikovati od svih drugih, ranijih rođendana.

Za svaki rođendan Rosei bi njezini dragi roditelji, sestra i baka priredili malo slavlje. Mati bi je toga novembarskog dana, na njezin rođendan, probudila rano ujutro i prva joj čestitala. A potom bi svi ušli u Roseinu sobu, s rođendanskom tortom i darovima. Torta bi najčešće bila od kestena, a obično bi joj u djetinjstvu darovali željenu igračku ili knjigu, a kako je rasla pokloni bi se usklađivali s njezinom dobi. Svileni šal u nekoj nijansi Rosei drage plave, lijepa porculansku figurica, ručni sat ... Jedne je godine dobila kutijicu koja svira, druge mali akvarel s motivom cvijeća il' rječne obale ... Darujući je, njezini bi joj dragi rekli da je vole, da ona ima posebno mjesto u njihovim životima ...

No, tri dana uoči Roseina dvadeset i devetog rođendana, Roseina je mati naglo umrla ... Dan prije svoga rođendana, Rose ju je ispraćala na vječni počinak.

Stajala je nad majčinim grobom u grču i nevjerici, s oštrim bolom i osjećajem ljutnje koju nije sebi priznavala. Rose još uvijek nije puštala otići svoju umrlu majku, još uvijek nije htjela priznati činjenicu koja se nije mogla izmijeniti. Stajala je nijema, stisnutih usana i suhih očiju, ogorčena, dok su njezinu majku polagali u grob. Rose je toga poslijepodneva, dok su bijeli oblaci brzo letjeli nebom, nošeni hladnim vjetrom, stajala nad rakom, ne videći nikoga. Nije čula riječi svećenika, ni zvonjavu s tornjića grobljanske kapele, nije vidjela ožalošćene prijatelje i susjede koji su se na posljednjem ispraćaju okupili.

Sve su oči bile suzne, osim Roseinih. Roseina je mati bila topla i draga žena, srce obitelji i cijelog susjedstava, pa su je iskreno žalili svi i nije bilo nikoga tko nije zasuzio na njezinu sprovodu. No, Rose nije mogla plakati pa joj se činilo da će je ugušiti taj jaki grč koji joj je stegnuo jednjak. U trenutku kad se, uz zvuke Ave Marije, lijes počeo spuštati, Rose je dlanom prekrila usta iako joj iz grla ni tada nije krenuo jecaj. Vjerojatno bi se srušila, onesvještena, tu nad majčinom rakom, da je pod ruku nisu primili njezina sestra Hana i Hanin mladić Luka. Dvije su ruke nježno obujmile Roseine nadlaktice pa je Rose ostala uspravna, gledajući kako grobari navlače mramornu ploču nad crnom rupom u koju se lijes spustio.

Poslije sahrane Rose je, zajedno s Hanom i Lukom, u obiteljskoj kući primila one koji su došli izraziti sućut. Kuća je potom, kad su se svi razišli, ostala tako tiha. Rosein otac i baka umrli su godinu dana prije njezine majke. Nakon njihove smrti Hana i Rose ostale su s majkom. A mjesec dana prije iznenadne majčine smrti Hana se preselila svojem mladiću Luki, za kojeg se trebala vjenčati u decembru te godine. Datum je već bio zakazan.

Sad, kad je mati umrla, Rose je ostala sama u kući koja je još prije dvije godine bila puna. Više nije imala nikoga od obitelji, osim svoje mlađe sestre Hane. No, osjećala je da se njezina obitelj opet povećava, dok je stajala u gradskoj vjećnici na sestrinu vjenčanju i slušala svoju mlađu sestricu kako uzbuđenim i drhtavim glasom izgovara da, svojem dragom Luki. Luka je i Rosei postao drag već od onog trenutka kad ju je Hana s njim upoznala. Visok, krupan, simpatičnog osmjeha ... Rose se razveselila jer je osjetila da u njemu neće naći samo šogora već i prijatelja. I zaista, Luka je, uz Hanu, postao Rosein oslonac, u tim prvim danima njezina tugovanja za majkom ... a i kasnije. Imao je zlatne ruke, znao je popraviti, sastaviti i rastaviti sve što bi uzeo u ruke, pa je često bio ona «muška ruka» koja je u kući, koja je sad bila Roseina, vršila različite sitne i krupne popravke, instalacije i preuređenja.

Luka i Hana često su, gotovo svakodnevno, svraćali k Rose, a stan im je bio tek nekoliko ulica udaljen od kuće u kojoj su se Rose i Hana rodile i odrasle i u kojoj je Rose sada živjela sama. I Rose je često odlazila njima ...

A onda se Rose, iako se kod Hane i Luke uvijek osjećala dobrodošla, uplašila da ne postane nametljivac, da ne bude onaj treći koji prečesto narušava intimu mladoga para. Izgovarajući se poslom, rjeđe je k njima odlazila. Sestra, a i Luka, često bi je grdili zbog toga.

Mi k tebi svaki čas ... a ti k nama tako rijetko ... rekli bi joj, prijekorno.
No, Rose je ostala pri svome iako joj isprva nije bilo lako u praznoj kući kojom su još uvijek hodile sjene njezinih dragih.

Rose je u to vrijeme prolazila i prošla izbor u docenta na fakultetu na kojem je radila, nastojala je što više se zaokupiti poslom kako bi manje osjećala usamljenost.

Nakon majčine nagle smrti, Rose je počela patiti od nesanice. Ona je već kao djevojčica nerado odlazila na spavanje i dugo bi joj vremena trebalo da zaspi. Sada bi joj se događalo da se, pošto bi konačno zaspala, probudi nakon sat dva, te ostane budna do jutra. Povremeno bi i po cijelu noć ostajala budna.
Jedne noći, nekoliko mjeseci pošto joj je mati umrla, Rose je dugo navečer radila na tekstu članka koji je pripremala za publiciranje. Legla je umorna i zaspala istoga trena.

A onda, odjednom, nije više bila u svojoj postelji. Ležala je u vrtu, na vrtnoj klupi pod pergolom po kojoj se penjala bijela ruža. Iako je bilo rano ljeto a ruža je bila prepuna cvjetova i pupova, vrt je u Roseinu snu bio pod snijegom. I tako je, u snu, Rose u bijeloj dugoj spavaćici ležala na vrtnoj klupi, na snijegu, a nad njom su se nadvijale ružine grančice s bijelim cvjetovima, okovane ledom, bezmirisne. Rose je u tom trenutku, intenzivnije no ikada prije, opet na sebi osjetila onaj tajanstveni tamnomodri pogled. I konačno, vidjela je oči i lice Onoga čiji ju je pogled tako dugo pratio.

Bilo je to lice muškarca, lijepo, svršenih no oštrih crta, punih usana i istaknute brade. Duga crna kosa uvijala mu se po vratu a široka su mu ramena bila prekrivena crnim plaštem. Na tom su lijepom licu, koje je djelovalo istodobno i mlado i bezvremeno, najljepše bile oči. Tamnomodre, obrubljene crnim trepavicama. Te su oči promatrale Rose pogledaom koji ju je prožimao, pa su je trnci prošli od osjećaja da joj taj Neznanac zaviruje u dušu. Snijeg kojim je vrt bio pokriven odjednom se otopio, vrt se zazelenio, a ruže zamirisale.

Rose se uspravila, pružila ruku da dotakne to lice koje se nad nju nadvijalo, zaustila je da ga upita: Tko si? Što želiš od mene?

I tada se - probudila ...
Sjedila je u svom krevetu, a srebrni je mjesec sjajio kroz poluotvorene zastore. Rose se nije sjećala sna, iako je znala kako je upravo sanjala nešto neobično. Još uvijek su joj tijelom prolazili trnci ... no nije znala zbog čega. Sjetila se bakine priče – ako se probudiš, ne sjećajući se sna, okreni jastuk, ponovo zaspi i sanjat ćeš isti san.
No, nije mogla zaspati, kad je jastuk okrenula. I sna se nije sjetila.

Tek u ovom trenutku, u koji ju je vratila ćudljiva Fortuna, u ovom trenutku za koji više nije znala je li san ili java, Rose se sjetila sna i znala je koga je tada prvi puta pogledala u oči.

(nastavak slijedi)

Copyright © 2007. by rusalka- zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

White rose bush

May it be - Enya


P. S.

Jučer je opet bilo problema s blogeditorom pa nisam mogla nastavak postati u uobičajeno vrijeme. Jutros sam, ipak, iz neke čudne praznovjerice, datirala na minutu do ponoći, prethodnoga dana.

Post je objavljen 18.05.2007. u 23:59 sati.