rose: plavi pogled

(prethodni nastavak)

Tako se izmučila ... promucala je primalja ... rađajući se naopačke, na noge ... Pupkovina joj se oko vrata omotala, gotovo ju je ugušila ... Okrenula se naopako u zadnji čas, da sam to znala, poslala bih vas da rađate u bolnici ...

Namučila se, a ipak, gledajte je, rumena je ko ružica ... oglasila se starica koja je stajala kraj rodiljine postelje.

Kad je tako ... rekla je mati ... nek' joj ime bude - Ruža ...

...

Vrijeme se ponovo uvrnulo i izokrenulo, zavrtilo poput vodenog vrtloga i ... pomaklo ...

Dugokosa, plavokosa i plavooka djevojčica u plavoj haljini klečala je na stolici, laktova oslonjenih na stol. Pred njom, na stolu, ležala je rasklopljena knjiga, no djevojčica je nije čitala, gledala je kroz prozor. Plave su joj oči su bile zamagljene. Sanjarila je, pa nije vidjela lijepi prizor vrta, ni grančicu rascvjetale ruže koja se njihala na proljetnom vjetriću i zavirivala u sobu.

Plavooka se djevojčica zvala Ruža i još uvijek nije znala da je bila Rose ... i da će opet postati Rose.

Još je uvijek išla u osnovnu školu i još nije srela zaljubljenog gimnazijalca Željka koji je poželio zaviriti u njezine plave oči i koji ju je prvi nazvao – Rose. Ruža, koja je već bila Rose i koja je Rose tek trebala ponovo postati, bila je u tom trenutku, kad se vrijeme ponovo zaustavilo, jedanaestgodišnja djevojčica. Još je uvijek u duši bila bezazleno dijete, no tijelo joj se već počelo mijenjati, male su joj grudi propupale, struk se istanjio, a bokovi počeli zaobljavati. Već je privlačila zbunjene poglede svojih vršnjaka i sigurnije poglede starijih dječaka, a kad bi žustro koračala ulicom, na njoj bi se znali zaustaviti i pogledi odraslih muškaraca. Oni pristojni bi joj se sjetno nasmiješili, sjećajući se svojih mladalačkih ljubavi, a oni bi je drugi odmjerili pogledom koji bi uznemirio odraslu ženu. No, Ruža bi im odgovorila otvorenim i čistim plavim pogledom, pa bi se njihovi pogledi pokolebali i ustuknuli.

Ruža je odrastala u maloj tihoj ulici, u kući s velikim vrtom, uz majku koja se potpuno posvetila njoj i njezinoj mlađoj sestrici Hani i uz brižnog oca koji je, skrbeći se za obitelj, radio čitavoga dana i gotovo nikada nije bio kod kuće. I nedjeljom bi kući donio hrpu spisa. Bio je distanciran, nespretan u iskazivanju osjećaja, no Ruža je znala da ih otac jako voli. Bila je sigurna u očevu ljubav prema njoj, Hani i njihovoj majci.

Vrt uz kuću koja je pripadala Ružinoj baki, s kojom je Ružina obitelj živjela, bio je velik i Ruža je u njemu provodila veći dio dana svih onih proljeća, ljeta i jeseni kojih se sjećala. Ponekad bi joj se učinilo da su joj prva sjećanja upravo ona «vrtna». Činilo joj se da se sjeća - ona je maleno djetešce, leži u visokoj pletenoj košari pod pergolom s ružama, udiše njihov miris i gleda - bijeli oblaci nebom plove, nebom plavim poput njezinih očiju.

Ruža je skočila sa stolice, pokupila knjigu sa stola i izišla u vrt. Po pergoli su se uvijale ružine grančice pune pupova i rascvjetalih bijelih cvjetova. Sunce je blistalo i grijalo, no još nije imalo ljetnu snagu. Bio je maj, ruže u vrtu bile su u punom cvatu.
Rose je sjela na klupicu pod pergolom. Prvo je dugo gledala u oblake, prepoznajući u njima različite fantastične oblike i zamišljajući sebe kako skače s oblaka na oblak, a tada je nastavila čitati.
Voljela je čitati, a obiteljska je biblioteka bila bogata pa ju je Ruža sad već dobro poznavala. Velike, u kožu ukoričene enciklopedije, sabrana djela klasika, veliki pisci, antologije fantastičnih priča, monografije velikih slikara, poezija, knjige o uzgoju cvijeća i o ljekovitom bilju ... mnoštvo slikovnica, priča za djecu i romana za mladež ... Ružina je mati, koja se njezinim odgojem bavila, smatrala je kako ne treba ograničavati ni nadzirati Ružin pristup knjigama, pa je Ruža mogla uzeti s polica bilo koju knjigu po svojem izboru.

Ono što još ne razumije, ne može joj naškoditi ... a ono što već shvaća, za to je spremna ... rekla je mati Ružinom ocu kad se zabrinuo vidjevši jedanaestgodišnju Ružu sa Zolinim romanom u ruci.

I tako je Ruža rano počela čitati velike romane klasika, više naslućujući nego razumijevajući njihovu veličinu, no još uvijek je čitala i dječje bajke, čiju je veličinu savršeno shvaćala.

Između vrta i obiteljske biblioteke, Ruža je izrastala u pomalo neobičnu djevojčicu. Uglavnom je bila tiha, zamišljena, povučena u svijet snova, pa se mati brinula što se premalo druži s vršnjacima. Povremeno bi mirna Ruža zapadala u upornu tvrdoglavost, pa bi nastavljala po svome, unatoč majčinim i bakinim dobronamjernim upozorenjima. Znala bi se zbog nečega tako razljutiti da bi začudila sve one koji su mislili da je poznaju ... pa i samu sebe. Njezina se mati zabrinula kada je tiha Ruža u bijesu razbila usnu dječaku koji je praćkom gađao mačke, i spremala se na ozbiljan razgovor sa svojom kćeri kad joj je Ružina učiteljica rekla da je djevojčica profesoru biologije iz ruke istrgnula staklenku sa žabom koju je namjeravao omamiti eterom i secirati.
Ruža je bila tiha i na prvi pogled strašljiva. A tada bi neočekivano ulijetala u avanture zbog kojih je zasluživala roditeljske grdnje kao kad je, bez dozvole, preplivala rijeku koja je tekla duž njezina grada i u kojoj se njezina obitelj svakog ljeta kupala.

U to vrijeme Ruža je tek otkrivala svoju škorpionsku narav i tek učila nositi se s tom svojom burnom prirodom. Već se tada počela graditi Ružina prividna mirnoća zbog koje kasnije, kad je odrasla, nitko nije mogao povjerovati kakva se strastvenost krije pod tom prividnom blagošću.

Ruža je bila usamljenik, zaokupljena knjigom, vrtom i maštanjem, no povremeno bi poželjela društvo, pa bi se tada za čas oko nje okupilo mnoštvo djece iz njezine ulice. Djevojčica i dječaci njezine dobi i nešto mlađi, koji su išli u istu školu kao i Ruža ili stanovali u njezinoj i okolnim ulicama veselili su se tim rijetkim danima u kojima bi se Ruža poželjela s njima družiti. Jer, Ruža je imala bujnu maštu i bezbroj neobičnih zamisli, s njom nikada ne bi bilo dosadno. Znala je smišljati neobične igre i znala je savršeno pripovijedati, pa bi ponekad navečer, dok su odrasli sjedili na klupama pred svojim kućama i razgovarali o cijenama, politici i dnevnim brigama, Ruža okupila grupu djece. Posjedali bi oko Ruže na travu i slušali Ružine priče. A Ruža je vješto uplitala motive pročitanih priča s pričama koje su se rađale u njezinoj mašti. No, Ruža bi ubrzo izgubila interes za društvom. Njezini bi se vršnjaci vratili svojim igrama i druženjima a Ruža bi opet zaronila u knjige i sanjarenja.

Ruža je sjedila na vrtnoj klupi, s knjigom u krilu, pod ružinim grmom prepunim bijelih cvjetova. Pod klupom je još uvijek bila zdjelica koju je Ruža navečer napunila mlijekom i tamo je ostavila za vrtne vile i patuljke. Zdjelica je bila prazna, a Ruža je znala da su mlijeko popile mačke koje su noću šetale vrtom, ali je još uvijek željela vjerovati da su to učinili patuljci i pixie vile ...

Knjiga koju je Ruža ponovo, po tko-zna-koji-put čitala, bila je Andersenova Mala sirena, a bila je otvorena na stranici na kojoj je sirena prvi puta ugledala princa ...

Ruža je, tko zna zašto, pomislila kako je sirenin princ sigurno bio plavook.
Zaklopila je oči da bi bolje mogla zamisliti taj prizor susreta. I tada je, iza spuštenih kapaka, Ruža zaista susrela jedan duboki tamnomodri pogled. Neobično ju je osjećanje obuzelo jer joj se učinilo da taj pogled ne sreće po prvi put.

Taj ju je tamnomodri pogled uznemirio, neobične su senzacije prošle njezinim tijelom koje je još uvijek bilo dječje, no koje je već poprimalo ženske oblike.
Ružini su se obrazi zarumenjeli, a kad je oči ponovo otvorila one su blistale poput plavih zvijezda.

(nastavak slijedi)

Copyright © 2007. by rusalka- zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Post je objavljen 13.05.2007. u 23:59 sati.