rose: gorčina

(prethodni nastavak)


Kada su oboje ponovo postali svjesni toga podzemnoga svijeta koji ih je okruživao, kada su pogledali oko sebe, vidjeli su da su se grančice suhoga, trnovitog žbuna na ulazu u pećinu u koju su se sklonili osule sitnim bijelim cvjetovima.

Kapljice kiše okupale su tek otvorene latice bijelih cvjetova.
Zrak je bio svjež, kišom pročišćen i prožet nježnim mirisom bijelih cvjetova.

...

Ugledavši grančice obasute bijelim cvjetovima, Rose se ponadala da je kiša donijela život u taj tamni svijet sjena. No, čim su iz pećine izašli da put nastave, bijeli su cvjetići Rosei na očigled usahnuli, zgasnuli poput zvjezdica na na oblačnome nebu.
Grane grma bile su opet mrtve i gole, a nebo olovno sivo.
Rose se zapitala nije li ona to samo sanjala bijele cvjetiće što su oživjeli grane suhoga grma. Povjerovala bi da je to samo san bio da nije još uvijek osjećala dašak cvjetnoga mirisa koji je lebdio oko nje i Morpheusa.

Pružili su ruke jedno drugome, Rose i Morpheus, i krenuli ...a tada su se, nakon nekoliko koraka, oboje u isti čas osvrnuli. Pogled im se vratio suhome grmu i ulazu u pećinu u koju su se od oluje sklonili, u kojoj su se ljubili dok je oko njih oluja bjesnila.

Je li itko, ikada, osim nas ... pomislila je Rose ... zagrljajem ljubavnim, život svjedočio tu, u tome svijetu mrtvih?
Zapitala se: Je li i Morpheus osjetio drhtaj tla u onom trenutku kad su oboje bili na ljubavnom vrhuncu?

A Morpheus je odgovorio na njezino nezgovoreno pitanje, rekavši:

Rose, kakvu ti imaš moć! Učinila si da cvijet procvjeta tu, gdje nikada ništa nije cvjetalo ...
Jesi li osjetila kako se Had uznemirio, trznuo od čuđenja il' možda od bijesa, u trenutku kad si se ti rascvjetala? Njegovoj si moći zaprijetila, Rose ...pa se sada njegove ljutnje bojim...
Ja sam kriv, nisam te smio ljubiti ovdje, u tom svijetu mrtvih, nisam smio Hadov bijes navući na tebe, smrtnicu ...

Ne marim, Morpheuse ... rekla je Rose. Ne bih se toga trenutka odrekla ni kad bih znala da mi je posljednji ...

Držeći se čvrsto za ruke, nastavili su koračati pustim i sumornim predjelom u kojem se noć nije s danom smjenjivala, u kojem nije bilo ni zore ni sutona, ni sunca, ni mjeseca ni zvijezda ...

Rose je podigla pogled, no to što se nad njihovim glavama nadvijalo, nije ličilo nebeskom svodu.
Bila je to nekakva siva magla koja se sve niže spuštala, pa je Rose počela osjećati kako je ta magla pritišće i guši, skraćuje joj dah i ubrzava bilo. Iako su išli umjerenim korakom, Rose je osjećala srce u podgrlcu i sljepoočnicama. Problijedila je, a skrama hladnoga znoja ledila joj je tijelo. Neprimjetno je Morpheusa pogledala, no on je disao i koračao normalno, pogleda uprtoga u horizont koji je tonuo u sve gušću maglu.
Nije ga htjela uznemiravati, pa je nastavila šutke koračati, nastojeći pratiti Morpheusov spor, ujednačen korak.

Iako su joj se misli mutile, Rose je razmišljala.
Vrijeme u podzemnom svijetu naizgled je stajalo, no ona je ipak je znala da su davno Styx prebrodili, da su dugo tom pustoši hodili. Očekivala je sresti stanovnike te zemlje mrtvih, te duše grješne, na podzemni svijet osuđene. No, nigdje nije bilo Danteovih krugova, ni gorućih plamenova za heretike, ni blata u kojem se guše proždrljivci, ni stijena koje koturaju škrtci i rasipnici, ni paklenih jezera u kojima se kupaju tirani, ni crne smole kojom se guše korumpirani i plaćenici, ni ledenih močvara za izdajnike, ni Harpija ni Meduza, ni Kerbera, ni Luciferove vrteške ...

Pitala se - u koji bi krug bili bačeni, ona i Morpheus, da su im duše ovamo nakon smrti dospjele?
A onda ju je, na strašnu pomisao, užas spopao. Morpheus je besmrtan, on nikada neće umrijeti, pa ni u Had dospjeti ...A ona, ako se Morpheus od počinjena zla ne iskupi, ona će kao sukrivac sama Hadom lutati ...

Kamo s onima koji ljube onoga tko zlo čini?

Kamo one, njoj slične griješnice, što ljubile su zločince, one koje su znale za prijestupe svojih ljubavnika, no nisu ih mogle prestati voljeti? One što mrzile su prijestup, no nisu mogle prijestupnika mrziti? U kakvu smolu goruću, u kakav led, njih u Hadu uranjaju?

No, strašnijom od svih tih danteovskih prizora učinila joj se ta prazna pustoš beskrajna, bez zvuka i mirisa, bez svjetla i tame, bez očekivanja, bez nade ... pustoš kojom luta ...sama ... od ljubljenog zauvijek razdvojena ...

Nada je počela napuštati Rose.
Činilo joj se da nada poput nje blijedi, ostaje bez daha, guši se i umire. Pomislila je kako bi ta umiruća Nada mogla imati upravo takvo lice kakvo bi bilo njezino vlastito, kad bi se u ogledalu ogledala ...

Usne su joj se osušile poput pergamenta, od vrućeg i kratkog daha koji joj je u sve kraćim i plićim izdisajima razdirao prsa ... Mislila je, umrijet će, ako barem kap vode ubrzo ne popije ... No nastavila je hodati kao somnabula, nesvjesna svega što ju je okruživalo. I hodala, je hodala, ne primjećujući Morpheusov pogled, tužan i uplašen ...
Teturala je, njegovom rukom vođena, te pala na koljena, kad ju je zaustavio ...

Rose, mila ... Rose ...

Morpheusov ju je glas prizvao svijesti. Pogledala je oko sebe. Pustinja je bila za njima, sad su kročili na rub šume. Stabla u toj šumi bila su mrtva, debla suha, grane bez bez listova, poput zgrčenih ruku koje se u očaju podižu prema nemilosrdnom nebu.

U jednom panju bila je mala lokvica vode.

Rose, možeš piti ... ali samo nekoliko gutljaja ...
Gorka je, no nije otrovna ...

Rose nije imala ni toliko snage da vodu u dlan zahvati, nego se prema lokvici nagnula da iz nje pije, poput malaksale ranjene životinje ...

Tada je u lokvi, kao u zrcalu, ugledala svoje lice, blijedo, mršavo, krvavo ispucalih usana, beznadnog pogleda ...

Zatvorila je oči da ne gleda taj prizor, nagnula se i počela piti.
Ta je voda bila bistra, no mlaka i gorka ... ipak, i ta je gorčina žeđ utaživala ... Roseina je žeđ bila tolika da bi nastavila piti do beskraja, gušeći se u toj gorčini ...
Tada ju je Morphes od mlake odvukao. Držeći je u naručju, poput bolesnog djeteta, sjeo je, oslonivši se leđima na jedno deblo.

U Morpheusovu krilu, Rose je, još uvijek osjećajući gorke gutljaje na usnama, u ždrijelu i želudcu, potonula u tamu ...

Copyright © 2007. by rusalka- zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

(nastavak slijedi)

Dead Tree

Mali jutarnji dodatak: Sunašca, vesele se novom danu. Rusalki osmijeh izmamila ...





... za marububamaru, da zna gdje sletjeti ...hiihiihhiii

Post je objavljen 09.05.2007. u 23:59 sati.