Rusalkina začarana jezerca ... i svijet oko njih
31.05.2007., četvrtak
Rođendanska priča ....
|
The Rose - Bette Midler Slavljenik će znati ... Some say love, it is a river that drowns the tender reed. Some say love, it is a razor that leaves your soul to bleed. Some say love, it is a hunger, an endless aching need. I say love, it is a flower, and you it's only seed. It's the heart afraid of breaking that never learns to dance. It's the dream afraid of waking that never takes the chance. It's the one who won't be taken, who cannot seem to give, and the soul afraid of dyin' that never learns to live. When the night has been too lonely and the road has been to long, and you think that love is only for the lucky and the strong, just remember in the winter far beneath the winter snows lies the seed that with the sun's love in the spring becomes the rose. Rođendanska priča Topao glas Bette Midler stapao se s toplom svjetlošću svijeća i slatkim mirisima vanilije i sandala koji su se širili iz mirisnih lampica. Stan je blistao ... stol je bio postavljen. Cvijeće i svijeće, voće u staklenoj zdjeli ... FourRoses i dvije kristalne čaše ... boca plavca i čaše za crno vino, tanjuri, pribor za jelo, ubrusi s motivom ruža ... sve na dohvatu, kako ne bi gubili ni minute. Stigao sam, mogu li k Tebi? Uvijek bi se najavio, kad bi stigao u njezin grad. A ona bi rekla: Eeej ... Ti si ...dođi ... doleti ... U sebi bi pomislila: Nemoj gubiti vrijeme ni na što... ni na kupovinu ruža ... iako je ruže obožavala i voljela kad ih joj on donese. Nitko mi nikada ne kaže eeeej tako kao Ti ... odgovorio bi, uvijek. A ona bi pomislila kako nikada nikomu i nije rekla eeeej tako kao Njemu. On bi uvijek došao s ružama. Svježi pupoljci na dugim stabljikama sa savršenim, tamnozelenim listovima ... zamotani u fini svileni papir ... Uvijek bi ih sam birao, već su ga znali u toj cvjećarnici ... Dok bi ga čekala, tih beskrajnih pola sata, hodala bi toplim i osvjetljenim stanom, kao da lebdi ... dodirivala bi predmete, dovodeći u red sitnice ... Odjurila bi do ogledala ... i sebe bi u ogledalu pogledala Njegovim pogledom. Oči bi joj postale tamnije plave, modre, blistave ... zjenice se raširile ... usne nabubrile, obrazi se zarumenjeli ... Iz ogledala bi je gledala neka mlada žena, lijepa i zaljubljena ...Nikada nije sebe vidjela u ogledalu tako kao u tim trenutcima .... Osluškujući i očekujući njegove korake pod svojim prozorom, još bi jednom provjerila nije li joj se maskara razmazala, obnovila bi ruž na usnama, raskuštrala kosu, raspršila po vratu i zapešćima još jedan mali oblačić Diorova Tender Poisona ... i sjetila se kako on uvijek kaže da taj miris prepoznaje na drugim ženama na ulici, iako na njima ne miriše tako divno kao na njoj ... i rekao bi još kako tada uvijek pomisli na nju i poželi je ... Još uvijek pred ogledalom, otkopčala bi gornje dugme na bluzi, ponovo ga zakopčala ... i nasmijala bi se, a smijeh bi joj zazvonio poput srebrnog zvončića ... Volim tvoj smijeh ... rekao bi kad bi se čuli telefonom ... a ona bi se uvijek nasmijala zvonko i radosno na zvuk njegova glasa, čak i ako bi je nazvao u trenutcima tuge .... Njegov bi korak uvijek prepoznala pa bi najčešće otvorila vrata i prije nego bi On pozvonio. U sljedećem bi trenutku stajali na pragu i ljubili se žedno i nestrpljivo, kao putnici izgubljeni u pustinji kad napokon stignu u oazu i padnu na koljena pred svježim izvorom ... Uvijek bi, na taj dodir njezinim tijelom prošao drhtaj ... a isti bi drhtaj osjetila i u njemu. I uvijek bi se sjetila onoga trenutka kad su se, nakon dugog poznanstva, poljubili po prvi put ... Njegovim je tijelom tada prošao takav drhtaj ... a kad je isti drhtaj osjetila u sebi, znala je, ako se sretnu i ponovo poljube, neće samo na poljupcu ostati ... Zagrljeni, ušli su u predsoblje i zatvorili vrata. Cijeli bi svijet u tome trenutku nestao, sve bi nestalo ... osim njih. Ljubili bi se i smijali, pazeći da ne zdrobe ruže koje je On donio ... On bi skinuo papir s buketa, a Ona bi ruže privila na grudi .... i poljubila najljepši ružin pupoljak ... Ne ispuštajući mu ruku, izvila bi se iz njegova zagrljaja i spustila ruže na stolić od trešnjeva drveta, pokraj krhke porculanske košarice pune osušenih ružinih pupoljaka ... i sjetno pomislila kako će se ruže ovog susreta pridružiti osušenim ružama u košarici ... brzo, prebrzo ... No, sve bi zaboravila dok bi je On opet ljubio tako da bi oboje ostajali bez daha ... Pokušavala bi reći: ...kako si putovao ... je si li umoran ... popij, pojedi prvo nešto ... sjedni ... no on bi je ljubio i dalje, a ona mu poljubce uzvraćala... Usne bi im se dodirivale nježno, ovlaš, a zatim se spajale u dubokom poljupcu ... Njegove bi ruke otkopčale gornje dugme na njezinoj bluzi, pa sljedeće ... a njezina bi ruka zalutala pod njegovu košulju ... On bi posegnuo za pisamcem koje bi mu Ona obično ostavljala na uzglavlju .... Napisala bi stih i nacrtala crtež, samo za njegove oči ... Ponekad bi i stihovi i crtež bili tako smjeli da bi se Ona zacrvenila dok bi On pisamce čitao ... i zagnjurila bi mu glavu u prsa, da ne bi vidio njezino rumenilo ... Razmazila ga je tim ljubavnim porukama koje bi ga čekale na uzglavlju ... no, nekad bi ga i zadirkivala, sakrivši pisamce pod jastuk ... tada bi uživala u njegovu razočaranu pogledu, kad bi ugledao prazno uzglavlje ... No, On bi se brzo dosjetio i posegnuo pod jastuk. To je postala njihova mala igra. Ti, uvijek ti ... samo i jedino Ti ... uvijek ... Od prvog dodira, Jedini, od prvog poljupca, znala sam: uvijek, zauvijek! Reći ću, ono što još rekla nisam, šapnut ću, viknut ću, ono što već znaš ... Sve što Ti nisam stigla reći Sve što se nisam usudila učiniti ... Sve što poželiš, Jedini! Svijećice bi pozlatile njihovu put, blistajući i mirišući posvuda ... na komodi, pisaćem stolu, polici, podu, prozoru, osvjetljavajući postavljeni stol i čaše u koje nisu ni stigli natočiti FourRoses .... A oni bi se ljubili, ljubili ... pa više i ne bi čuli Bette dok pjeva: ... far beneath the winter snows lies the seed that with the sun's love in the spring becomes the rose ... ... a vanilija i sandal i mirisi njihove puti stapali su se s mirisom ruža što dišu, uzdišu i izdišu na stoliću od trešnjeva drveta ....    |
- 00:01 - Komentari (38) - Isprintaj - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
tempus fugit! carpe diem. 2006 - 2018. by Rusalka. zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. RUSALKA PUZZLE SCORPIO |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
