Od djetinjstva sam voljela vodu - rijeke i potoke, jezerca i bare.
rega, rega - kvak!
Žabac na Rusalkinu dlanu ... i na YouTube frog in my hand
Prošlog mi je ljeta moj susjed rekao: Tvoj vrt je nekako drugačiji od drugih vrtova,
kao da ima dušu.
Zamislila sam se i odgovorila: Da, ima. Moju.
Ako moj vrt ima moju dušu, tada je jezerce
"duša moje duše".
I zaista, moj vrt i vrtna jezerca više su mi od hobija -
to je moja oaza, moje utočište, moj "komadić raja".
Opojni miris i blagost
vrtu i srcu i dlanu
pružaju latice njene
iz sjene..
To nije običan cvijet;
bjelinom on zadivljuje,
a rumenim rubom
opire se svijetu grubom
nesklonom ljepoti...
Il' trnom
što mekši je od sna...
tko zna?
Al' noću,
kad padne mrak,
obuzima je neki čudan strah!
Ne kloni tad,
ne strahuj,
glavice malena, snena...
satensku tvoju ljepotu
prekrit će noću dravska pjena;
ne trebaš trna
dok snivaš
nimfe i vile
u svojim dvorima
od zelene svile...
Sretne li Rusalke.
Obje je vile darivaju, obje nad njezinim jezercima bdiju.
Neću ni ja više nikoga upisivati u linkove.
Misko je u pravu, taman zavoliš nekog ...
... a on(a) ode.
A, ja, kakva sam, nisam u stanju izbrisati ni pokojnike iz direktorija mobitela, a kamoli ove koji odoše s bloga.
Uz stazu koja je bila kategorizirana kao «laka», zaista je tekao potok.
Marek je bio u pravu, to je stazi davalo poseban ugođaj. Zvuk potoka i svježina. A ipak, sunce je ugodno grijalo, dok se mala izletnička grupa penjala postupnim, ne suviše strmim usponom ... Povremeno bi zastajali da uživaju u vidiku.
Aušrina i Helmut požurili su naprijed. Do Rose je dopirao njihov smijeh i glasni razgovor. Oniži Helmut visoku je Litavku Aušrinu poučavao kako baratati štapovima za hodanje a ona je glumila nespretnost i bespomoćnost, što je Helmutu očito godilo. Milan i Miloš, nerazdvojni poput blizanaca, udruženim su se snagama udvarali Etelki dok im je ona opisivala ljepote Budima i Pešte, čari čardaša, paprikaša i bikavera.
Marek i Rose koračali su na začelju. Rose je bila zadivljena Marekovim poznavanjem flore. Znao je nazive svih stabala i šumskih biljaka koje su cvjetale uz stazu. Visok, plavokos, no crnih očiju, četvrtastih čeljusti obraslih kratkom plavom bradicom, simpatična osmijeha. U slobodno se vrijeme bavio planinarenjem, a zimi je skijao, pa je Rosei vrlo živo opisivao dogodovštine sa svojih planinarskih i skijaških poduhvata. Kao planinar, proputovao je dobar dio svijeta. Nizao je nazive vrhova na koje se penjao s različitim planinarskim grupama, no činio je to bez imalo razmetljivosti. Uz put je iz svojega ruksaka u pravom trenutku izvlačio bočicu s vodom, pregršt čokoladnih bonbona, osvježavajuće vlažne maramice ... Predviđao je što bi Rosei moglo zatrebati, usklađivao svoj korak s njezinim ... Kad je primjetio kako se Rosein dah ubrzava na strmijem dijelu staze, objavio je odmor, pa se cijela grupa ponovo okupila. Posjedali su na ogradu koja je na zavijutku staze osiguravala rub strme padine. Prije no što je Rose uspjela sjesti, Marek je na ogradu protro svoju jaknu kako bi Rosei bilo ugodnije.
Nakon kratkog predaha, nastavili su stazom koja je vodila prema vodopadu.
Društvo je, dakako, zapazilo Marekove manevre, pa su se, pošto im je njihov vodič postao simpatičan, potrudili da požure naprijed ili zaostanu. I tako su Marek i Rose, ugodno čavrljajući, koračali jedno kraj drugoga, a on bi joj nudio ruku na strmijim dijelovima staze.
Rose bi često, u stankama Skupova na kojima je sudjelovala, doživljavala pokušaje udvaranja. Obično bi joj to bilo neugodno, pa bi uljudno no odlučno, takve pokušaje obeshrabrila u samom početku. No, Marek je svemu znao dati pravi ton, savršeno se pažljivo, no nenametljivo, kavalirski trudio da Rosei bude ugodno. Svidjele su joj se njegove šale i samoironija s kojom je pričao o svojem avanturističkom duhu. Rose je osjetila kako joj Marek postaje drag.
Sat umjerenoga hoda, uz jednu kratku stanku, brzo je proletio. Pred njihovim se očima otvorio lijep vidik na vodopad Skok.
Jesen je prilično sušna ... rekao je Marek ... pa vodopad nema svoju uobičajenu snagu. Dvostruko je snažniji u proljeće, nakon otapanja snijega ... a prelijep je i zimi, kad ga djelomično okuje led ...
Poslijepodne je odmicalo, postajalo je svježije. Marek je ogrnuo Rose svojom plavom jaknom.
Trebao sam vas upozoriti da će predvečer zahladiti ... Zagrijani ste od penjanja, mogli biste se prehladiti ... rekao je.
Počelo se naoblačivati, pa su krenuli natrag već nakon pola sata. Marek je zabrinuto gledao nebo i ohrabrivao ih kako će prije kiše stići do odmorišta gdje su parkirali kombi.
U povratku su Marek i Rose ponovo bili na začelju grupe. Nizbrdica im je ubrzavala korak, a njihovi su suputnici žurili i povremeno im se, na zavijutcima puta, gubili iz vida.
Na jednom suženom dijelu puta na kojem su se grane drveća nisko nadvijale nad stazu, Rose je odjednom počela osjećati nelagodu. Pitala se za razlog. Ne, Marek nije bio razlog tog lošeg osjećanja koje ju je odjednom obuzelo. Razlog je bio neugodan osjećaj da ih netko slijedi. Rose se osvrnula, no dio staze koji je mogla vidjeti bio je prazan.
Sunce se počelo naglije spuštati. Na dijelu na kojem se staza uzdizala nad strminom Marek je zastao.
U pravom smo trenutku na pravom mjestu ... rekao je. Ovo je najbolja točka za promatranje sunčeva zalaska ...
No, Rose više nije osjećala ni da je pravi trenutak, ni da je pravo mjesto ...
Sve je snažnije osjećala nečiju prisutnost ... i nečiju ljutnju ...
Ni sama sebi nije znala objasniti zašto osjeća da ta ljutnja nije usmjerena na nju nego na Mareka.
Sunce je zalazilo, spuštajući se u more sve crnjih oblaka, a Rosein je osjećaj nelagode rastao i počeo se pretvarati u strah ...
We don't dance the two-step anymore
All we need's a small part of the floor
The band can go on playing almost anything it wants
When you fall in love everything's a waltz
Eyes are meant for looking into
Way up close
Arms were meant for holding
What you want the most
Lips were meant to say what bodies
Feel down in their hearts
When you fall in love
Everything's a waltz ...
Šteta, Lazy, što je tvoj account na Youtube suspended ...
...
Dragi moj Lucky, još uvijek te vidim, na ogradici vrtnoj sjediš. I u Rusalkinu srcu.
crnobijeli se debeljko
u šareniji vrt preselio
sad je na obali
nekog plavljeg jezerca.
na ogradici rusalkinoj
jedna sjena sjedi ...
ni bijela, ni crna,
sja u svim bojama duge.
znam kakva je
to kiša kapljice
gorke raspršila,
znam kakav je to tračak
sunca dugu obojio.
moj Srećko mi poruku šalje:
voljeti se ne boj, rusalko.
ne brini,
slatki moj debeljko,
krzneni.
uvijek ću voljeti tebe.
i bojat ću se,
uvijek ću se bojati ljubavi,
jer ljubav je krhka,
ma kako velika bila ...
al' nikad više pomisliti neću,
dragi moj sunčevi zračku,
najdraži moj
crnobijeli mačku,
da ljubiti ne mogu
i ne smijem.
na ogradici rusalkinoj
uvijek će jedna sjena sjediti,
ni bijela, ni crna,
i bijela i crna ...
i sjat će
u svim bojama duge.
Opis bloga
Rusalka živi u jezercu ... ali povremeno izlazi i na obalu.
Rusalka je naizgled "dobra" ... ali ponekada zna - potkačiti noktima.
Rusalka priča s ribama ... i žabama.
I vrijeba prolaznike ... da ih posjedne na svoju klupicu
(ne bojte se - ne onu na dnu jezerca).
Rusalkin vjenčić je od vodenog cvijeća.
Tu je ... iako je više ne kruni.
Rusalka se ogleda u vodi.
A krugovi na vodi izobličuju njezin odraz.
Ili ga možda - uobličuju?
Ovdje ćete saznati:
Kako stvoriti vrtno jezerce i pomoći Majci prirodi u njegovu održavanju?
O zlatnim ribicama, žabama i lopočima.
O posjetiteljima vrta.
Ali i o čemu Rusalka razmišlja. Čega se sjeća. Čemu se nada.
O čemu mašta.
Kakve snove sanja.
Kakve slike voli.
Što čita i što je - već pročitala...
I - što tek namjerava pročitati.
Poklon Grofa V.:
dječak i vila
koliko malo godina
može imati dječarac
što sam trčkara
između busenova
i kamenova
između bunara
i taraba
i zbori sa sobom
mislima
samoću
djetinjstva
vazda zaigran i
s a m
jer igra je bila
njegova mašta
u kratkim hlačama
u plavim sandalicama
na nebu
bijeli oblak
još jedan
i dolje jedan
u vodenom krugu
što ga je baka zvala
j a r u g a
na njemu čudna
zelena stvorenja
s izbuljenim očima
i nečim u grlu
od čega je noću
odjekivala mahala
i pjevale sjene
pod pendžerima
u teglama
dok bi se najele
majčina cvijeća
i napile daha
s usnulih usana
u onoj vodi
življaše Vila
obrasla bijelim
ljiljanima
na glatkim
mesnatim
listovima
i kosa joj
se trskama
češljala
divna
čarobna
preduga
jednom je
dječaka bila
na suho prenijela
dok se zaigrao
u šetnji kliskim
dlanovima
jer mutna
bijaše pjesma
mulja
i pretužna
majčina
zazivanja
za tako preran
k r a j
a ona se stvorenja
čudna zelena
igraše noću
sjajnim nebeskim
draguljima
i svako bi malo
po jedna pala
s višnje modrine
u tihu vodu
djetinjstva
i bila bi od njih
vila tako sjajna
tako lijepa
urešena
dok je zorom
ne bi sastala
sanjivost
vilinska
kleta
