u visokoj vazi,
kraj mojeg uzglavlja,
bijele ruže dišu ...
i izdišu.
duše njihovih mirisa
ljubavne dodire dozivaju,
i mirise naše postelje,
i odjeke naših šapata ...
s ružama bijelim,
trenutci prošli
žive ...
i umiru.
no, znam:
na stabljici vremena,
tamo gdje su
ubrane
te bijele ruže,
već su zametci novih
pupoljaka
i
susreta novih,
što ćemo
ih brati kad
se rascvjetaju...
možda, ako nam
sudba bude sklona.
ruže, bijele, mirisne,
ruže ove,
što venete u
visokoj vazi,
kraj mojeg uzglavlja,
oprostite što vas
ubrasmo.
Dodatak:
Zelda , koju ja i dalje zovem Pinky, prema njezinom starom nicku, zamolila me da vas obavijestim kako je ona upravo otvorila Zeldin Forum na kojem možete čitati i pisati vijesti, družiti se i zabavljati, razgovarati i razmjenjivati savjete, proslavljati i postavljati slike svojih ljubimaca ...
Rusalka se već učlanila, pošto ne može Pinkynoj molbi odoliti ...