Od djetinjstva sam voljela vodu - rijeke i potoke, jezerca i bare.
rega, rega - kvak!
Žabac na Rusalkinu dlanu ... i na YouTube frog in my hand
Prošlog mi je ljeta moj susjed rekao: Tvoj vrt je nekako drugačiji od drugih vrtova,
kao da ima dušu.
Zamislila sam se i odgovorila: Da, ima. Moju.
Ako moj vrt ima moju dušu, tada je jezerce
"duša moje duše".
I zaista, moj vrt i vrtna jezerca više su mi od hobija -
to je moja oaza, moje utočište, moj "komadić raja".
Opojni miris i blagost
vrtu i srcu i dlanu
pružaju latice njene
iz sjene..
To nije običan cvijet;
bjelinom on zadivljuje,
a rumenim rubom
opire se svijetu grubom
nesklonom ljepoti...
Il' trnom
što mekši je od sna...
tko zna?
Al' noću,
kad padne mrak,
obuzima je neki čudan strah!
Ne kloni tad,
ne strahuj,
glavice malena, snena...
satensku tvoju ljepotu
prekrit će noću dravska pjena;
ne trebaš trna
dok snivaš
nimfe i vile
u svojim dvorima
od zelene svile...
Sretne li Rusalke.
Obje je vile darivaju, obje nad njezinim jezercima bdiju.
Neću ni ja više nikoga upisivati u linkove.
Misko je u pravu, taman zavoliš nekog ...
... a on(a) ode.
A, ja, kakva sam, nisam u stanju izbrisati ni pokojnike iz direktorija mobitela, a kamoli ove koji odoše s bloga.
Sunce je zalazilo, spuštajući se u more sve crnjih oblaka, a Rosein je osjećaj nelagode rastao i počeo se pretvarati u strah .......
Pomislila je strah će nestati, ako ga zanemari.
Naslonila se na ogradu, uz Mareka. Ramena su im se dodirivala dok su gledali prizor planinskih obronaka i sunčeva zalaska. Sve je bilo kao postavljeno za romantičnu scenu. Dvoje, na planinskom vidikovcu, smiraj lijepo provedenoga dana, zalazak sunca, šum potoka ...
Kako ću znati mogu li ikoga zavoljeti, ako ne pružim šansu sebi samoj ...i nekomu tko je tako privlačan, drag i pažljiv poput Mareka ... pomislila je Rose.
Neću ustuknuti, kao obično, neću ga otjerati odbijanjem, kao što sam to uvijek do sada činila ...
Kad god bi Rose osjetila privlačnost prema nekomu, uvijek bi se nešto ispriječilo. Zlobna bi sudbina stvorila situaciju u kojoj bi se otkrile udvaračeve mane i slabosti pa bi onda upravo na njih skrenula Rosein pogled. A kad bi se Rose riješila mane zanemariti u korist dobrih osobina, neki bi glas u zadnji čas rekao Ne, a ona bi se poslije pitala: Je li taj glas bio njezin ... ili ...
Dok je Rose razmišljala, Marek joj je stavio ruku na rame, obgrlivši je.
U tom trenutku, planinski je prizor, kao izbrisan, nestao iz Roseina pogleda. Pred očima joj se zacrvenilo poput šumskog požara, a potom zapjenilo i zaplavilo ... Rose je utonula u Nečiji tamnomodri pogled, kao u uzburkani ocean. Nad valovima tog tamnomodrog pogleda bjesnila je oluja, munje su parale nebo.
Ne, to nije stvarnost ... govorila je Rose u sebi ... ne, to je samo moja bolesna mašta ...
Zaklopila je oči, da pobjegne bijesu toga pogleda.
Marek je sve pogrešno protumačio. Nagnuo se prema Rose i svojim usnama dotaknuo njezine. U želji da otjera pogled koji joj je prodirao u misli, Rose je odgovorila na Marekov poljubac. Tamni su se oblaci uskovitlali i munjevitom brzinom prekrili čitavo nebo. Bljesnule su munje, podigao se divlji vjetar ... Marek je i dalje ljubio Rose, ne opažajući oluju koja se na njih sručila.
U sljedećem trenutku Rose je stajala kraj polomljene ograde, a Marek ležao na rubu stijene, pet šest metara ispod vidikovca ...
U Roseinoj je svijesti sve utihnulo ... nije čula ni grmljavinu, ni huk vjetra ni šum potoka ... ni vlastiti vrisak. Grane drveća njihale su se bešumno i usporeno, kao u nekom nadrealističkom nijemom filmu, stazom se slijevala bujica ...
Rose je pala na koljena i opasno se nagnula preko polomljene ograde kako bi vidjela miče li se Marek, no on je ležao na samom rubu stijene, nepomičan ...
Da je nečija ruka u posljednji čas nije zadržala, Rose bi se skotrljala niz liticu ...
We don't dance the two-step anymore
All we need's a small part of the floor
The band can go on playing almost anything it wants
When you fall in love everything's a waltz
Eyes are meant for looking into
Way up close
Arms were meant for holding
What you want the most
Lips were meant to say what bodies
Feel down in their hearts
When you fall in love
Everything's a waltz ...
Šteta, Lazy, što je tvoj account na Youtube suspended ...
...
Dragi moj Lucky, još uvijek te vidim, na ogradici vrtnoj sjediš. I u Rusalkinu srcu.
crnobijeli se debeljko
u šareniji vrt preselio
sad je na obali
nekog plavljeg jezerca.
na ogradici rusalkinoj
jedna sjena sjedi ...
ni bijela, ni crna,
sja u svim bojama duge.
znam kakva je
to kiša kapljice
gorke raspršila,
znam kakav je to tračak
sunca dugu obojio.
moj Srećko mi poruku šalje:
voljeti se ne boj, rusalko.
ne brini,
slatki moj debeljko,
krzneni.
uvijek ću voljeti tebe.
i bojat ću se,
uvijek ću se bojati ljubavi,
jer ljubav je krhka,
ma kako velika bila ...
al' nikad više pomisliti neću,
dragi moj sunčevi zračku,
najdraži moj
crnobijeli mačku,
da ljubiti ne mogu
i ne smijem.
na ogradici rusalkinoj
uvijek će jedna sjena sjediti,
ni bijela, ni crna,
i bijela i crna ...
i sjat će
u svim bojama duge.
Opis bloga
Rusalka živi u jezercu ... ali povremeno izlazi i na obalu.
Rusalka je naizgled "dobra" ... ali ponekada zna - potkačiti noktima.
Rusalka priča s ribama ... i žabama.
I vrijeba prolaznike ... da ih posjedne na svoju klupicu
(ne bojte se - ne onu na dnu jezerca).
Rusalkin vjenčić je od vodenog cvijeća.
Tu je ... iako je više ne kruni.
Rusalka se ogleda u vodi.
A krugovi na vodi izobličuju njezin odraz.
Ili ga možda - uobličuju?
Ovdje ćete saznati:
Kako stvoriti vrtno jezerce i pomoći Majci prirodi u njegovu održavanju?
O zlatnim ribicama, žabama i lopočima.
O posjetiteljima vrta.
Ali i o čemu Rusalka razmišlja. Čega se sjeća. Čemu se nada.
O čemu mašta.
Kakve snove sanja.
Kakve slike voli.
Što čita i što je - već pročitala...
I - što tek namjerava pročitati.
Poklon Grofa V.:
dječak i vila
koliko malo godina
može imati dječarac
što sam trčkara
između busenova
i kamenova
između bunara
i taraba
i zbori sa sobom
mislima
samoću
djetinjstva
vazda zaigran i
s a m
jer igra je bila
njegova mašta
u kratkim hlačama
u plavim sandalicama
na nebu
bijeli oblak
još jedan
i dolje jedan
u vodenom krugu
što ga je baka zvala
j a r u g a
na njemu čudna
zelena stvorenja
s izbuljenim očima
i nečim u grlu
od čega je noću
odjekivala mahala
i pjevale sjene
pod pendžerima
u teglama
dok bi se najele
majčina cvijeća
i napile daha
s usnulih usana
u onoj vodi
življaše Vila
obrasla bijelim
ljiljanima
na glatkim
mesnatim
listovima
i kosa joj
se trskama
češljala
divna
čarobna
preduga
jednom je
dječaka bila
na suho prenijela
dok se zaigrao
u šetnji kliskim
dlanovima
jer mutna
bijaše pjesma
mulja
i pretužna
majčina
zazivanja
za tako preran
k r a j
a ona se stvorenja
čudna zelena
igraše noću
sjajnim nebeskim
draguljima
i svako bi malo
po jedna pala
s višnje modrine
u tihu vodu
djetinjstva
i bila bi od njih
vila tako sjajna
tako lijepa
urešena
dok je zorom
ne bi sastala
sanjivost
vilinska
kleta
