rose: visoke tatre

(prethodni nastavak)

Nakon majčine smrti Rose je živjela sama u kući koju je naslijedila, u kojoj se rodila, odrasla, provela djetinjstvo ...Svaki je kutak te kuće bio pun uspomena. Rosei se u kasnim zimskim polijepodnevima činilo da čuje smijeh i daleku jeku dragih glasova ...

Pred očima bi joj prolijetali prizori.

Ona i Hana, još djevojčice, večeraju kruh namazan lipovim medom, piju mlijeko i slušaju glazbu s radija u toploj, zagrijanoj kuhinji ... miris cimeta i sitan prašak mljevenog šećera širi se zrakom, mati mijesi božićne kolače a njih dvije, smijući se, kradom umaču prste u zdjelu s kremom ... pahuljice promiču kraj prozora kroz koji plava zimska noć viri u kuhinju, a ona i Hana čekaju prvu zvijezdu kad će ih pozvati u sobu s okićenim božićnim drvcem i darovima ...

Rose se počela sve dublje povlačiti u sebe, u uspomene, poput školjke koja se skriva u ljušturi. Uvijek ljubazna i uljudna, sad se ljudima koji su je okruživali, kolegama i studentima, činila sve distanciranijom. Sive i plave kostime zamijenila je crnima. Nosila je crninu za majkom radi običaja, no njoj crnina nije bila potrebna da je podsjeća na žalost i gubitak. Prvih je mjeseci nakon majčine smrti često odlazila na groblje, dugo stajala pred pločom na kojoj je uz majčino ime pisalo i očevo i bakino. Zahvatila ju je depresija, pa bi ponekad kraj te nadgrobne ploče pomislila kako će nakon dugih praznih godina netko tu ispisati i njezino ime.

Spavala je sve lošije i sve češće sanjala snove kojih se nije mogla sjetiti nakon buđenja. Tek bi joj, na trenutak, u svijesti izronio djelić sna, poput pramička oblaka rastrganog vjetrom.

Tamnomodri pogled ... dodir ... glas koji šapće njezino ime ...

Zabrinula se i povjerovala kako je depresija vodi u duševnu bolest kad joj se počelo pričinjavati da je i na javi netko gleda i prati. To joj se najčešće događalo noću kad bi bila sama kod kuće. Dok bi sjedila za računalom, odjednom bi osjetila nečiji dah na vratu ... ili bi joj se učinilo da ju je netko dodirnuo po kosi dok bi sjedila čitajući ili gledajući neki kasni noćni film na televiziji. Brižljivo je pratila svoje dnevno funkcioniranje i ustanovila da je u stanju koncentrirati se, obaviti savršeno i najzahtjevnije poslove.

Valjda ipak ne ludim ... pomislila je.

Sve je to pripisivala žalosti zbog gubitaka koje je u posljednje vrijeme pretrpjela ... pripisivala je to gubitcima i usamljenosti. Rose nije nikad imala veliku potrebu za druženjem i nije trpjela od usamljenosti ni kad bi dulje vrijeme bila sama. Najbolje se ipak osjećala u svojem malom uskom krugu obitelji i rijetkih prijatelja. Ona nije zazirala ni od većih skupova, no nije bilo bliskosti s poznanicima i kolegama s posla. No, sad bi se osjećala usamljenom i s Hanom i Lukom. Hana je bila trudna, Luka zaljubljen u svoju mladu ženu čija se vitka figura lijepo zaoblila a grudi narasle.

Kad bi barem takve ostale ... zadirkivao je Luka Hanu.
Rose ih je gledala i smješila se sjetno.

Počela je putovati, sudjelovati na brojnim znanstvenim skupovima diljem Europe.
Putovala je najčešće s kolegicom, no ponekad i sama. Godinu dana nakon majčine smrti, otputovala je u malo mjesto u Visokim Tatrama. Skup se održavao u velikom hotelu koji je izvan sezone skijanja bio gotovo prazan. Sudionike skupa srdačno su dočekali organizatori.

Marek, član organizacijskog odbora, bio je privlačan četrdesetgodišnjak simpatičnog osmjeha. Njegov je pogled postao topliji, a osmjeh mu je ozario lice čim je ugledao Rose kako ulazi u hol hotela. On se prihvatio organizacije izleta u lijepu okolicu, kako bi gosti ispunili slobodno vrijeme. Dobro je poznavao Visoke Tatre jer je tu godinama provodio zime, skijajući. Pošto je bio tek kraj oktobra, a jesen je bila topla i zlatna, svi su se tim izletima razveselili. Skup su organizatori razvukli na čitav tjedan. Domogli su se neke bogate međunarodne donacije pa im nije manjkalo sredstava. Dnevni bi red Skupa završavao u 14:00, slijedio bi zajednički ručak, a već u 15:30 zaintresirani bi se okupili pred hotelom i kretali na izlet.

Rose se, prvoga dana po dolasku, izgovorila umorom od puta, pa se nije pridružila izletnicima. Ustvari, nije bila umornija no obično i rado bi razgledala prekrasne pejzaže, no bojala se da svojim sumornim raspoloženjem ne kvari veselje drugima. Sutradan, u prvoj stanci, prišao joj je Marek i rekao kako danas neće prihvatiti ne kao odgovor.

Rose je, iako nevješta u takvim igricama, odmah primjetila da je Mareku privlačna. Nagnuo bi se prema njoj dok bi joj govorio, zagledao joj se u oči, povremeno je ovlaš dodirnuo po ruci. I smiješio se, a vedar osmjeh mu je uljepšavao lice. Rosei je Marek bio simpatičan pa i privlačan. I na kraju je popustila njegovom nagovaranju i obećala kako će se pridružiti izletnicima koje se Marek spremao poslijepodne povesti u dugu šetnju.

U tamnoplavoj trenirci i čvrstim visokim patikama, s malim ruksakom na leđima, Rose je poslijepodne ušla u mali lift koji se spuštao do hotelske recepcije. Pritisnula je dugme s oznakom R i lift je krenuo...
No, nakon nekoliko trenutaka kabina se lifta zaustavila, uz trzaj ... a svjetlo se ugasilo.
Rose je u liftu bila sama, no čim je nestalo svjetla, osjetila je još Nečiju prisutnost.
Netko joj je stajao za leđima, ne dodirujući je, no ona je čula ubrzani dah, a zatim ga i osjetila na vratu i potiljku. Nešto joj je dodirnulo uho ... shvatila je da su to nečije usne.

Rose ... Rose ... šaptao je senzualno duboki muški glas, Rosei u uho ... a zatim je osjetila dodir na ključnoj kosti pa je taj prst prošetao prednjom stranom njezina vrata ... a zatim duž brade, do usana.
Rose je mahnula rukom ... kao da tjera dosadnu osu ...

Kabina lifta se zatresla, svjetlo upalilo ... i lift je opet krenuo nadolje.

Marek već čekao u holu. Bio je namršten no nasmijao se kad je vidio da Rose izlazi iz lifta.

Dobro je što ste se odlučili krenuti na izlet ... rekao je.
Svježi će vam zrak zarumeniti obraze.

Osim Rose, još samo pet izletnika bilo je toga poslijepodneva spremno krenuti s Marekom.

Jučer sam pretjerao ... rekao je Marek, smijući se.
Izabrao sam prezahtjevnu stazu za šetnju ... Sad svi boluju od upale mišića i radije su odabrali topli hotelski bazen nego još jednu napornu šetnju. No, obećali su da će nam se opet pridružiti sutra, kad se malo oporave ...

Ne bojte se, rekao je Marek svima, no ipak je bilo vidljivo da se obraća upravo Rosei.

Danas sam pametniji ... pa ću vas povesti stazom koja nije suviše strma. Izabrao sam posebno lijepu rutu s prekrasnim vizurama i pogledima ...
Premda ... šeretski je dodao, gledajući Rose ... radi lijepog pogleda ne bismo uopće morali izlaziti iz hotelskog hola ...

(nastavak slijedi)

Copyright © 2007. by rusalka- zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Visoke Tatre

Post je objavljen 19.05.2007. u 23:59 sati.