Od djetinjstva sam voljela vodu - rijeke i potoke, jezerca i bare.
rega, rega - kvak!
Žabac na Rusalkinu dlanu ... i na YouTube frog in my hand
Prošlog mi je ljeta moj susjed rekao: Tvoj vrt je nekako drugačiji od drugih vrtova,
kao da ima dušu.
Zamislila sam se i odgovorila: Da, ima. Moju.
Ako moj vrt ima moju dušu, tada je jezerce
"duša moje duše".
I zaista, moj vrt i vrtna jezerca više su mi od hobija -
to je moja oaza, moje utočište, moj "komadić raja".
Opojni miris i blagost
vrtu i srcu i dlanu
pružaju latice njene
iz sjene..
To nije običan cvijet;
bjelinom on zadivljuje,
a rumenim rubom
opire se svijetu grubom
nesklonom ljepoti...
Il' trnom
što mekši je od sna...
tko zna?
Al' noću,
kad padne mrak,
obuzima je neki čudan strah!
Ne kloni tad,
ne strahuj,
glavice malena, snena...
satensku tvoju ljepotu
prekrit će noću dravska pjena;
ne trebaš trna
dok snivaš
nimfe i vile
u svojim dvorima
od zelene svile...
Sretne li Rusalke.
Obje je vile darivaju, obje nad njezinim jezercima bdiju.
Neću ni ja više nikoga upisivati u linkove.
Misko je u pravu, taman zavoliš nekog ...
... a on(a) ode.
A, ja, kakva sam, nisam u stanju izbrisati ni pokojnike iz direktorija mobitela, a kamoli ove koji odoše s bloga.
Rose je pala na koljena i opasno se nagnula preko polomljene ograde kako bi vidjela miče li se Marek, no on je ležao na samom rubu stijene, nepomičan ...
Da je nečija ruka u posljednji čas nije zadržala, Rose bi se skotrljala niz liticu ...
...
Milosrdna je Fortuna opet zvrk zavrtila, vrijeme vrtoglavo pomakla ...
Godinu dana nakon zbivanja u Visokim Tatrama, Rose je, na trideseti rođendan, otvorila svoj email pretinac.
Draga Rose, sretan rođendan! Svu sreću svijeta Ti želim: zdravlja, uspjeha ... ljubavi ...
A ja? Imam samo jednu želju – susresti Te opet.
No, sve se urotilo protiv toga. Sutra krećem za New York... a potom dalje ... Prihvatio sam konačno onu ponudu, uvjerila si me ... predavat ću tamo godinu dana.
Moja je noga dobro, šepam jedva primjetno. Planinarim i dalje ...
Prije polaska bio sam s prijateljima do vodopada Skok.
I zastao sam na jednom mjestu, u povratku ... vjerojatno pretpostavljaš na kojem ...
Pisat ću često, nadajući se da nisam dosadan.
Marek
Uz mail je bio i attachement: Marek, u plavoj jakni, na vidikovcu.
A nekoliko je dana ranije stigao i paket s rođendanskim darom - crna svilena marama s dugim resama i uzorkom bijelih ruža.
Rose se nasmiješila, sjetno, prisjećajući se ...
Gorska služba spasavanja stigla je brzo. Marek se osvijestio i prije no što su spasitelji stigli.
Prvo mu je pitanje bilo: Rose .... Je li Rose dobro?
Rose ga je posjetila u bolnici, prije povratka kući. Ležao je, blijed no nasmijan, u bolničkom krevetu, a iz desne mu je noge virio splet žica. Prilično težak spiralni lom potkoljenice, no bilo je pravo čudo to što je Marek pad preživio bez većih povreda.
Ni jedno od njih nije moglo rekonstruirati kako se nesreća dogodila. Nisu o tomu mnogo razgovarali. Nisu mnogo razgovarali uopće. Smiješili su se i gledali ... Prije rastanka, Rose se sagnula i poljubila Mareka. Bio je to lijep, nježan poljubac, obojen tugom. Oboje su znali, neće zaboraviti jedno drugo. Pisat će, pa i ponovo se sresti.
No, Rose je bila sigurna, ta će ljubav ostati platonska.
I Marek je to shvatio, iako se nije s tim mirio.
U mjesecima koji su slijedili pisali su pisma, SMS poruke, povremeno telefonirali, razmjenjivali fotografije ... Rose je s olakšanjem pratila Marekov oporavak, a on se oporavljao brže od najoptimističnijih prognoza i očekivanja.
Marek je toga ljeta namjeravao posjetiti Rose, no tada mu se ukazala prilika da gostuje kao predavač na jednom američkom sveučilištu, zvali su ga u posjet kako bi donio konačnu odluku. Rose ga je nagovorila da to ne propusti ...
I ona je morala na put, pa je propao plan da je Marek posjeti, u povratku. Ponovni se susret nije dogodio, odgodili su ga za neko buduće vrijeme.
Rose se zarekla da neće više ugroziti ni Mareka, niti bilo koga drugoga ...
Jer, kad se, one kobne večeri, nagnula preko polomljene ograde, kad se skoro i sama stropoštala u dubinu, Nečije su je čvrste ruke zgrabile ...
Visoka prilika u crnom, zasjenjujući čitav svijet, nadvila se nad njom.
Izbezumljena, obnevidjela, Rose se našla u čvrstom stisku, nečije su usne razdvojile njezine, u poljupcu od kojeg je ostajala bez daha. Tamnomodri pogled prodro je u dubinu njezine svijesti.
Moja si, Rose ... oduvijek si moja ...
Tvoji su snovi moji ... a bit će i java ...
Zgromit ću svakoga tko ti se usudi prići ...
I Rose je riješila, neće više nikada Mareka izložiti opasnosti ... Ni Mareka, ni bilo koga drugoga ...
U njoj je rastao strah, uzbuđenje i očekivanje ... no tinjao je i pritajeni bijes ...
Čekala je susret, u snu ili na javi ...
We don't dance the two-step anymore
All we need's a small part of the floor
The band can go on playing almost anything it wants
When you fall in love everything's a waltz
Eyes are meant for looking into
Way up close
Arms were meant for holding
What you want the most
Lips were meant to say what bodies
Feel down in their hearts
When you fall in love
Everything's a waltz ...
Šteta, Lazy, što je tvoj account na Youtube suspended ...
...
Dragi moj Lucky, još uvijek te vidim, na ogradici vrtnoj sjediš. I u Rusalkinu srcu.
crnobijeli se debeljko
u šareniji vrt preselio
sad je na obali
nekog plavljeg jezerca.
na ogradici rusalkinoj
jedna sjena sjedi ...
ni bijela, ni crna,
sja u svim bojama duge.
znam kakva je
to kiša kapljice
gorke raspršila,
znam kakav je to tračak
sunca dugu obojio.
moj Srećko mi poruku šalje:
voljeti se ne boj, rusalko.
ne brini,
slatki moj debeljko,
krzneni.
uvijek ću voljeti tebe.
i bojat ću se,
uvijek ću se bojati ljubavi,
jer ljubav je krhka,
ma kako velika bila ...
al' nikad više pomisliti neću,
dragi moj sunčevi zračku,
najdraži moj
crnobijeli mačku,
da ljubiti ne mogu
i ne smijem.
na ogradici rusalkinoj
uvijek će jedna sjena sjediti,
ni bijela, ni crna,
i bijela i crna ...
i sjat će
u svim bojama duge.
Opis bloga
Rusalka živi u jezercu ... ali povremeno izlazi i na obalu.
Rusalka je naizgled "dobra" ... ali ponekada zna - potkačiti noktima.
Rusalka priča s ribama ... i žabama.
I vrijeba prolaznike ... da ih posjedne na svoju klupicu
(ne bojte se - ne onu na dnu jezerca).
Rusalkin vjenčić je od vodenog cvijeća.
Tu je ... iako je više ne kruni.
Rusalka se ogleda u vodi.
A krugovi na vodi izobličuju njezin odraz.
Ili ga možda - uobličuju?
Ovdje ćete saznati:
Kako stvoriti vrtno jezerce i pomoći Majci prirodi u njegovu održavanju?
O zlatnim ribicama, žabama i lopočima.
O posjetiteljima vrta.
Ali i o čemu Rusalka razmišlja. Čega se sjeća. Čemu se nada.
O čemu mašta.
Kakve snove sanja.
Kakve slike voli.
Što čita i što je - već pročitala...
I - što tek namjerava pročitati.
Poklon Grofa V.:
dječak i vila
koliko malo godina
može imati dječarac
što sam trčkara
između busenova
i kamenova
između bunara
i taraba
i zbori sa sobom
mislima
samoću
djetinjstva
vazda zaigran i
s a m
jer igra je bila
njegova mašta
u kratkim hlačama
u plavim sandalicama
na nebu
bijeli oblak
još jedan
i dolje jedan
u vodenom krugu
što ga je baka zvala
j a r u g a
na njemu čudna
zelena stvorenja
s izbuljenim očima
i nečim u grlu
od čega je noću
odjekivala mahala
i pjevale sjene
pod pendžerima
u teglama
dok bi se najele
majčina cvijeća
i napile daha
s usnulih usana
u onoj vodi
življaše Vila
obrasla bijelim
ljiljanima
na glatkim
mesnatim
listovima
i kosa joj
se trskama
češljala
divna
čarobna
preduga
jednom je
dječaka bila
na suho prenijela
dok se zaigrao
u šetnji kliskim
dlanovima
jer mutna
bijaše pjesma
mulja
i pretužna
majčina
zazivanja
za tako preran
k r a j
a ona se stvorenja
čudna zelena
igraše noću
sjajnim nebeskim
draguljima
i svako bi malo
po jedna pala
s višnje modrine
u tihu vodu
djetinjstva
i bila bi od njih
vila tako sjajna
tako lijepa
urešena
dok je zorom
ne bi sastala
sanjivost
vilinska
kleta
