31

petak

srpanj

2020

AktuValnosti

Idemo prvo riješit saugersko - agronomske apdejtove pa ćemo onda malo preć na pismeni uradak pod nazivom "Kako provodim godišnji odmor".

Alzo šta se tiče saugera...pa ja sam osupnuta performansama. Obzirom da mi je bilo prevruće odma ić razvlačit žnoru i saugat stambeni objekt, to sam eto jučer isprobala. Pa on, blago meni, ima podešivač za sauganje tepiha, poda, jake zmazanoće i maksimalno sauganje. Prede ko mačka, ovaj stari je zujo ko da Topoljev polijeće i cucki u ulici trenutnoimaju interventno zavijanje. Ja sam pre za do volj na. Ma Švabo je to, nema tu labavo; to je ko da uspoređuješ audi sa peglicom. Ovo je čudo od saugera, života mi moga.
Ajmo dalje, šta se tiče krumpirnoestradne situacije. Išla sam malo zguglat kolko je recimo prosječni urod po hektaru. Ide od deset do naprimjer rekordnih četrdesetsedam tona krumpira, a žena koja je komentarom izazvala lavinu komentara ima posađenih - pazi sad - trideset hektara. Znači matematika kaže da će trebat iskopat od minimalno tristo do maksimalno hiljadučetristodeset tona. Jel znate vi šta znači hiljadučetristodeset tona? Pa to ni Alija Sirotanović sa onom čarobnom lopatom nemre iskopat na horuk. A najglasnija od estrade se oglasila kratkim priopćenjem na instagramu, pa u komentaru veli da kad su mogli pomagat drugima onda mogu pomagat i pri iskapanju. Sluti li ona šta znači imat ispred sebe trideset hektara i motiku u rukama na plus tridesetdevet, to je jako dobro pitanje. Čast pjevanju i šopingholiji, ovdje govorimo o radu od kojeg puca kičma u svim smjerovima.
E sad malo o mom godišnjem. Izgorila mi malo leđa na Kupi dok sam rondala za najljepšim kamenjem, znači sutra ni pomislit bauljat po plićaku da ne bi bila rešpečena. Kuvam uglavnom alakart jela iz rashladnog uređaja, tipa sir i vrhnje, šopska salata, mesni narezak sa ladnim paradajzom. Jer sam prekjučer, kadli, stavila peć pile i mladi krumpir i pred kraj sam mislila da ću morat primit posljednju pomast jer je u kuhinji bilo osamsto stupnjeva. Pa dok ne padne kiša nema nakuvavanja filane paprike, čušpajza i tih delicija. Izdala sam dekret kojim se zabranjuje uporaba i paljenje špareta u bilo koju svrhu osim za skuvat kavu dok god traje toplinski udar. I dalje u nemjerljivim količinama jedem male tamnozelene lubenice koje ima moj susjed, sve se bojim da ću jedno jutro ustat iz kreveta preobražena u Šreka, šta zbog boje šta zbog količine pojedenog.

A sad idem oprat prozor na blagovaoni, da bar nešta napravim jer je prvi tjedan godišnjeg na izdisaju. Da ne ispadne da samo skupljam kamenje i rujem po frižideru.



komentiraj (4) * ispiši * #

30

četvrtak

srpanj

2020

Neka mirno sniva

Ovo će ići puno teže no što sam mislila. Čitavo poslijepodne u kovitlacu sjećanja i misli pokušavam pronaći prave riječi i nikako ih ne pronalazim. Možda zbog toga što je imala pogled poput moje mame; pogled prekrasnih zelenih očiju, prepunih zlaćanih točkica i topao poput sunca.

Dugo sam je poznavala. Ona je bila Brezovlanka, rekli bi Petrinjci. Dio života svih nas. Iznimno topla duša, uvijek je pronalazila prave riječi u pravom trenutku. U nekoliko vrlo teških situacija pružila mi je pomoć, bez puno pitanja i traženja objašnjenja. Naprosto je učinila ono što je trebalo učiniti, ne očekujući ništa zauzvrat. Vrlo je malo takvih ljudi; došlo je vrijeme da većina ljudi gleda samo sebe i svoje potrebe i htijenja, a ona je bila miljama daleko od toga. Ona nije tako znala živjeti.
Na promociji moje knjige, kad je oficijelni dio bio gotov, prišla mi je sa krasnim malenim buketićem ruža i rekla da je baš ljuta, jer je u cvjećarni rekla da nema nikakvih prohtjeva oko cvijeća, jedino da ne bude ništa rozasto. Dočekao ju je buketić prepun roza boje, čak je i ukrasna mreža i vrpca bila roza. Smijale smo se do suza, rekla sam joj - za početak, ti ni ne znaš biti ljuta, a buketić je prekrasan. Odgovorila je kroz smijeh da ne može ni gledati u toliko roza boje na jednom mjestu.
30.studenog 2019., nešto više od mjesec dana nakon našeg smijeha oko buketa, njeno ime uvedeno je u evidenciju nestalih osoba. Izgubio joj se svaki trag. Kao da nije ni postojala. Stravičan je to osjećaj; poznaješ nekoga tolike godine i onda osobe najednom nema. Uvijek misliš - to se dešava drugdje, nekim nepoznatim ljudima. Prošla je zima, stiglo je proljeće, ljeto je užarilo petrinjske ulice a nje i dalje nije bilo. Nikakvog traga njenog postojanja. Kad god sam prošla pored njene kuće, pomislila bi - gdje god da je, nadam se da je dobro.
Danas je njeno ime izbrisano iz evidencije nestalih osoba. Njeno je tijelo još u ožujku pronađeno stotinama kilometara od našeg Brezja, od naše Petrinje, i DNA analizom potvrđeno je da je to ona.

Čitavo poslijepodne razmišljam o dobroti koju je tako nesebično poklanjala svima kojima je bila potrebna. O njenom osmijehu kojim me uvijek obasjala. O svemu lijepom i toplom što je učinila na svom ovozemaljskom putu.
Noć je već uveliko ovila našu ulicu. Mirno je, tek se čuje glasanje cvrčaka. Na mojoj terasi gori jedna mala dušica, za jednu posebnu, toplu, prekrasnu ženu koje više nema.
Sve do danas nisam u to mogla ili željela povjerovati.
Današnji je dan bio prepun ljetne vreline i taman od tuge koja se nadvila nad Brezje.

komentiraj (8) * ispiši * #

29

srijeda

srpanj

2020

Kaže slogan - stvoren za vas

Odlučila sam kupit novi sauger. Stari još radi, al dojadilo mi praznit onu platnenu kesu; pa jel uopće ljudski i normalno imat platnenu kesu iz koje onda moraš istresat sve ono šta si posaugala pa spoznaš stopedestšest nijansi sive? Pa to nisu radile ni sluškinje od Jelene Tahi, mislim kučile platnene kese i gutale prašinu.

I odaberem ja sauger. Kad već kupujem uzeću dojčkvalitetu, daje tri godine garancije i na kutiji je krasan mali pesonja i curica; kad se njima sviđa onda mora bit dobar. Piše na kutiji i ciklon, valjda mi neće pootkidat parket i slojeve jupola sa zida pa da moram gletat cijelu kuću. Otvorile cure u dućanu kutiju, reko dajte da vidim kakva je kesa. Kaže nema kese, ima samo filter koji se očisti poslje sauganja i opere i vrati unutra. Vunderšen, ja sva sretna jer neću morat po dućanima sa elektrouređajima tražit kese za svoj model saugera, znate kak to ide - zapišeš pa izgubiš cedulju i onda kupiš deset kesa za skroz krivi tip saugera i za dvije godine možeš otvorit rođeni dućan za prodaju krivo kupljenih kesa.
Još kad su mi rekle da može na dvanajst rata kod plaćanja premium visa karticom...ja ko ona vjeverica iz crtića Ledeno doba kad vidi zlatni žir, rajske dveri mi se otvaraju. Uzmem još neke logistike ( kavu, majonezu, malo pileće džigerice za Boni i malo izotoničnog napitka od hmelja ) i na kasu. Kažem - plaćam visom pa bi na dvanajst rata. Može komforno. Ulupala žena sve artikle, kaže - moliću vas pin. Majkosvetabožja. Ne bi se sjetila pina da mi neko prisloni cijev na čelo. Ovaj od maestrokarda znam jer ga stalno koristim, al od vise ne ide da si kruh. Reko slušajte, idem ja jurišno doma po jebeni pin, imam ono pisamce od banke sa pinom, daj zgurajte negdje taj sauger i ostale artikle al dajte da ponesem džigericu, da mi ne zakrvari jamstveni list dok se ja vratim. Može komforno.
Vožnja kući na jednom kotaču jer da kak se nemrem sjetit pina. Eto nemrem, šuti i gledaj kud voziš i moli cijeli katolički kalendar da u roku kraćem od sat vremena nađem papir sa pinom. U tijeku je neviđeni breinstorming, da ne velim napori da se sjetim kud sam u vražju mater zgurala papir sa pinom. Sva sreća uspijevam se sjetit da sam ga neki dan slučajno vidjela plaćajuć račune. Juriš u kuću, bacam džigericu u frižider, pronalazim papir i ko slavodobitnik Sinjske alke svečanim korakom u auto pa nazad u dućan. Plaćam i s kutiješinom u auto i kući.
Složilo se sauger uz minimalno korištenje uputstva, pa ne slažemo atomsku bombu. A i ima puno novih, skroz čudnih savjeta u uputstvima. Tipa - ne koristite uređaj u mokrom okruženju; pa kome može past na pamet usisavat tuškabinu il bubanj od vešmašine? Ili - uvijek držite kosu podalje od uređaja dok radi da izbjegnete ozljede; pa ko još glavom usisava da mi je znat? Nema te ergonomske ručke na koju možeš prislonit čelo pa drljat po stambenom objektu. E onda ga se uključilo okrenutog na minimum, da se izbjegne otkidanje parketa jer na kutiji piše ciklon. Veli oćeš usisavat odmah? Reko ne pada mi na pamet, pa vani je tristo stupnjeva i preznojila sam se devet puta jer sam ulazila i izlazila iz auta deset puta. Isključi kućnu pomoćnicu i prisloni negdje dok se ne smiri malo vrućina, sad nemrem upravo da najave posjetu dalajlame osobno.

Znači sutra ujutro bi se u cik jutra moglo iza kave uštekat i podić sa minimuma na maksimum da vidim oće parket opstat i jel može ciklon povuć kemijsku, žensku japanku broj tridesetosam i Boninu gumenu igračku, koje su slučajno ostale pod dvosjedom.
Nadam se da ne može.



( jelda da je fotka naopako? e neka je :)))) )

komentiraj (8) * ispiši * #

28

utorak

srpanj

2020

Hešteg samolagano

Na godišnjem sam, pa sve ide nekak ležerno.

Konačno se otišla ošišat, da maknem grivu i prestanem nosit špangu. Putem kući malo poslikala nasip Petrinjčice, za koji nikad ne znam koje mu godišnje doba najbolje pristaje. Stavila peć piletinu i krumpire i krepala od vrućine dok sam zgotovila ručak. Načela lubenicu, znate onu malu tamnozelenu, i vratila se desetljećima unazad, jer je takve malene lubenice nekad davno prodavala jedna starica na petrinjskom placu, i nikad finijih lubenica nisam jela sve do ove danas. Slatka, puckava i ispunila je mirisom cijelu kuću.
Predvečer konačno otišla na Kupu, a tamo ko na Kopakabani. Zaboravila na koronaparti koji je u punom jeku i smjestili se na travu podalje od ljudi, pa pustila zelenim rukama Kupe da me jako zagrle jer se nismo vidjele od prošle godine. Našla opet pet - šest kamenčića i donijela ih kući, to je neki moj ritual; oni me tijekom jeseni i zime podsjećaju da će doć vrijeme da se Kupa i ja ponovo susretnemo. Imam ih na prozorima i u dvorištu, baš ih volim. Kupu nisam mogla slikat, previše ljudi, pa sam uhvatila prekrasnu igru oblaka na modrini neba.
Sad evo uživam u mlačnoj ljetnoj noći; slušam cvrčke i neke mačke koje su pobrkale listove na kalendaru pa cijumrkače. Jedino se one čuju u tišini Brezja.

Razmišljam koliko je zapravo sve ljepše kad možeš bit doma, na miru popit kavu, izležavat se uz omiljenu seriju i gledat igru oblaka. Baš mi je onak...jako dobro.





komentiraj (4) * ispiši * #

27

ponedjeljak

srpanj

2020

Sviraj mi, sviraj

Nismo dugo spominjali koronavirus, da ne kažem kugu modernog doba koju je navodno izazvalo jedenje šišmiša. Da su na vrijeme rekli, moglo se to spriječit tako da se onog kome je palo na pamet žderat šišmiša nahrani lončinom sarme, pa nek skapava od žeđi i nek se napuhuje i nek jednom u životu nešta pošteno pojede.

Al sad je gotovo. Živimo u vrijeme pandemije. Nekima još uvijek nije jasno zašto trebaju prat i dezinficirat ruke pa pronalaze četrnajst razloga minimalno da to ne rade; ko ono - pa nisam ni dosad prao ruke pa me evo živog, šta me zajebavate s pranjem ruku. Onkološki bolesnici ne mogu primat terapije. Nema operacija. Ljudi ostaju bez posla il rade za kikiriki samo da ne ostanu bez istog. I onda se estrada prijeti dizanjem bune, jer da se njima treba šta prije omogućit da rade.
Da se odma na početku razumijemo - ja sam prva za glazbu i njen antidepresivni i štajaznam kakav sve ne učinak. Ali tražit održavanje koncerata u vrijeme pandemije...ne znam šta bi uopće pametno mogla reć o tome. Očekivat od ljudi koji bi trebali doć na koncert da nose sa sobom toplomjere i ispunjavaju upitnike u kojima stoji da se osjećaju dobro i da nemaju ukućana u samoizolaciji, da nisu boravili unutar prethodnih četrnajst dana u inozemstvu odnosno ako jesu da imaju negativan PCR test koji nije stariji od dva dana, da nisu u proteklih četrnajst dana imali kontakt s osobom zaraženom koronavirusom i da nemaju nijedan od sljedećih simptoma: temperaturu, kašalj, nedostatak zraka, grlobolju, curenje nosa ili gubitak njuha. Ajde sad zamislite kolko treba vremena da recimo dvije hiljade ljudi ispuni takav upitnik prije nego šta se prepusti užitku koncerta; pa to bi trebalo počet puštat u dvoranu dva dana prije dok svi ispune i potpišu papirologiju. Kako uopće sudjelovat u koncertu koji je zapravo bal pod maskama, disat i pjevat na uši il kako? Kako se dočepat i popit neki osvježavajući izotonični napitak tipa pive, prvo mjerit temperaturu prodavaču i tražit na uvid izjavu da ni on nema temperaturu i sve ono već nabrojano? I sve samo zato da se estradnjacima omogući nesmetan rad?
Baj d vej, fensišmensi torbe i čizme koje svako malo izljeću na instagram profilima onih najglasnijih koštaju po osamnajst hiljada kuna. To valjda kad nemaš za kruh onda za utjehu kupiš čizme. Novogodišnje gaže neću uopće spominjat, to su cifre od trideset hiljada eura nadalje. Obični smrtnici za te pare rade par godina.

Pa me samo zanima jesam ja sad bezobrazna ak pitam jel ti koronarni koncerti trebaju poslužit da se demonstrira nestrah od korone. Ono, gle kak te se ne bojimo i pjevamo sve u šesnajst.
Pa poslje koncerta dvjesto novih oboljelih. Ispostavi se da se korona ne plaši svirke uživo.

komentiraj (17) * ispiši * #

26

nedjelja

srpanj

2020

Jadranka, naša Annie Leibovitz

Jadranku sam prvi put vidjela na maturalnoj zabavi mog brata. Izdvajala se od ostalih maturantica; vrlo visoka i vitka, prekrasne duge kose složene u svečanu frizuru. Kasnije sam je najčešće viđala na Kupi; ako postoje riječne sirene, onda bi ona morala pripadati toj vrsti, zbog svoje gracioznosti i ljepote. Mislim da je ona zapravo izronila iz kupskih valova, zbog silne ljubavi kojom bilježi tolike trenutke vezane uz rijeku koja čini naše živote.
Jadranka svojim fotografijama zaustavlja vrijeme koje neumitno protiče, baš poput Kupe. Svaka njena fotografija puna je nježnosti i topline. Nisu to skupo naplaćene, komercijalne fotke. Iz njih isijava ljubav prema rijeci koja grli Petrinju svojim zelenim rukama. To je njeno viđenje buđenja dana, nadolazećeg nevremena, zalaska sunca i kupskih čamaca koji šutke drijemaju na ljetnoj vrućini ili prvom jesenskom mrazu. Mene najviše fascinira to što isti motiv donosi na toliko različitih načina; uvijek je to Kupa, ali svaki put je drugačija i prekrasna.
Jadranka je vrlo skromna i samozatajna. Ponekad se pitam je li svjesna koliku je ljepotu uhvatila okom svog objektiva, koji je skroman baš poput nje. Kakve bi tek fotke nastajale da koristi kvalitetniju opremu. A možda iz njih izlazi ljepota baš stoga što ih je stvorila majstorska ruka jedne skromne, lijepe duše koja samo želi svijetu pokazati trenutke, komadiće vremena svog rodnog grada i rijeke kojom je očarana.

Divno je poznavati ljude poput nje i uživati u ljepoti koju daruju svijetu.

( odabrala sam dvije Jadrankine fotografije koje su meni najdraže )



komentiraj (14) * ispiši * #

25

subota

srpanj

2020

Sama svoj majstor

Jesam li ja prije nekih četrnajst dana, kad sam kiselila drugu turu kornišona, konstatirala da sam skroz sjebana i da me takvom mater napravila? Jesam. Imam li ja za tu tvrdnju novih dokaza? Naravno da imam, da nemam ne bi to ni spominjala.

Znači ovak stoje stvari. Neke ( ne sve ) moderne matere ukažu kćerima na ajmo reć spoznaju da nema uopće potrebe da se zajebavaju sa kiseljenjem krastavaca i paprike, sa kuvanjem ajvara i ljutenice, sa pravljenjem pekmeza il džema. Šta će se natezat s time kad toga svega ima za kupit? Il još bolje - ima se bogatuna koji skupe tih zgodnih cura, skroz nezainteresiranih za popunjavanje polica u špajzi, potrpaju ih na jahtu i ajmo gdje bolje - tu dulje. Pa mlate kojekuda gliserima i spomenutom jahtom i kad ogladne ima dežurni kuvar il na jahti il u nekom fensišmensi restoranu pa se natrpaju ko stoka i idu dalje za nosom. Njihova je jedina dužnost da izgledaju šta bolje, e da bi se on mogo kočoperit kak ima dovoljno para da osvane sa njih sedamnajst i sve ga gledaju ko udav antilopu nakon šta nije jeo od Bogojavljenja naovamo.
Moja mater nije bila tih veltanšaunga. Fućkalo se njoj za takvu mogućnost prosperiteta. Nju je najviše mučilo da natrpa police u špajzi kiselim krastavcima, paprikama punjenim kupusom, ciklom, ajvarom i pekmezima ko da će izbit treći svjetski rat pa da se ima za jest dok rat ne završi. Plus kiseljenje kupusa, da ne izbije skorbut za trajanja ratnih operacija. Čim sam malo frknula, pomagala sam čistit marelice i šljive od koštica za pekmez. Znači pekmez, ne džem; moja ispaćena roditeljica nije naime volila kožice od šljiva i marelica pa je za potpuniji dojam uvijek i isključivo radila pekmeze, šta znači da su se šljive i marelice i mljele na flajšmašinu. Kad sam još malo frknula onda sam i mljela i prala flajšmašinu i zaklela se još onda da ću kad se osamostalim uvijek i isključivo radit džemove, da me zaobiđe meljava i pranje jebene flajšmašine kad je sve gotovo.
Pa sukladno tvrdnji da sam skroz sjebana, ja sam danas na placu kupila malo finih domaćih breskvi da napravim par flašica džema. Onog koji kad ga gledaš u flašici izgleda ko zapakirani baršun, a kad otvoriš flašicu pojedeš pola žlicom jer se nemreš zaustavit koliko je dobar. I kuvam ja taj džem, malo me i pošpricalo ( jebeš džem koji ne usere majicu i trenirku ), i razmišljam jel ona baš morala bit nasađena na tu stranu da i meni ucijepi to benavljenje sa kornišonima i džemovima i ajvarom? Pa jel me nije mogla preusmjerit da se manem ranjgli od trideset litara i flajšmašine i pranja flašica? Jel mi ne bi bilo ugodnije vrijeme provodit kojekuda s trulim bogatunima umjesto da sam u stanju nažmirećke pasterizirat krastavce i skuvat džem od breskvi?

Jebote mogo mi je neki bogatun platit da gledam kak se to sve melje i kiseli i kipuće trpa u flašice, ak bi me baš zanimalo.
To bi bio doživljaj, sjedit u badekostimu, pit koktelčić sa kišobranom i gledat kak se taj tamo neko zlopati da kipući džem utandrlja u još kipućije flašice. I sve to dok jahta klizi Mediteranom. Samo onda ne bi bila sama svoj majstor i gospodar. A to zna bit jako, jako naporno.

komentiraj (9) * ispiši * #

24

petak

srpanj

2020

Muke po Kornatima

Kornate sam prvi put posjetila kad sam imala šest i nešta kusur godina.

Moja majka - roditeljjica prokušanih vrlina vodila je svoje osmaše na takozvani mali maturalac u Zadar, pa je obiteljsko vijeće odlučilo da se i mene povede tamo jer sam ko dijete stalno imala gnojne angine. Pa eto nek i ja idem nebil me do zime barem jednom zaobišli gnojni čepovi u grlu i penicilinske pikice.
Sve se to meni ludo sviđalo - i putovanje vlakom do Zadra, i hotel, i svakodnevni raporti taji koji je ujutro oko osam zvao da pita šta sam jela, jesam izgorila, jel više trpam u sebe sladoleda od vanilije il od čokolade, jel idem u vodu sa šlaufom i tak to. Sve mi se, kažem, sviđalo sve dok nije osvano dan da se krene na Kornate. Otkud sam ja mogla znat šta su Kornati; jedino šta mi je odokativno zvonilo u glavi a poznato ko izraz bio je kornet od sladoleda.
- Danas idemo na Kornate brodom, to su ti krasni otoci...
Dalje nisam ni slušala. Pa oću ja sad morat sa čvrstog tla morat uć na brod i vozit se u nepoznatom pravcu, nepoznato dugo vremena, e da bi vidjela otoke, jer ne znam ni šta je otok?
- Ja ne bi išla.
- O još kako bi ti išla. Vidiš da ideš - govori ona meni tegleć cekerčinu sa ručnicima, kremama, vodom i bog zna čime sve ne. Čak smo imale i haljine od jednakog materijala, bijele s nekim žutim cvjetovima.
- Al ja ne bi išla, reko mi je tata da ne idem u duboko.
- Pa nećeš ić u duboko, malo ćemo se vozit brodom, pa ćemo tamo papat i kupat se i svaštanešta.
Da neću ić u duboko, jedino ću se vozit brodom, a ispod voda duboka valjda do same Kine. Objesila se ja ko visibaba, al šta ću - idem jer me ona drži za ruku pa bi se moglo desit svašta jer se njena ponuda al nikako ne odbija.
Ulazimo na brod, ja se vučem ko da me vode na giljotinu. Isprestravljena. Brod kreće, mene muka hvata sve više kako odmičemo od obale. Voda je sve tamnija, kopno sve dalje; ne gledam ja nikud osim u pod, jer kad god pogledam prema moru hvata me nalet panike.
- A koliko ćemo se vozit do tamo? - pitam.
- Ma malo, dva i pol sata. Hoćeš jest?
Dva i pol sata?! Sjedit i plutat po toj vodurini?! Kad se tad nisam onesvijestila neću valjda nikad.
- Ja se ne bi vozila dva i pol sata.
Pa to ponavljam kad god mi mama priđe. Pa joj je dopizdilo, pa se s najljepšim smiješkom sagnula k meni i rekla:
- Ajde mi još samo jedan put reci da se ne bi vozila dva i pol sata, uzeću te za pletenicu i spustit u vodu. Jel jasno?
Zavezala ja momentalno, šta ak me zbilja lapi za onu moju kosurinu i potopi u more?

Konačno pristali na odredište, e tu je već bilo onak skroz ok sve dok jedan od njenih đaka nije donio morskog krastavca i stavio ga na moj ručnik. Ja u vrisak ko da je krokodila donio, prisjelo mi i kupanje i jelo i sve. Eto mame opet k meni:
- Oću ja opet ponavljat šta ću napravit s tobom i pletenicom? Ne blekeći, to je morska životinjica, pa neće te pojest.
Pa opet diskofrazma dok smo se brodom vratili do Zadra. Više nisam spominjala da se ne bi vozila dva i pol sata, jer nakon cjelodnevnog maminog natjeravanja sa osmašima po brodu i na kupanju moglo se zbilja desit da ja nadrapam ko žuti mačak.

Jedino sam tati drugo jutro rezolutno rekla - ja s mamom više neću ić na more, ispričaću ti doma zašto. Nisam znala da je on već bio upućen u moje silno negodovanje vezano za brod.

komentiraj (4) * ispiši * #

23

četvrtak

srpanj

2020

Ma skroz sam ko nova

Dakle, prošlo je neko vrijeme od početka poserumljavanja, i moram priznat da sam osupnuta rezultatima. Naravno u pozitivnom smislu. Žao mi je najviše šta sam se našla poserumljavat u vrijeme nošenja maski i time onemogućila sveopću vidljivost rezultata.

Jer ja se više uopće ne prepoznajem, jebote. Sve one tvrdnje ispisane na kutiji, koje sam baj d vej jedva pročitala jer su slova predviđena za čitat pod mikroskopom, su točne od riječi do riječi. Moje mimičke linije su prošlo svršeno vrijeme, zaglađene ko da me juče rodilo. Koža gusta i zategnuta da nemrem ni žvakat kak treba, jedem samo jušno i kašasto dok se ne naviknem na tu novu gustoću. Lice sam imala ovalno, al sad je turbonagloovalno, ko oni ramovi za Vilerove goblene ( naravno manjeg formata, da ne bi sad ispalo ko ram za konje na pojilu il makove, to su iks iks el veličine Vilera ). Efekt liftinga...šta reći, već sam rekla da je zategnulo kožu ko praćku i da nemrem žvakat. Sunce me zaobilazi u širokom luku jer serum odbija i loš efekt sunčevih zraka, evo sam bijela ko porculanska vaza.
Ma skroz sam si drukčija, čak mi se i nos smanjio. To recimo ne piše na kutiji, šta je skroz ok jer se i dodatno razveseliš kad skužiš da serum ima širokopojasno djelovanje. Od ajmo reć prosječnog lica napravi čudo.

Činjenica je da me više ne prepoznaju ni u dućanima u kojima svaki dan kupujem, iako se to isto možda malo može pripisat nošenju maske. Ono, pitali bi - jeste vi Hajdi, al boje se valjda da im se priviđa od vrućine. ( Mislim, šta me ne prepoznaju drugi - pa sama sebe ne prepoznajem, kad stanem pred špigl sve gledam jel to neki poster il sam stvarno ja. )
E sad moram pauzirat, šta je napravilo - napravilo je, i to piše na kutiji. Sad krećem s maskom od kokosovog ulja, navodno ona isto fino djeluje na teksturu kože, pa možda popusti malo ta zategnutost da mogu jest i nešta drugo osim juhe i pire krumpira i zdrepane banane.
U drugom naletu korištenja preobražavam se u Šeron, to mi je nekak vizija. Kak je dobro imat za kupit te hijaluronske serume, naprave od tebe model u roku sedam dana.
Jedino ne znam jel bi djelovalo da sam imala viziju lica Naomi Kembel, a ne Hajdi Klum. Al neću se s tim smarat, jer mi je Hajdi puno ljepša, a obzirom da se radi o mom licu onda biram ono šta mi se više sviđa.

I da, druga tura korištenja seruma ide kad padnu maske. Hoću reć, kad budem mogla svijetu pokazat rezultate, šta mi znači šta ih ja vidim kad drugi ne mogu vidjet benefite hijaluronskog seruma apliciranog prema uputama na kutiji.

komentiraj (5) * ispiši * #

22

srijeda

srpanj

2020

Samo svijetli, @ Semper

Na jedan od mojih postova o duši odgovorio je otprilike ovako - ja kao okorjeli ateist i cinik ne mogu znati ništa o svjetlosti duše.

Semper Contra ostavljao je svoj trag na mojem skromnom blogu dok god mu je to njegovo krhko zdravlje dozvoljavalo. Moram priznati da sam onako...prilično žalosna. Baš sam neki dan pomislila da ga dugo nema, ne sluteći da je usnuo u vječnosti.
Obitelji iskrena sućut, a Semperu tek ovo - samo svijetli u toj drugoj dimenziji. Snivaj mirno, dragi blogeru :(

komentiraj (22) * ispiši * #

21

utorak

srpanj

2020

Radion koji pere sam

Onom ko je izmislio vešmašinu treba podić spomenik veći od Kipa slobode. Jer su naime do izmišljanja vešmašine žene glumile istu, samo bez centrifuge.

Ajde pokušajte vi mlađi zamislit šta znači prat na ruke recimo deke, po mogućnosti one šta prekrivaju bračni krevet? Pa to treba osam žena simultano žmikat da ižmiče jebote, i još ne ižmiču dobro, jer tom dekom prekriješ auto da ga led ne stuče. Pa je ti operi na ruke i ižmiči i prostri da se suši. Flekanje onih finih damastnih stolnjaka i heklanih miljeića da se ne spominje; onaj kome bi recimo pala cikla il komad filane paprike na stolnjak riskiro je teški verbalni, ako ne i krvni delikt. Nije bilo ko danas veniša i tih sredstava za štokakve mrljetine, pa ti skini flek od cikle sa stolnjaka. Kuhinjske krpe su se recimo iskuhavale u vešloncu odvojeno od gaća, pa onda hlađenje, pa rifljanje vani, pa ispiranje u devet voda i žmikanje i prostiranje na štrik. Plahte, šliferi i taj glomazni veš se prvo namako u koritu, pa isto rifljo i ispiro u devet voda ( možda i kojoj više ako odleti više radiona u vodu za pranje. Pa kad kreneš žmikat i prostirat to je bitka ko iskrcavanje u Normandiji, nikad kraja ni konca. Još po ljetu kako - tako, al po zimi nikako, jer se veš na minus petnajst onakav brzopotezno ižmikan počne kočit čim ga raširiš i zapravo prostireš brzozamrznute plahte i jastučnice i kuhinjske krpe. Sve ukočeno ko da je bilo u kištri za zamrzavanje. Znači riskiraš ne prehladu, neg upalu svega, od mozga do nožnog palca.
Reklame za taj famozni radion su isto bile ajme majko; po njima je žena samo trebala pucnut prstom i usut prašak po vešu i sam je prao. Kako ne, ja sam ista Šeron Stoun al mi je dopizdilo bit u Holivudu pa eto trenutno boravim malo u Hrvatskoj. Trebalo se dobro oznojit da se veš opere na ruke.
Sjećam se kad je mama kupila prvu vešmašinu, pa jedino se ja u njoj nisam prala. Utrpa ko gospođa zmazani veš, nabuba faksa unutra i zatvori prvo vrata od vešmašine pa vrata od kupaone. Nema više potrebe glumit programator pa imat ručno predpranje, namakanje, pranje i ispiranje sa dodatnim programom žmikanja. Dok se veš pere obavi sto drugih stvari i kad je gotovo samo natakrči na štrik.
Danas je još jednostavnije. Novije vešmašine istovremeno su i sušilice, alzo izvadiš suh veš iznutra. Još da se nađe neko pametan da nekak smontira i peglu unutra pa da veš izlazi van speglan, e taj bi trebo dobit spomenik veličine Kremlja.

Pa kad vidim ovu reklamu gdje izrijekom kaže - uvijek nađem vremena za moga muža, pa i onda kad se pere rublje...padne mi klapna.
Jer muž bi dobio sedam bruhova da bar tu i tamo opere neku vražju mater na ruke. Lakše mu je bilo čitat novine, čekat ručak i gledat kak ispaćena supružnica barata opranim dekama i šliferima ko samuraj sa katanom. Šta će se petljat kad nju veseli radion koji pere sam.

( photo by Tportal )


komentiraj (13) * ispiši * #

19

nedjelja

srpanj

2020

Dnevnik očajne kućanice - sudoperna situacija

Namazala ja danas farbu na glavu, pa ću malo na miru popit kavu i proletit po vijestima.

Kadli kaže vijest - u Markuševcu zmija ušla u kuću i zdimila u mašinu za pranje suđa. Tip navečer kreno oprat neko voće u sudoperu i skuži na podu nešta, mislio je da je komad gume ( da komad gume, ne znam ko bi ga u pol deset navečer stavio na pod, valjda vulkanizeru ispalo ). Pa rukom za to, a komad gume micmic po podu i zdimi pod kuhinjske elemente. Tu nastaje zaplet - zovi jedanjedandva, oni ih spute da zovu azil u Dumovcu jer da oni imaju zmijohvatača. Pa čekaj da spomenuti zmijohvatač dođe. Pa rastavljaj jebenu kuhinju i traži komad gume. Pa je nađu u mašini za suđe. Navodno baš nije bila dobre volje i sklona suradnji, al frajer ju je ubijedio da ne bi al nkako bilo dobro da se skuva na devedeset sa onom tabletom za visoki sjaj čaša. I veselo je odnio da prenoći u azilu pa je pustilo drugi dan u prirodu, još uvijek nadrndanu i nesklonu suradnji. Srećom je bila Eskulapova zmija, znate ona šta je omotana oko doktorskog štapa, za koju su stari Rimljani vjerovali da ima iscjeliteljske moći.
Meni trenutno došlo slabo. Ja kad vidim zmiju na slici padam u sedam nesvijesti, a kamoli da krenem u rođenu kuhinju i zateknem je da ruje po frižideru. Tu ja s terase krenem napravit cedevitu da se isporavim od šoka, uđem u kuhinju, kad kod mene kroz vrata od sudopera viri neka vražja mater. Bijele boje, tanko, isto možda malo vuče na gumu. Ostala ja bez kapi sline u ustima. Ne mogu se sad vraćat otvarat sliku jebene zmije da vidim kakve je boje, jer se prepadnem i slike, a ak je i kod mene ušla u sudoper moram pripazit kud će udarit dalje. Ja odlučujem ne zvat jedanjedandva, otvaram element od kuhinje da izvadim roštiljtavu, da je imam čime maznut kad otvorim vrata od sudopera ako je unutra. Vučem tavu i pada mi na pod ranjgla za kuhat sarmu i poklopac, zvoni rostfraj po podu ko zvona u kelnskoj katedrali. Taj komad nečega u sudoperu se ne miče, znači il nije zmijurina il se zanesvijestila od pada ranjgle na pod. Roštiljtavu u junačku ljevicu i potegnem vrata od sudopera, a ono kabal od kuvala za vodu koje sam zaboravila bacit kad je išo onaj glomazni otpad. ( Mislim nije kuvalo tak glomazno, al da ne bacam u redovno smeće, ja sam ekološki opredijeljena. )
Pao meni kamen sa srca, i planiram odma namrtvo se posvađat s onim ko je otvaro sudoper pa mu osto kabal virit van, da ja frazove doživljavam kad krenem popit čašu cedevite. Sad sam zgurala kabal unutra, sretna šta nije ta gmizača sa navodnim iscjeliteljskim moćima ušla u moj stambeni objekt.

Nek iscjeljuje negdje drugdje, po mogućnosti na drugom kontinentu i šta dalje od Brezja. A ovaj šta je otvaro vrata od sudopera tek me treba čut.

komentiraj (17) * ispiši * #

18

subota

srpanj

2020

Vamos na plažu

Ne znam kak ove godine funkcioniraju stvari na plažama, tipa jel onaj šta prodaje kuvane kukuruze i palaćinke prodaje i maske i dezinficijense, a i vrijeme je baš šugavo za neko ljetovanje, al ne mogu da se ne sjetim kak to izgleda u nazovimo ih normalnim okolnostima. Mislim kretanje na plažu.

Kad treba krenut na plažu, prvo pol sata treba za spremit sve šta može zatrebat. A to sve uključuje ručnike, slamnate ležaljke, ligeštule; frižider s vodom, voćem, keksima, sendvičima, smokvama, pohanim mesom, ovisno o prehrambenim navikama; luftmadrace, peraje, šlaufe i one plastične gluparije za djecu da mogu plivat; kantice i grablje i lopatice i pun kufer plastičnih pizdarija za igrat se u pijesku; rezervne kupaće za sve koji idu; kreme za prije, za vrijeme i za poslje sunčanja; tablete za sve situacije; novčanik da se može otić na kavu; sunčane naočale, dihalice, maske za ronjenje; suncobran, pribor za nokte, knjigu, karte. E onda pol sata slažeš u gepek jer sva ta krama al nikako ne stane unutra, pa je moguć i verbalni delikt usljed visoke temperature i posrtanja pod teretom krameraja.
Kad se konačno sve potrpa i krene, negdje na pola puta se skuži da se uzela lubenica al ne i nož, il se nisu ponesle plastične čaše za pit. Verbalni delikt je neizbježan, jer se nameće pitanje čime rezat lubenicu ( bacat je od stijene dok se ne razleti ) i kak pit bez čaša ( lijevat sok u ruke pa riskirat napad ešalona pčela ). Kad se stigne na parkiralište, slijedi iskrcaj ko na Normandiju jer treba svu kramu izvuć iz gepeka i odnest je do plaže. Pritom treba pazit i na djecu, jer pomahnitaju čim vide vodu.
Konačno plaža. Djeca tule jer moraju čekat da se slože ručnici pa onda mogu u vodu. Ponovo izbija verbalni delikt jer onaj ko je trpo flaše u frižider nije stavio one pločice iz dubokog zamrzavanja pa je sok topal ko pišalina, a salama u sendvičima je crna. Svi su izbezumljeni od znoja i vrućine, i opet izbija verbalni delikt jer da ko će ostat kod stvari, jebiga nemreš s novčanikom u vodu.
Pa divljanje po vodi, ronjenje i skakanje i potapanje i ispričavanje onom koga slučajno zapneš. Pa verbalni delikt s onim ko je osto čuvat stvari, jer da koju vražju mater vas nema tak dugo, mozak mu je zakipio. Pa se maži kremurinama. Pa pij kipući sok, sendviči se bacaju zbog sumnje na salmonelu. Pa prženje na suncu, i opet voda i mazanje kremom i tak stalno u krug. Da ne spominjem kad naiđe onaj sa kuvanim kukuruzima i kokicama, to je stampedo za njim preko ljudi i ručnika.
Predvečer sve skupljaj, nosi do auta, slaži u gepek. Opet verbalni delikt jer se ostavilo frižider na plaži pa se mora vraćat po njega. Pa sve vadi iz gepeka, nosi u apartman, vadi ručnike i pravi večeru. Jer kad si gladan nisi svoj.

Zvuči poznato?

komentiraj (13) * ispiši * #

17

petak

srpanj

2020

Veliki Čovjek u bijeloj kuti

Živimo u vremenu u kojem je, nažalost, vrlo malo ljudi koji se nesebično daju kako bi pomogli drugima, ne gledajući pritom osobnu korist. Jednog takvog Čovjeka upoznala sam prije podosta godina; ovako je izgledao moj prvi susret s njim.

Moja je prijateljica velika ljubiteljica mačaka. Na poslu je hranila jednu mačku koja je omacila četiri ili pet mačića; nažalost, i mama i maleni su se otrovali tijekom deratizacije. Spasio se tek jedan strašni, tigrasti, maleni borac. Nazvala me i zamolila da ga udomim, jer kod kuće naprosto nije imala mogućnosti da ga smjesti. Nisam imala srca odbiti njenu molbu; kad je već doživio strašnu sudbinu da ostane sam na ovom svijetu, kakav bi ja čovjek bila da mu ne pružim barem malo hrane i toplo mjesto na kojem će spavati? Donijela ga je jednog jutra idući iz noćne smjene, u malenoj kutijici, zamotanog u komadić nečeg toplog. Bio je nezamislivo sićušan, ali i vrlo glasan. Nevolja ga je natjerala da tako malen nauči sam jesti, pa sam mu kupovala onu mekanu finu hranu za mace u deemu, usitnjavala je na najsitnije komadiće i gledala ga kako prede i jede. Stalno mi je bio za petama; ja recimo krenem prati suđe, on se zajuriša uz moju nogu, popne se do ruba sudopera i gleda što ja radim držeći se za moju duksu. Nevjerojatno je da je tako malen vršio nuždu u pijesak, jedino sam ja morala biti uz njega. Mijauče, kopa rupu u pijesku i stalno jednim okom gleda gdje sam ja. Uvečer kad se ušuškam pred teveom, on je pod dekicom i spava snom pravednika sve dok se ja ne ustanem. Bilo ga je divno imati i gledati kako njegov minijaturni trbuščić raste.
A onda je jednog jutra, nakon možda tjedan dana, samo počeo teško disati; doslovno se borio za zrak. U panici sam nazvala prijateljicu, koja mi je dala telefonski broj veterinara i rekla mi - odmah ga zovi, sigurno će doći. Dok sam zvala, mislila sam - kako ne bi došao za tako malenog mačića, ali čekala sam da se javi. Saslušao je sve što sam mu rekla, rekao mi da je i on vjerojatno otrovan ali da je otrov tek sad da tako kažem proradio i da će doći čim stigne u Petrinju, bio je na terenu negdje. Maleni je bio sve lošije; držala sam ga zamotanog u moju staru vestu i mazila ono maleno tijelo, da osjeti da sam tu. Nije se glasao, nadala sam se samo da ga ne boli. Disao je sve slabije i njegova je dušica samo iskliznula i otišla. Bilo mi je strašno teško, baš zato što je bio takav fajter. Rasplakala sam se kao ljuta godina. Uto se začulo zvono na vratima. Otvorila sam ih plačući, držeći malenog u onoj vesti, i ugledala Čovjeka u bijeloj kuti. U rukama je držao infuziju i najmanju iglicu koju sam ikad vidjela. Došao je pomoći malenom borcu koji nije izdržao do njegovog dolaska. Shvatio je da je stigao prekasno. Riječi koje mi je uputio neću nikada zaboraviti, otprilike ovo:
- Nemojte biti tužni, nije otišao sa ovog svijeta sam i pružili ste mu puno ljubavi i pažnje koja mu je bila tako potrebna.
Pažljivo je uzeo to maleno tjelešce iz mojih ruku, pogledao ono što je mogao pogledati i rekao da je otrov naknadno učinio svoje.
Malenog fajtera smo junior i ja ukopali pod magnoliju, u kutijici u kojoj je i stigao, zamotanog u rukav od veste. Dušu sam isplakala od tuge za tim mačićem.

A na inicijativu građana, Čovjek u bijeloj kuti ovogodišnji je dobitnik nagrade Grada Petrinje za iznimnu požrtvovnost u obavljanju veterinarske djelatnosti. Njegovo ime je Predrag Pendić, i vjerujem da svi koji su ga upoznali kroz posao koji toliko savjesno i dobro radi pamte njegov osmijeh, ljubaznost i veliku ljubav kojom prilazi svojim malenim i velikim pacijentima.
Malo je takvih Ljudi.

komentiraj (11) * ispiši * #

16

četvrtak

srpanj

2020

Dnevnik očajne kućanice - kupaona

Danas sam, u naletu tjeskobe, odlučila očistit tuškabinu. Nije da ja ne bi u komadu očistila cijelu kupaonu, al obzirom da iza one jebene prometne patim od vrtoglavica koje se oćeš - nećeš javljaju kad jašiš na stolac - sa stolca onda moram parcijalno mlatit po sanitarnom čvoru, čisto da se ne skrnjadam i ne ostanem sakata jer sam ko jako sposobna, a ne da nisam sposobna nego bi mi trebala dva asistenta. Al dobro, koga nema bez njega se može ( mislim na nedostatak asistenata ).

Prvo da objasnim zašto jašim po stolcu. Alzo, ja u kupaoni imam pločice do stropa, pa usljed tog keramičkog poremećaja moram se plentrat gore - dolje, nema mi druge. Jebote, ja sam visoka stosedamdesetpet i imam ruke dugačke ko albatrosova krila i opet moram japarit sa stolcem kad perem te usrane pločice. Ne znam šta rade niže ženice, biće koriste vatrogasne ljestve.
Znači priredila stolac, smutila moje omiljeno sredstvo za čišćenje zvano soda bikarbona. limuntus i ocat, razvrnula Bareta da pojačam doživljaj i krenula. Naravno, prvo povadila one tri četri prazne boce od gela za tuširanje i šampona za kosu koje namjerno ostavim nebil ih moj životni supatnik greškom bacio. On naime ne griješi, znači kad popadaju dok se tušira on ih pobere i vrati u prvobitni položaj, otkud zna hoće možda trebat takve prazne. Pa udri po stolcu gore - dolje; popni se da operem dio pločica, pa siđi po jebenu krpu, pa se popni da isperem dio pločica. Ak sam i imala koronu, garantirano je krepala od mirisa octa; imala sam na trenutke osjećaj da me neko kuva za zimnicu. Izglancala pipu i onu ručku. Pa sjela da malo izlapi ocat koji mi se uvuko u nos. E onda sam zaključila da bi mogla oprat i keramički oltar šta izvana, šta iznutra, pa sam naganjala pauka koji se raširio ko Hrustanbeg ispod vodokotlića i uteko mi pod masku od tuškabine. Oribala dakle oltar od keramike i primijetila neke mininapukline po njemu. Pa jebote ko da King Kong sjedi na njemu, ne kužim otkud šprungira. Stari keramički oltar bio je star skoro trideset godina i nije na njemu bilo ni piknjice kad ga je mijenjalo, a ovaj nema deset godina i eto po njemu tragova ko na freskama. Oprala i prozor, pa pobacala i one prazne bočice od parfema i dezodoransa koje isto stoje nebil ih neko greškom bacio u smeće i uvijek dočekaju mene. Bacila i kreme za lice koje sam dobila na poklon i trebale su od mene napravit Hajdi Klum a nisu, i zato su za kaznu stajale dok im nije isteko rok. Eno ih u smeću, pa neće mene niko ludom pravit. Očistila špigl i skužila da bi bilo bolje da nisam, jer sad kad upalim ono svjetlo iznad špigla vidi se svaka bora. Znači do daljnjega se najstrože zabranjuje tu rasvjetu upotrebljavat, pa neću ja šokove doživljavat kad god se pogledam u jebeni špigl.

Evo sjedim na terasi, uživam u cvrkutu ptica uz greškom otvorenu limenku Budweisera i psihički se pripremam za sutrašnji nastavak pranja ostatka pločica. Pa kad odmaknem vešmašinu, pa kad se ukaže svaštanešta izgubljeno od zadnjeg odmicanja, tipa ključevi od ormara na poslu koje sam izgubila pa mi moralo razvaljivat lokote.
A lijepo mi je govorila ispaćena roditeljica - udaj se pametno pa ćeš uživat. Eto mi užitka, jašim po stolcu da operem jebene pločice u kupaoni.
Možda da odigram sutra eurodžekpot? Da se barem riješim stolca, ak ništa drugo.

komentiraj (15) * ispiši * #

14

utorak

srpanj

2020

Guljačina

Kupim danas kremu za depilaciju u deemu, neko manje pakiranje, da ne stoji sto godina jer nije baš da sam dlakava ko gorila, pa mi ne treba kanta kreme neg onak...manje pakiranje.

Pa tu svaštanešta piše na kutiji - te nježna je, te ne nadražuje kožu, te sadrži jojoba ulje i aloa veru i štajaznam šta sve ne sadrži. Dolamatam kući, obavim neke urgentne situacije i saću ja se depilirat. Otvorim kutiju - nema uputstva za uporabu, neg na unutarnjoj strani kutije otisnuto na svim jezicima osim na aramejskom i svahiliju kak se koristi. Ne da se meni drapat kutija da čitam te buve od slova, pa depilirala sam se sedamhiljadatristočetrdeset puta, znam namazat i isprat kremu jebote. Ajde nadrljam ja noge i pazuhe ( srećom mi nije palo na pamet prtljat po bikini zoni jer kakvo je vrijeme mislim da mi badekostim ovo ljeto neće ni trebat, pa ko ne treba mi se s tim zajebavat ), i zapalim jednu, računam imam cca desetak minuta vremena jer obično toliko krema treba stajat. Pa malo popratim teve program i dešavanja na društvenoj mreži, al ne da meni vrag mira pa idem poderat kutiju da vidim šta piše unutra turbositnim slovima. Pa na njemačkom, talijanskom, slovenskom, engleskom, jedva nađem uputstvo na hrvatskom. Mislim govorimo o kutijićki od desetak centimetara, rekli smo da sam kupila manju kremu, onda znate da su slova ful sitna. Pa upalim još i lampu, jer ne vidim ni kutiju a kamoli pročitat šta piše. Veli - namažite blablabla na blablabla i držite jednu do najviše tri minute, pa nježnim pokretima...Meni slabo došlo. Jednu do tri minute?! A ja ispušila cigaretu i drapala kutiju i išla čitat jebeno uputstvo i palit lampu. Juriš u kupaonu, ne bi našla onu špahtlu da je jebeš. Ko da ju je neko pojeo za tih desetak minuta. A mora bit, na vešmašini il na pločicama. Nema je. Pa se sjetim da sam kutiju otvarala u blagovaoni ( jer sam tamo ostavila i torbu ), pa brže tamo i nađem špahtlu. Juriš u kupaonu i guli kremu; sve gledam oće i koža sić, koji nježni pokreti ko šta piše u uputstvu. Gulim ja ko kad guliš staru farbu sa zida, ni ruka se ne vidi kolko brzo ide. Ne peče ništa, ne crveni se ništa, koža ostala ispod ruku i na nogama neoštećena, fala nebesima.

Pouka priče glasi - od danas kupujem depilacijsku kremu od kile ako ima, sa slovima veličine broja cipele, jer ovo danas je bilo za kap doživit. Već sam se vidila oguljenu ko safaladu.

komentiraj (8) * ispiši * #

12

nedjelja

srpanj

2020

O krastavcima i jogurtu

Kiselim ja danas drugu turu kornišona, znači slažem u flašice krastavčiće pa malo kopra pa malo češnjaka i papra u zrnu, ocat kipi, pa zalijevaj, pa zatvaraj, pa pasteriziraj. Sve da bi dobili onu finu hrskavost i bili baš onak po peesu. Znači bakćem se s kornišonima i najednom breinstorming, ko da mi je neko podigo firangu s očiju.
Pa ja sam skroz sjebana, života mi moga. Cijeli život ja mogu sve sama, ne treba mi ništa pomoć i neću da mi iko pomaže, jer ko naprimjer može bolje složit jebene krastavce u flašicu bolje od mene? Niko. Ko može bolje razbacat snijeg po dvorištu? Niko. Ko može bolje pokosit dvorište? Niko. Ja sam multipraktik neviđen od izuma kotača naovamo, jer sama sve najbolje znam i sva sam živčana kad nekog nešta moram tražit da mi napravi.
A zašto sam takva? Takvom me mater napravila, eto zašto. Čim malo frkneš, ajde malo probaj preprat koji tanjur i žlicu, trebaće ti to u životu. Pa kak rasteš raste i količina i veličina suđa, jer kad se krene kuvat neki pekmez il ajvar il se peku kolači za Božić eto jednog para ruku kojem još nisu narasle plivaće kožice ko foki od vode, al stignu narast obzirom na vagone suđa koje će oprat u životu. Pa eto kad već pereš mikser, ajde kad ga opereš smuti snijeg od bjelanjaka za kremu od nekog tamo kolača i časom samelji kilu orasa, pa onda očisti i mašinu. Onda krene tečaj kuvanja; prvo neke jednostavne stvari tipa speć il skuvat jaja, al se postupno jelovnik proširuje. Ma to ti je skroz lagano, to sklajbaš u roku sekunda. Pa sa petnajst motaš sarmu nažmirećke, ko Stevo Karapandža. Peglanje da ne spominjem; prvo malo maramice i kuhinjske krpe, pa onda male jastučnice pa velike jastučnice i plahte, pa košulje i hlače na crtu. Sve če ti to trebat u životu, jebeš ženu koja kad vidi peglu pita jel to mlinac za kavu. Pa usisavanje, pa pranje tepiha, pa proširivanje svih tih divnih spoznaja i plemenitih vještina bez kojih bi moj život bio totalno promašen.
Jel mi ne bi život bio puno jednostavniji da sam recimo bila skroz nesposobna otvorit paštetu il jogurt? Ono, nać žrtvenog jarca koji umjesto mene jedino ne bi diso i išo na vece, sve bi drugo radio jer se ja bojim da iz jogurta ne izleti duh ko iz lampe i alergična sam na struju, prašinu, praške za suđe i one za prat prozore. Al da zato kvalitetno recimo mogu potrošit pare, ležat na nekoj fensišmensi plaži sa koktelčićem iz kojeg viri jebeni suncobran i ako mi žrtveni jarac dovoljno digne tlak rentgenskim vidom ko žena mačka odma pretražim plažu da vidim jel ima neko ko bi me manje sekiro i bio mi od veće koristi. Ono, brže otvaro jogurt i gledo da me šta prije odvede u Šanelov dućan po novu opravu il kostim. To bi recimo bile savršene vještine zbog kojih mi sad ne bi pucala kičma nakon tolikih godina kuvanja zimnice i lopatanja snijega i peglanja naprimjer zavjesa, jer su mi baš bile krasne u dućanu kad sam išla nove kupovat.
Doista, sve ima svoje prednosti i nedostatke. Ove šta ne znaju il ne mogu same ni jogurt otvorit samo štrače po društvenim mrežama i guraju svoje atribute u prvi plan, šta da rade kad bi im mogo puknut nokat pa se u naletu tjeskobe jogurt prolije po skupoj fensišmensi opravi. A i većina žrtvenih jaraca zahtijeva i jaku želučanu kiselinu, koja bi mogla progrist i odijelo od astronauta.
Ja, obzirom da sam skroz sjebana jer me takvom mater napravila, mogu jedino gurat u prvi plan svoje kisele kornišone, i tu i tamo modnu reviju od robe koju bacam iz ormara od dolaska Hrvata na more.
I znate šta ću vam reć? Jedva čekam da svojim rukama rašerafim prvu flašicu za jedno tjedan dana, da ih probam. Jaka sam u rukama ko Kličko.

komentiraj (14) * ispiši * #

11

subota

srpanj

2020

Srebrenici

Naljepše je i najteže postati majkom. Nositi u utrobi novi život i u muci ga donijeti na svijet. Začuti prvi plač i priviti uza se ono što voliš više od same sebe. Strepiti nad njegovim prvim koracima. Poljubiti svaku modricu i tješiti kada je tužan ili bolestan. Radovati se svakom njegovom osmijehu i grliti ga i ljubiti bez ikakvog povoda, samo zato jer ga voliš više od života.
I onda dođe rat, i u srcu Evrope desi se genocid, desi se pokolj nezapamćenih razmjera. Desi se Srebrenica. 11. srpnja 1995. iščupano je srce tolikim majkama, sestrama i ženama Srebrenice. One su žive i iznutra mrtve. One dišu i hodaju samo zato jer ne mogu žive pod zemlju za svojim najmilijima. One su doživjele ono najstrašnije i najbolnije - da zauvijek izgube ono što su najviše voljele. Njihovi su sinovi okrutno ubijeni. Nikada neće dočekati da završe fakultet, da se ožene i imaju djecu. Nikada neće saznati što bi njihovi sinovi postali. Ostao je samo jezovit bol koji se ničim ne može zaliječiti. Njihova tuga nije od ovoga svijeta, jer ni one već dvadeset i pet godina nisu dušom na ovome svijetu. One u Potočarima čuvaju snove svojih sinova, da ih netko ne probudi. Nisu ih mogle spasiti od smrti, ali u smrti su uz njih, izbezumljene od silne tuge, mrtvog pogleda i iščupanih srca. Njihova je želja tek što prije leći pored svojih sinova i biti s njima u vječnosti.

Moje su misli i molitve danas uz njih. Nema za njih utjehe, ali neka znaju da nisu zaboravljene i nisu same. Neka je mir ugašenim snovima njihovih sinova.
Njihove suze su i moje suze.

komentiraj (16) * ispiši * #

09

četvrtak

srpanj

2020

Ništa od vlakića

I konačno je došo bolni trenutak istine za sve uzvanike vjenčanja u koroni - vlakić, taj mast hev svih svatova smatra se nepoželjnim jer - citiram - ljudi ubrzano dišu i pritom se stvaraju kapljice koje se mogu prenosit.
Sigurna sam da je barem osamdeset posto muške populacije odahnulo, jer će moć skroz opušteno samo i isključivo sjedit, ožderavat se i pit na miru, bez opasnosti da ih stampedo svih mogućih strina, tetaka, sestrična, kumi i ostale ženskadije povuče u to zlo koje kruži salom u nepredviđenim smjerovima i stvara teške vrtoglavice kad si na dva promila oko jedanajst navečer. Jer vlakić traje i traje, ko Olvejz uložak, nit kraja nit konca, pa oni sposobniji strojovođe mlaveć krpom po zraku ulete i u kuhinju pa poberu kuhinjsko osoblje, pa izlete na terasu i ak je ljetno doba opale i jedan krug oko ugostiteljskog objekta, nek se zna da se može i po mrakači mazat u vlakiću. Obično odmah iza vlakića kreće i kaubojac, znači lapaj prvog koga stigneš i ajmo gore - dolje po podiju, ruke u zraku i podvlači se ispod ruku kad dođe tvoj red. Kaubojac kod sposobnijih muzičara traje isto ko vlakić, beskrajno dugo, pa kad konačno nekad skonča uzvanici jedva pogode za svoj stol od umora. Muškarci uglavnom odma nastave pit, a žene lete u sanitarni čvor obrisat rastopljeni puder i popravit frizure i vrag zna šta sve ne. Znalo je u vlakićima bit svašta, izgubljenih zubnih proteza i puknutih štikli i padova usljed puknutih štikli i podizanja padačice od strane užasnutog supružnika koji iza toga nije pleso otprilike nikad više, bar ne s njom.
Vjerujem da je i mladenkama barem malo laknulo zbog jebenog vlakića; mislim pa kakav je to vlakić ako mladenka nije angažirana? Pa ak je glomaznija vjenčanica eto njoj problema, trebaš ti hendlat tu silesiju materijala dok se krećeš u pomahnitalom vlakiću koji ima tendenciju iskakanja iz kolosijeka. Svi očekuju da bude ful angažirana i da ne napušta vlakić do zadnjih taktova, radujuć se sa svim uzvanicima šta se eto i ona udala. Mladencu je ipak lakše, skine sako i otpusti kravatu i maže po sali; njega ne mori recimo krinolina na koju je utrošeno šest metara materijala duple širine i pete od barem osam centimetara.
Nadalje, mladenci će se smjet poljubit. Uzvanike ne spominju, pretpostavljam da će uzvanicima bit zabranjeno
- ljubljenje pri dolasku u dvorište od mladenaca
- ljubljenje u sakralnom objektu iza sklopljenog braka
- ljubljenje sa ostalom rodbinom koju nisu vidjeli od zadnjih svatova il nedajbože sprovoda
- ljubljenje pri darivanju mladenaca
- ljubljenje pri odlasku kući
Jel znate vi šta je to puta poljubit jedne te iste ljude tokom jedne večeri? Pa to treba karnister dezinficijensa za oprat se poslje u normalnim okolnostima, a kamoli u koronarnim uvjetima.
Bacanje buketa isto bi moglo postat kamen spoticanja. To brate mili isto nastane stampedo ko da će ona koja ulovi buket odma iduću subotu imat repeticiju svatova. Pa gužva, pa otimačina, pa bude i rušenja na pod grčko - rimskim stilom jer nijedna neće pustit buket iz ruku. Znači eto virusu prigode da samo harači salom, uvažavajući sve naše svatovske običaje.
Najgori dio sam ostavila za kraj. Nema više nošenja jela na pladnjevima za stolove, pa ćeš se natrpat ko da si kopo u rudniku dva dana. Šta ti konobar donese u tanjuru to ćeš majci jest. Mislim da će konobari morat radit svatove u rolšuhama dok podvore samo večeru, pa moraju nosit ljudima da jedu a uvijek ima požderuha koji trpaju i trpaju; osim toga sljed na večeri ima barem tri četri vrste mesa s prilozima, pa neće valjda u kantama to nosit ljudima da jedu. Ko može na plitki tanjur složit toliku mesinu i priloge, ajde recite? Plus kolači, plus jelo iza ponoći u vidu nekog odojka, plus gulaš pred jutro da se ljudi protrijezne i uspiju odvest doma. Tu bez kotrljajuće obuće nema šanse sve podvorit.

I još, ko šlag na svatovsku tortu, treba imat popis uzvanika, njihove OIB-e i brojeve telefona.
Valjda da zna korona nazvat il tražit ko će joj bit jamac za kredit.
Blago već oženjenima, jer ih je zaobišlo zaobilaženje svatovskih svetinja.

( photo by 24 sata, vlakić u punom zamahu )

komentiraj (8) * ispiši * #

08

srijeda

srpanj

2020

Dobri, loši i nepostojeći gluteusi

Malo ćemo o gluteusima danas. Da ne kažem pozadinama, kantama, guzama ( za one koji su nježni u duši ), onim slavnima i onim neslavnima i onima koje uopće nisu vidljive ljudskom oku.

Moderna vremena donijela su naime influenserice koje po cijele božje dane samo nakreću spomenute gluteuse i traže najbolji kut za vizualnu prezentaciju. Pa kad dovoljno profiltriraju fotke onda zapale društvene mreže, jer obožavatelji jedva dočekaju friške fotke, ko da nikad gluteusa vidjeli nisu. Hejteri, s druge strane, pljuju da se sve puši; ne mogu se načudit potrebi da se stalno jebeni gluteus gura u prvi plan, al eto šta će sirote kad nemaju ništa drugo. Da su mislile pisat roman toka svijesti onda bi ga davnih dana napisale, a ove šta forsiraju mlječne žljezde ne bave se pozadinama. Svaka ima svoj faktor uspjeha za dobit još stohiljada pratitelja.
Da je recimo Lenonova životna supatnica imala opciju filtriranja, onda bi njihova gola fotka dobila sasvim druge, neslućene pozadinske dimenzije. Tipa Kardašijanki, koje jedva utrpaju pozadinu u područje pokriveno kamerom. Al jebiga, oni su se pofotkali goli ko od majke rođeni 1968., dobro da im fotke nije kljucala kljunom ptica ko u Fredu Kremenku. Pa je njena pozadina malo unapetitlih. Ono, visi u neslućenim razmjerima i liči na sve samo ne na pozadinu. Da stvar bude još gora, sami su se fotkali; da je radio profesionalni fotograf možda bi je nekako zakreno da to izgleda donekle dobro, ovak je ispo karambol. Pa se dovitljivi mozgovi dosjete i stave recimo uz tu fotku misaonu pozitivu - kad god pomislite da nešta ne možete, sjetite se da je Yoko Ono, s ovakvom guzicom, razjebala Beatlese. Eto razloga da se dobrano zamisliš nad svojom kletom sudbom; jer ak je ona uspjela, onda nema šanse da ti nećeš uspjet u svojm naumima. Ona je dokaz da je sve moguće.
Ja, s druge strane, imam problem sasvim druge prirode. Ko šta sam već u nekoliko navrata pisala, ja gluteus zapravo ni nemam. Jel vi zbilja mislite da ja slučajno sjedim na svojim fotkama, ono - ne znam stajat il se nariktat za selfi nastojećki? Dajte molim vas, razmislite još malo. Sjedim zato da sakrijem bolnu činjenicu da je moj gluteus nevidljiv ljudskom oku. Pa se nekak zavalim bočno da u prvi plan izbiju koljena il noge, jer onda postoji šansa da se neće skužit da sa stražnje strane fali svaštanešta jer sam ravna ko planjka. Da je mene trebalo slikat kraj Lenona, pito bi me šta nisam sastavila sve dijelove prema šemi ko iz kinderjaja i kud se zagubio taj dio koji se kod njega vidi a kod mene ga nema al nikako, ni u tragovima.

Znači treba samo malo promislit i pronać najadekvatnije rješenje. Skroz je jednostavno, vjerujte mi; iza mene je jako puno sjedećih slika, znam šta govorim.

( photo broj jedan - bespuća društvenih mreža, photo broj dva - osobno ja, sjedim zbog svega šta sam gore nabrojala )



komentiraj (14) * ispiši * #

07

utorak

srpanj

2020

Roštiljada

Roštiljanje je uvijek prigoda da muškarci dokažu svoje kulinarske sposobnosti.

U tu svrhu ženi valja pripremit meso ( znači kupit ga, stavit u pac i u frižider), pripremit rešetku za roštilj, drveni ugalj ( il plinsku bocu vidjet jel puna, da Karapandži ne nestane plina tijekom pečenja), rostfraj posudu za pečeno meso, nož, hvataljku za meso, ulje, kuhinjske krpe il ubruse, uglavnom sve šta treba da bi se moglo peć. Ako će se roštilj peć na nekoj livadi, e onda sve to treba i stavit u gepek da se chef ne povrijedi, jer ko će onda speć meso?
( Usput pripremi i mast za opekotine, flastere i nešta zavoja za slučaj eventualne povrede tijekom pečenja).
Dok ne dođe vrijeme za naložit vatru guli tikvice i krumpir za peć na roštilju, pere i čisti povrće za salatu, stavlja hladit pivu, vino, mineralnu, sokove. Čisti i lubenicu od koštica, da se ima za iza roštilja, jer neće stić kasnije. Vadi tanjure i beštek i čaše i salvete i postavlja stol. Reže kruh.
Kad Chef konačno odluči da je vrijeme za start, veže mu pregaču i loži vatru i donosi van meso i rostfraj posudu i hvataljku i krpe i nož. Možda i neku pivu, da lakše istrpi dim i tlaku pečenja. Odlazi pripremit salate. Doziva je neprekidno - šta će prvo speć, zašto nije narezala piletinu na manje komade da se lakše speče, pala mu je hvataljka pa da je opere, zašto nije uzela masniju vratinu, pao mu je poklopac pa da ga opere, zašto je kupila te roštiljke jer pucaju kad se peku, pala mu je krpa sa ramena na rešetku i počela gorit. Ostaje vani s njim da ne mora stalno skakat vamotamo, jer ak ugane gležanj nemre je vozit na hitnu kad peče meso.
Kad je meso i povrće konačno pečeno, nosi ga na stol i ide završit salatu. On je konsterniran, pita - pa jel ti ni salatu nisi stigla napravit. Sjeda se za stol, jede se i mora se povremeno pohvalit Chefa jer da nikad nije bolje speko meso.
Kad je jelo gotovo, on mora leć i čekat kavu jer ga bole noge. Ona krči stol, pere tonu suđa, riba rešetku od roštilja, iznosi sladoled i lubenicu, kuha kavu i dok je pije sluša kak se treba malo bolje organizirat za drugi put jer se nemre meso hladit dok ona reže jebene krastavce i paradajz.

On ide odspavat jednu rundu, ona nastavlja ribat rešetku i čistit roštilj od ugljena i pepela, pitajuć se jel joj nije bilo lakše skuvat filanu papriku.

komentiraj (13) * ispiši * #

06

ponedjeljak

srpanj

2020

Zgodna žena ih ne ferma ni za suvu šljivu

Jel stignete vi uz izborne rezultate i vijesti o broju novozaraženih pratit malo vijesti iz šoubiznisa? Pritom ne mislim na naše posvuduše koje izljeću sa svih strana u svakakvim izdanjima; mislim na zvijezde holivudskog kalibra.

Ko nije stigo, evo saću ja malo prenijet vijest staru par dana. Alzo po mnogima dva najjača frajera Holivuda, gospoda Kluni i Pit satraše se da dobiju zgodnu ženu da ponovo radi s njima. Kad kažem radi, mislim na snimanje novih filmova, da ne bi ispale neke božemeprosti radnje neprikladne njenom imidžu al i statusu moje skromne stranice. Izvor blizak glumici ( ajme kad mi to tak napišu pa slabo mi dođe ) kaže da je nonstop salijeću telefonskim pozivima, porukama, pozivanjem na večere udvoje pa se zgodna žena osjeća ko da je progoni ne jedan neg dva ljubavnika. E pa da sam ja na njenom mjestu ja bi promijenila broj telefona i najstrože zabranila svim svojim bliskim izvorima da im omoguće kontakt sa mnom. Pa daj zamislite, žena se recimo kupa il ima bjutislip a mobitel samo cvrči, sad se jedan javlja sad drugi. Pa jesi razmislila, pa šta misliš da se nađemo na filekima, pa zašto nisi razmislila, pa kad ćeš razmislit, pa bil te smio nazvat...ona se iz zgodne pretvara u maltretiranu ženu.
Inače njih dvojica nisu baš u najboljim odnosima još otkako se Kluni ženio, pa je mladenka najstrože zabranila da se bračni par Džoli - Pit zove na vjenčanje jer organski ne podnosi ženski dio bračnog para. Doista ni Endži nju ne podnosi, do te mjere da ne mogu al ni pod kojim okolnostima bit u istoj prostoriji. I sad vi zamislite kak je njima dvojici; šta Kluni možda ne bi zvao kolegu u svatove, al šta da mu ova u bjelini napravi teško sranje - dobro kome ja pričam, pa jel ja na kineskom pričam, šta nisi razumio u rečenici - ne ih zvat u moje jebene svatove, oćeš da sad skinem vjenčanicu i odem u nepoznatom pravcu, jel ti znaš da ja imam najteži oblik očobolje kad je vidim i sve tak nabraja i nabraja, usta ne zatvara a u hotelu promaja izazvana nabrajanjem da se sve švedski stol ziba. Ista stvar i u suprotnom taboru; ova bi rojila do sudnjeg dana - pa jesi ti normalan, dobro kome ja pričam, jebali te svatovi, rađe bi da me ljudožderi dovate, za kog sam se ja udala. I oćeš - nećeš morali su zahladit odnose jer njih dvije dobiju turbonaglojaki napad tjeskobe kad vide onu drugu.
Jedino šta im je bilo trn u oku obadvema bila je ko? Zgodna žena, glavom i bradom. Jer da je sigurno mutila nešta s njima na snimanju filma "Oceanovih jedanajst". Pa je tu verbalni delikt onda moro bit identičan - šta si reko s kim bi ti opet snimo, dobro kome ja pričam, jel nije bilo dosta šta je jašila po tebi kad se snimo onaj zadnji film, ajde samo probaj opet radit s njom pa da vidiš kad se ja popakiram, smeće jedno muško jebežljivo, ti vaki ti naki, a rekla mi je mama da si govno od čovjeka.

A zgodna žena dotle na miru pije svoju kofito, sva sretna jer joj telefon više ne cvrči i ne gori kartica od pustih poziva i poruka. Razmišlja koju haljinu obuć da istakne svoje dugačke, dugačke noge i ne smara se s kim će glumit. Jer ko god da joj padne na pamet biće sretan šta ga je odabrala.
Ovu dvojicu sigurno neće, jer su joj izvadili mast na pamuk i dosadni su ko proljev.

komentiraj (16) * ispiši * #

04

subota

srpanj

2020

Moje dvije kreativke

Danas ću vam ispričati priču o dvije sjajne žene koje onako posebno volim, a iznimno su kreativne i vrlo posebne.

Prvu poznajem još od ranog djetinjstva, živimo u najljepšoj ulici na svijetu, u akademskoj četvrti zvanoj Brezje. Ona svojim rukama od doslovno ničega stvara čaroliju, bilo da je u pitanju nakit, cvijeće ili u posljednje vrijeme šeširi. Kad se moj junior ženio, složila je za moje skromno dvorište ukrase od cvijeća kojih se ne bi posramili glamurozni holivudski domovi. Bršljanom, bijelim šlajerom i margaretama isplela je najljepšu čaroliju prepunu jednostavnosti i neizmjerne ljepote. Kada je došlo vrijeme da se održi promocija moje knjižice, ona je složila famozni blast to the past u interijeru male dvorane, uloživši poprilično truda da donese puno toga od kuće i naganjajući se da iz fundusa Hrvatskog doma iskopa sve što joj je bilo potrebno. Nikada nije rekla - ne mogu, ne stignem, ne želim. A kada nešto napravi, onda je to toliko čarobno da se moraš zapitati kako to da nikada nije otišla dalje i svojim raskošnim talentom pomela konkurenciju. Ja sam zapravo sigurna da će do toga doći; zaslužila je da njena kreativnost zablista dalje od Brezja.
Drugu sam upoznala kao kupac u trgovini. Niska, krhka ženica koju nikada nisam vidjela bez osmijeha na licu. Vrlo skromna i jednostavna, i radi toliko toga da ne znam gdje pronalazi vrijeme. Ona veze one teške vezove za narodne nošnje, šiva, u posljednje vrijeme izrađuje ružice - ukrase za platnene torbe. Jednom zgodom sam joj u šali rekla da će mi, kad postanem influenserica, izraditi rože za stiliziranu košulju kakve su se nekada nosile; ono, proširiti svijetom nešto što je samo naše i živi na ovim prostorima. Danas mi je na poklon donijela ovu rožu, u limenoj kutiji koja je priča za sebe jer je isto tako ukrašena izvana i obložena iznutra da roži bude udobno dok se ne nosi.

Pa Martina i Marija, hvala vam što postojite, baš takve kakve jeste, kreativne i posebne i pune ideja kako da uljepšate svijet. Voljela bih da jednog dana svi ti fensišmensi indizajneri i kreatori u čudu gledaju vaša djela, jer vi to zaslužujete. Vaše ruke stvaraju prava mala velika prekrasna čuda.

komentiraj (19) * ispiši * #

02

četvrtak

srpanj

2020

Ono kad te neće

Neke je dane najbolje prespavat. Ono, po prvim jutarnjim simptomima skužit da je dan ko stvoren za ne ustajat iz jebenog kreveta. Al računaš da si klasa optimist i da samo treba pozitivno razmišljat pa će sve bit savršeno. E pa malo morgen će bit.

Za početak, na poslu mi je riknula klima. Pa se trebam micat vrlo suptilnim pokretima da izbjegnem znojenje, jel tako. A ja imam sve samo ne suptilne pokrete, pa kraj radnog vremena dočekam znojna ko da sam boksala s Kličkom na dvanajst rundi. Dobro, računam - saću se svratit u najbliži dućan i kupit šta mi treba za skiselit krastavce, pa u apoteku po šlaftablete i kući. Vani gori nebo i zemlja, da razbiješ jaja na oko scvrljila bi se brže neg na plinu. Preračunam koji mi je dućan najbliži po radijusu kretanja, kadli tamo nema pikantfiksa. A s njim su krastavci ko podravkini. Bijesna ja ko ris, vučem se po najgorem suncu do drugog dućana i nađem pikantfiks, pa zbavim apoteku i jedva se dovučem do kuće. Jedva se nekak malo dobijem, popijem kavu i preuzimam najdraže frajere na par sati. Dok se oni igraju uspijevam oprat teglice i spomenute krastavce. Pravim klopu mojim mezimcima, pa se još malo zafrkavamo sa vezanjem paradajza, oni mi pomažu i ja sam onak baš zadovoljna jer ću kad oni odu složit krastavce u flašice i zalit ih i popasterizirat, pa ću se divit kak to izgleda ko iz onih fensišmensi kuharica. Dakle oni odlaze, ja sva poletna krenem da ću razmutit pikantfiks, da zakipi dok ja nabubam krastavce u flašice i skužim šta? Da nisam kupila jebeni ocat, eto šta. Ima ga u flaši tri i pol kapi, a meni treba pola litre kapi. Sva sreća da nisam prvo išla krastavce slagat. Mislim i ovak mi je bed oće izdržat do sutra, jer ih skroz mogu osušit jedino da ih idem sušit kaloriferom, a jedva sam se malo dobila od današnje vrućoće. Znači slabo mi je došlo. Pa uzela još jedan stolnjak, posušila ih kolko mogu i obustavila akciju kiseljenja. Ne bi išla u dućan po ocat da me tamo čeka Bred Pit i donese i mene i flašu nakrkače kući.
Pa sam takva nadrndana oprala suđe, i usput me ugrizlo jedno četrnajst komaraca koji su ničim izazvani ušli prek terase u kuću dok sam se ja zajebavala sušeć krastavce pa ostavila otvorena balkonska vrata. Evo su mi noge izujedane i masne od melema ko da se idem speć u rolu.

Sad sjedim i slušam neke cvilojebe, čisto da smanjim duševnu bol i da zaboravim da me svrbe noge. I molim cijeli katolički kalendar da ne zaboravim sutra cedulju na kojoj debelim markerom piše - kupit ocat za krastavce.
I po mogućnosti u apoteki ginko forte, za protiv zaboravljanja. Ono, da bude što manje dana koje treba preležat u zamračenoj prostoriji usljed pretjerane sekiracije.

( photo by me, oni čekaju sutrašnji dan )

komentiraj (10) * ispiši * #

01

srijeda

srpanj

2020

Zaustavljeni osmijeh Vukovara

Jean-Michel Nicolier, zaustavljeni osmijeh Vukovara, danas bi proslavio pedeset i četvrti rođendan. Nažalost, zaustavljen je u koraku i snu 20/21. studenog 1991. Imao je samo dvadeset i pet godina. Ovaj sam tekst napisala o obljetnici strašnog zločina koji je počinjen na Ovčari, i objavljivat ću ga svake godine, jer on to zaslužuje. Svojim je blistavim osmijehom grlio Vukovar sve do strašnog kraja.

Kad imaš svega 25 godina, onda si u stanju zbog ideala spreman reći svojoj majci: "Ja moram ići, ali vratit ću se. Ti znaš da sam ja divlja trava koja nikada ne nestaje.", i otići u Vukovar. Samo on zna što je sve preživio i gledao u klaonici Vukovara; on zna koliko je ljudske patnje, straha, krvi vidio svojim očima. Bez obzira na sve, njegovo je lice ostalo toliko vedro, obasjano jednim od najljepših osmijeha koje sam ikada vidjela ( a vjerujem i vi ).
Dok je u vukovarskoj bolnici davao intervju novinarki jedne od francuskih televizija, nije ni slutio što će morati istrpiti u satima koji su uslijedili, posljednjim satima svoga života. Zajedno sa ostalima koji su odabrani za egzekuciju odvežen je na Ovčaru. Nakon prolaska kroz "špalir", koji je bio samo uvertira za pravo batinanje, ušao je u hangar i bio premlaćivan zajedno sa ostalim supatnicima. Prema kazivanju onih koji su uspjeli izaći iz pakla hangara na Ovčari, zrak je bio ispunjen krikovima i zvucima lomljenja kostiju.
Njega su po imenu tražili da se javi, bio im je zanimljiviji utoliko što je bio strani državljanin koji se drznuo sanjati svoje ideale. Nakon užasnog premlaćivanja izveden je iz hangara i ubijen. Njegovo tijelo nikada nije pronađeno.
Ako je Siniša Glavašević zaustavljeni glas, onda je Jean Michel Nicolier zaustavljeni osmijeh. Onako kako je prvi glasom obavijao Vukovar da ga zaštiti od siline razaranja, drugi je to činio svojim blistavim osmijehom. Nisu uspjeli.
Njegova majka živi u Karlovcu, u koji se preselila iz Vesoula u Francuskoj. Isprva se nadala da će njena divlja trava koja ne nestaje samo iznenada doći kući. Sada živi za njihov ponovni susret, kao i sve majke koje su u bilo kojem ratu izgubile sinove. Njena je duša ionako umrla onog trena kad je saznala da je pogubljen na Ovčari.

Treba li uopće ovdje spominjati krvnika? Mislim da je potpuno nepotrebno. Sigurna sam da svaku noć, kad zaklopi oči, prvo ugleda ovaj blještavi osmijeh koji je zaustavio.

komentiraj (22) * ispiši * #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.