Srebrenici

Naljepše je i najteže postati majkom. Nositi u utrobi novi život i u muci ga donijeti na svijet. Začuti prvi plač i priviti uza se ono što voliš više od same sebe. Strepiti nad njegovim prvim koracima. Poljubiti svaku modricu i tješiti kada je tužan ili bolestan. Radovati se svakom njegovom osmijehu i grliti ga i ljubiti bez ikakvog povoda, samo zato jer ga voliš više od života.
I onda dođe rat, i u srcu Evrope desi se genocid, desi se pokolj nezapamćenih razmjera. Desi se Srebrenica. 11. srpnja 1995. iščupano je srce tolikim majkama, sestrama i ženama Srebrenice. One su žive i iznutra mrtve. One dišu i hodaju samo zato jer ne mogu žive pod zemlju za svojim najmilijima. One su doživjele ono najstrašnije i najbolnije - da zauvijek izgube ono što su najviše voljele. Njihovi su sinovi okrutno ubijeni. Nikada neće dočekati da završe fakultet, da se ožene i imaju djecu. Nikada neće saznati što bi njihovi sinovi postali. Ostao je samo jezovit bol koji se ničim ne može zaliječiti. Njihova tuga nije od ovoga svijeta, jer ni one već dvadeset i pet godina nisu dušom na ovome svijetu. One u Potočarima čuvaju snove svojih sinova, da ih netko ne probudi. Nisu ih mogle spasiti od smrti, ali u smrti su uz njih, izbezumljene od silne tuge, mrtvog pogleda i iščupanih srca. Njihova je želja tek što prije leći pored svojih sinova i biti s njima u vječnosti.

Moje su misli i molitve danas uz njih. Nema za njih utjehe, ali neka znaju da nisu zaboravljene i nisu same. Neka je mir ugašenim snovima njihovih sinova.
Njihove suze su i moje suze.