Neka mirno sniva

Ovo će ići puno teže no što sam mislila. Čitavo poslijepodne u kovitlacu sjećanja i misli pokušavam pronaći prave riječi i nikako ih ne pronalazim. Možda zbog toga što je imala pogled poput moje mame; pogled prekrasnih zelenih očiju, prepunih zlaćanih točkica i topao poput sunca.

Dugo sam je poznavala. Ona je bila Brezovlanka, rekli bi Petrinjci. Dio života svih nas. Iznimno topla duša, uvijek je pronalazila prave riječi u pravom trenutku. U nekoliko vrlo teških situacija pružila mi je pomoć, bez puno pitanja i traženja objašnjenja. Naprosto je učinila ono što je trebalo učiniti, ne očekujući ništa zauzvrat. Vrlo je malo takvih ljudi; došlo je vrijeme da većina ljudi gleda samo sebe i svoje potrebe i htijenja, a ona je bila miljama daleko od toga. Ona nije tako znala živjeti.
Na promociji moje knjige, kad je oficijelni dio bio gotov, prišla mi je sa krasnim malenim buketićem ruža i rekla da je baš ljuta, jer je u cvjećarni rekla da nema nikakvih prohtjeva oko cvijeća, jedino da ne bude ništa rozasto. Dočekao ju je buketić prepun roza boje, čak je i ukrasna mreža i vrpca bila roza. Smijale smo se do suza, rekla sam joj - za početak, ti ni ne znaš biti ljuta, a buketić je prekrasan. Odgovorila je kroz smijeh da ne može ni gledati u toliko roza boje na jednom mjestu.
30.studenog 2019., nešto više od mjesec dana nakon našeg smijeha oko buketa, njeno ime uvedeno je u evidenciju nestalih osoba. Izgubio joj se svaki trag. Kao da nije ni postojala. Stravičan je to osjećaj; poznaješ nekoga tolike godine i onda osobe najednom nema. Uvijek misliš - to se dešava drugdje, nekim nepoznatim ljudima. Prošla je zima, stiglo je proljeće, ljeto je užarilo petrinjske ulice a nje i dalje nije bilo. Nikakvog traga njenog postojanja. Kad god sam prošla pored njene kuće, pomislila bi - gdje god da je, nadam se da je dobro.
Danas je njeno ime izbrisano iz evidencije nestalih osoba. Njeno je tijelo još u ožujku pronađeno stotinama kilometara od našeg Brezja, od naše Petrinje, i DNA analizom potvrđeno je da je to ona.

Čitavo poslijepodne razmišljam o dobroti koju je tako nesebično poklanjala svima kojima je bila potrebna. O njenom osmijehu kojim me uvijek obasjala. O svemu lijepom i toplom što je učinila na svom ovozemaljskom putu.
Noć je već uveliko ovila našu ulicu. Mirno je, tek se čuje glasanje cvrčaka. Na mojoj terasi gori jedna mala dušica, za jednu posebnu, toplu, prekrasnu ženu koje više nema.
Sve do danas nisam u to mogla ili željela povjerovati.
Današnji je dan bio prepun ljetne vreline i taman od tuge koja se nadvila nad Brezje.