Jadranka, naša Annie Leibovitz

Jadranku sam prvi put vidjela na maturalnoj zabavi mog brata. Izdvajala se od ostalih maturantica; vrlo visoka i vitka, prekrasne duge kose složene u svečanu frizuru. Kasnije sam je najčešće viđala na Kupi; ako postoje riječne sirene, onda bi ona morala pripadati toj vrsti, zbog svoje gracioznosti i ljepote. Mislim da je ona zapravo izronila iz kupskih valova, zbog silne ljubavi kojom bilježi tolike trenutke vezane uz rijeku koja čini naše živote.
Jadranka svojim fotografijama zaustavlja vrijeme koje neumitno protiče, baš poput Kupe. Svaka njena fotografija puna je nježnosti i topline. Nisu to skupo naplaćene, komercijalne fotke. Iz njih isijava ljubav prema rijeci koja grli Petrinju svojim zelenim rukama. To je njeno viđenje buđenja dana, nadolazećeg nevremena, zalaska sunca i kupskih čamaca koji šutke drijemaju na ljetnoj vrućini ili prvom jesenskom mrazu. Mene najviše fascinira to što isti motiv donosi na toliko različitih načina; uvijek je to Kupa, ali svaki put je drugačija i prekrasna.
Jadranka je vrlo skromna i samozatajna. Ponekad se pitam je li svjesna koliku je ljepotu uhvatila okom svog objektiva, koji je skroman baš poput nje. Kakve bi tek fotke nastajale da koristi kvalitetniju opremu. A možda iz njih izlazi ljepota baš stoga što ih je stvorila majstorska ruka jedne skromne, lijepe duše koja samo želi svijetu pokazati trenutke, komadiće vremena svog rodnog grada i rijeke kojom je očarana.

Divno je poznavati ljude poput nje i uživati u ljepoti koju daruju svijetu.

( odabrala sam dvije Jadrankine fotografije koje su meni najdraže )