Hešteg samolagano

Na godišnjem sam, pa sve ide nekak ležerno.

Konačno se otišla ošišat, da maknem grivu i prestanem nosit špangu. Putem kući malo poslikala nasip Petrinjčice, za koji nikad ne znam koje mu godišnje doba najbolje pristaje. Stavila peć piletinu i krumpire i krepala od vrućine dok sam zgotovila ručak. Načela lubenicu, znate onu malu tamnozelenu, i vratila se desetljećima unazad, jer je takve malene lubenice nekad davno prodavala jedna starica na petrinjskom placu, i nikad finijih lubenica nisam jela sve do ove danas. Slatka, puckava i ispunila je mirisom cijelu kuću.
Predvečer konačno otišla na Kupu, a tamo ko na Kopakabani. Zaboravila na koronaparti koji je u punom jeku i smjestili se na travu podalje od ljudi, pa pustila zelenim rukama Kupe da me jako zagrle jer se nismo vidjele od prošle godine. Našla opet pet - šest kamenčića i donijela ih kući, to je neki moj ritual; oni me tijekom jeseni i zime podsjećaju da će doć vrijeme da se Kupa i ja ponovo susretnemo. Imam ih na prozorima i u dvorištu, baš ih volim. Kupu nisam mogla slikat, previše ljudi, pa sam uhvatila prekrasnu igru oblaka na modrini neba.
Sad evo uživam u mlačnoj ljetnoj noći; slušam cvrčke i neke mačke koje su pobrkale listove na kalendaru pa cijumrkače. Jedino se one čuju u tišini Brezja.

Razmišljam koliko je zapravo sve ljepše kad možeš bit doma, na miru popit kavu, izležavat se uz omiljenu seriju i gledat igru oblaka. Baš mi je onak...jako dobro.