Veliki Čovjek u bijeloj kuti

Živimo u vremenu u kojem je, nažalost, vrlo malo ljudi koji se nesebično daju kako bi pomogli drugima, ne gledajući pritom osobnu korist. Jednog takvog Čovjeka upoznala sam prije podosta godina; ovako je izgledao moj prvi susret s njim.

Moja je prijateljica velika ljubiteljica mačaka. Na poslu je hranila jednu mačku koja je omacila četiri ili pet mačića; nažalost, i mama i maleni su se otrovali tijekom deratizacije. Spasio se tek jedan strašni, tigrasti, maleni borac. Nazvala me i zamolila da ga udomim, jer kod kuće naprosto nije imala mogućnosti da ga smjesti. Nisam imala srca odbiti njenu molbu; kad je već doživio strašnu sudbinu da ostane sam na ovom svijetu, kakav bi ja čovjek bila da mu ne pružim barem malo hrane i toplo mjesto na kojem će spavati? Donijela ga je jednog jutra idući iz noćne smjene, u malenoj kutijici, zamotanog u komadić nečeg toplog. Bio je nezamislivo sićušan, ali i vrlo glasan. Nevolja ga je natjerala da tako malen nauči sam jesti, pa sam mu kupovala onu mekanu finu hranu za mace u deemu, usitnjavala je na najsitnije komadiće i gledala ga kako prede i jede. Stalno mi je bio za petama; ja recimo krenem prati suđe, on se zajuriša uz moju nogu, popne se do ruba sudopera i gleda što ja radim držeći se za moju duksu. Nevjerojatno je da je tako malen vršio nuždu u pijesak, jedino sam ja morala biti uz njega. Mijauče, kopa rupu u pijesku i stalno jednim okom gleda gdje sam ja. Uvečer kad se ušuškam pred teveom, on je pod dekicom i spava snom pravednika sve dok se ja ne ustanem. Bilo ga je divno imati i gledati kako njegov minijaturni trbuščić raste.
A onda je jednog jutra, nakon možda tjedan dana, samo počeo teško disati; doslovno se borio za zrak. U panici sam nazvala prijateljicu, koja mi je dala telefonski broj veterinara i rekla mi - odmah ga zovi, sigurno će doći. Dok sam zvala, mislila sam - kako ne bi došao za tako malenog mačića, ali čekala sam da se javi. Saslušao je sve što sam mu rekla, rekao mi da je i on vjerojatno otrovan ali da je otrov tek sad da tako kažem proradio i da će doći čim stigne u Petrinju, bio je na terenu negdje. Maleni je bio sve lošije; držala sam ga zamotanog u moju staru vestu i mazila ono maleno tijelo, da osjeti da sam tu. Nije se glasao, nadala sam se samo da ga ne boli. Disao je sve slabije i njegova je dušica samo iskliznula i otišla. Bilo mi je strašno teško, baš zato što je bio takav fajter. Rasplakala sam se kao ljuta godina. Uto se začulo zvono na vratima. Otvorila sam ih plačući, držeći malenog u onoj vesti, i ugledala Čovjeka u bijeloj kuti. U rukama je držao infuziju i najmanju iglicu koju sam ikad vidjela. Došao je pomoći malenom borcu koji nije izdržao do njegovog dolaska. Shvatio je da je stigao prekasno. Riječi koje mi je uputio neću nikada zaboraviti, otprilike ovo:
- Nemojte biti tužni, nije otišao sa ovog svijeta sam i pružili ste mu puno ljubavi i pažnje koja mu je bila tako potrebna.
Pažljivo je uzeo to maleno tjelešce iz mojih ruku, pogledao ono što je mogao pogledati i rekao da je otrov naknadno učinio svoje.
Malenog fajtera smo junior i ja ukopali pod magnoliju, u kutijici u kojoj je i stigao, zamotanog u rukav od veste. Dušu sam isplakala od tuge za tim mačićem.

A na inicijativu građana, Čovjek u bijeloj kuti ovogodišnji je dobitnik nagrade Grada Petrinje za iznimnu požrtvovnost u obavljanju veterinarske djelatnosti. Njegovo ime je Predrag Pendić, i vjerujem da svi koji su ga upoznali kroz posao koji toliko savjesno i dobro radi pamte njegov osmijeh, ljubaznost i veliku ljubav kojom prilazi svojim malenim i velikim pacijentima.
Malo je takvih Ljudi.