Cvijeće

Danas sam napravila nešto što davno nisam, kupila sam cvijeće...Velike grane roza i bijelih ljiljana...Kad sam prodavačici rekla da ih kupujem jer sam se zaželjela rezanog cvijeća kao ukrasa u kući, dodala je gipsofilije, hibiskusa, i malih šarenih karanfila, besplatno, da joj dođem drugi put...
Kod kuće sam izvukla sa dna ormara, mamin čipkani stoljnak, rukom kukičan - od sredine - kaže ona da je to jako bitno, 150 redova različitih i rastegla sam ga ispod stakla na trpezarijskom stolu. Nimalo moderno, nimalo fancy, ali tako nježno i romantično, sa izrazitom dozom djetinjih uspomena.
Dodala sam uz vazu tanjur pečene pite s jabukama, u zrak sam ubacila miris juhe kuhane "na lagano" kao da imam jako puno vremena...i sve me nekako poženstvenilo. Čista divota, čak sam obukla ljepšu majicu za "po kući" i malo popravila kosu...šteta što je dragi daleko, a djeca u školi...sve miriše na dom.

Kakva seansa...što je vama? Pa i najbliži me više ne razumiju...??? Šalim se naravno...Sličicu, onu dolje pokušala sam staviti u box jer mi je bila jako lijepa,pa sam otkrila da je prevelika i odlučila je premjestiti umjesto posta i onda sam nekoliko dana pisala velike komentare, a nisam pisala postove...gnjavila sam ljude na njihovim blogovima, ha ha!!! A onda mi je postalo drago što su ti anđelići tu jer bliži se blagdan Anđela u katoličkom kalendaru i to onih najjačih...Mihael (tko je kao Bog), Gabrijel (koji govori ili Bog govori) i Rafael ( koji liječi ili Bog liječi)....

Jugo je noćas tako nemilo mlatilo da je skela montirana ispod prozora moje spavaće sobe jedva odoljevala udarima. Škripala je i stenjala ko na najvećim mukama, oko četiri sata me probudio jer je mlatilo nezapamćenom silinom...šipak se savijao pod naletima, smokva grebala fasadu...i onda je sve stalo...utihnulo i ja sam u miru zaspala...

Tako i u životu...nešto me gnjavilo, žuljalo, smetalo, nije mi davalo ni mira ni pokoja...nisam utvrdila što je, jer vjerovatno ništa u ovom trenutku ne postoji što bi me trebalo mučit, vjerovatno je izvirilo iz nekih vremena, neposlušno i nestašno, kakva sam bila i sama, onda, jednom, i pokušava me podsjetiti na ta vremena...a ona su davno prošla...
Sada se mir polako vraća...

Hvala svima!

Jedan od "onih" dana

Ovaj bi dan trebala prespavati, pun mjesec, slabo spavam, režim, bliže se "oni" dani u mjesecu, sve što kažem iznenadi i mene samu, greškom švrljam po nekim blogovima koji mi dižu tlak...sve ide na krivu vodu. Zato povlačim sve danas objavljenom i ostajem zaviditi ovoj bebi sa slike koja može "ubiti oko" kad god hoće, a da to nitko ne primjeti.
Na poslu sam bila potpuno sama, mogla sam surfati do mile volje, a ja se uhvatila Quelle i Neckermana, punila košaricu, pa je praznila...valjda mi je užitak u biranju, a ne u kupovanju, biranje manje košta...Za ručak sam nabavila pečenu kokoš, onu kupovnu, jedno dijete oduševljeno, drugo užasnuto, a treće nabavilo sebi u susjedstvu ribu (hvala Bogu na susjedima), pošteđena sam, dakle i kuhanja. Jučer sam u napadu nervoze popeglala sve što se popeglati dalo, pa sada mirne duše mogu sebi oprati novu količinu...(što se upravo odvija)...kad sprašim djecu u školu (pametno je ipak što sam ih stavila u istu smjenu), a malu uspavam, skuhat ću si kavu (koja mi danas btw. više nego inače djeluje kao diuretik) i sjest ću ispred nekog ekrana da odmorim glavu.
Neka se lijepo informacije kupe u nekom kutku moga mozga, a ja ću ih valjda jednom upotrebiti, ili neću, danas nisam u ništa sigurna...

Daj recite mi nešto lijepo...

Kućne nezgode

Dobro je poznato da je posao kućanice jedan od najopasnijih i vuče za sobom mnoštvo profesionalnih ozljeda...Evo, sinoć krenula otvorit paštetu. Moj Jedini ne voli kad se pašteta do pola pojede i vrati u frižider nepokrivena folijom, ili još gore otvorena do pola i djelomično pokrivena folijom. Za nevolju, u posljednje vrijeme ti poklopci pašteta se opiru i ne daju, pa sam zbog njih prestala uživati u kasnovečernjim porcijama kruha, paštete i rajčice...ali sinoć me pukla neka nervoza i nisam mogla ništa drugo nego jesti. Poklopac se nije dao otvorit i ja se dobro porežem na palcu. Sada čekam laganu smrt i razmišljam kad sam zadnji put primila anti-tetanus. I sjetim se baš jednog nemilog događaja u zaštićenom prostoru mog doma.



Prije koju godinu, počela sam nosit naočale, skoro bez dioptrije samo sa cilindrima, zbog učestalih glavobolja uzrokovanih astigmatizmom (do tog dana sam mislila da moje dijete ima sve loše na tatu, a ono ispalo skroz na me). Malo su mi pobrkale vidno polje i u periodu navikavanja na njih, jedno proljetno popodne, krenula sam sinu dodat papuče koje su se nalazile ispod jednog stalka za cvijeće. Uopće nisam primjetila jednu trsku koja je pridržavala šefleru i ona mi je probila kapak.
Prvo me šokirala krv, ali je brzo prestala curiti, pipam, imam oko, i vidim na njega. Sjednem na kauč, nagnem glavu i pritisnem sterilnu gazu na ranu. Krvi više nema, oko me baš i ne grebe, ali osjećam da nešto nije u redu.
Skupim hrabrosti i odem na ogledalo. Jedan dio kapka visi, moram u bolnicu (susret sa našim zdravstvom izbjegla bih kad god mogu). Dođe muž po mene, prebaci me na hitnu oko 19.00 sati. Pošaljem ga kući da bude s djecom,a ja ostanem ispred vrata hitne.
Napokon me prime oko 20 i 15, (valjda nisam dovoljno jaukala). Kad su vidjeli razderotinu upute me na očni odjel. Tamo je doktor otišao u 20.00, iza toga sestra procjenjuje ima li ga razloga zvati na intervenciju. I sestra procjeni da nema. Istina, trebalo bi to zašiti i bilo bi najbolje na očnom, ali nema doktora, a ona ne može pa me vraćaju natrag na hitnu.
Na hitnoj opet malo pričekam, pa me opet prime i opet zaključe da oni to ne mogu šivati nego me pošalju na ušno gdje imaju lijepe tanke iglice, ne onako tanke kao na očnom, ali što ćeš sada.
Na ušno dolazim oko 22.00 sata. Bude doktora (iz zimskog sna valjda, baš me zanima da li kući tako rano legne). Doktor poznat, promislim 'Hvala Bogu, bar nešto dobro'... a doktor u elementu, baš sam mu dobro uletila. 'Šta je plavušo, kako si to uspila?', 'A vidiš da nisam plavuša' kažem 'crvenokosa sam' ' Možeš se ti kamuflirat koliko hoćeš, ali plavuša se vidi na kilometre' i krene sa vicevima o plavušama, a ja se kao smijem, više imam bolni grč, jer se rana već potpuno ohladila i počinje ozbiljno bolit.
Legne me na stol, da lokalnu anesteziju i krene sa sitnim vezom, odmah me obavijesti da će ožiljak ostati jer da nemaju one igle koje imaju na očnom i dodaje ' Ne boj, se da je na guzici ne bi mene dopalo'...
Završi, vrati me na hitnu da mi daju taj anti tetanus koji boli ko vrag i oko 00.00, napokon stignem kući.
Valjda mi je adrenalin držao osmjeh na licu i strpljene, jer kad sam sjela na kauč i kad sam se počela tresti nisam se smirila do ujutro.
Ožiljak imam, nije strašan ali je druge boje i koža je glatka i sjajna pa se ne da pokrit, primjete ga ljudi nakon nekog vremena.
Od tada izbjegavam hitnu kad god mogu...zato sada čekam šta će biti s ovom ozljedom od paštete, nadam se neće grom u koprive.

Ugodan vikend!

Zastrašujući 'Matejev efekt'

Thomson je podijelio svoje ispitanike u tri dobne skupine (8-10 godina, 11-13 godina i 14-16 godina). Sve tri skupine postizale su rezultate iznad standardiziranih normi (tj. iznad hipotetične kontrolne skupine) u mnogim podtestovima - uključujući 'sličnost' i 'matrice' ali su bile ispod normale u 'brzini obrade onformacija', ' neposrednog' i 'odgođenog prisjećanja','prisjećanja brojeva' i 'aritmetike'. On je također otkrio ono što se sada naziva 'Matejev efekt? - zaostajanje je bilo veće u dobnoj skupini 14-16 godina, a zatim u dobnoj skupini 11-13 godina. Po Mateju XXV. 29: 'Svakome tko ima, bit će dato i on će imati u izobilju: a od onoga tko nema bit će oduzeto čak i ono što ima'. To govori o djetetu s disleksijom: ako ne dobije odgovarajuću pomoć, ne samo da neće napredovati, već će još više zaostajati.
Iz knjige "DISLEKSIJA - STO GODINA ISTRAŽIVANJA I PRAKSE, T.R. MILES, Elaine MILES

Čitam pomalo stručnu literaturu o disleksiji. Kažem 'pomalo' jer me svaka stranica gore navedene knjige na poseban način dojmi i uvijek u svakom primjeru nađem nešto što me podsjeća na probleme koje ima moj sin (a ponekad i ja). Da uobičajeno je da osobama s disleksijom ,netko u obitelji ima slične probleme, u našem slučaju nositeljica sam ja. Često mislim kako bi bilo da sam svog malog "pustila na miru" i onda naiđem na ovaj tekst o Matejevom efektu i shvatim da je dobro što nisam, što ga "gnjavim" vježbama, što ga upućujem na susrete sa psihologom i logopedom, što mu svakodnevno posvješćujem činjenicu da je poseban i drugačiji. Ponekad on to teško prihvaća, ali ne sumnjam da u duboko u sebi prepoznaje svoju različitost i da se u posljednje vrijeme sve čvršće s njom sprijateljuje. Voljela bih da pronađe "ono nešto" u sebi, neki put, putokaz kojim možemo kreniti. Ne očekujem u njemu nikakve naznake genijalnosti, samo malo pojačani interes za neku materiju...da ovu borbu sa vjetrenjačama lakše provedemo.
Vjetrenjače u njegovom slučaju nisu negdje daleko, one su u najužoj okolini, u školi, u glavama učitelja...
Jučer mu je razrednica (iz engleskog) predložila da će mu dati čistu peticu, ako nauči pjesmicu na pamet. Koliko sati uzaludnog truda, odmah sam osjetila da ne može, ali zbog njega išli smo još jednom i još jednom...htjela sam nazvati razrednicu, da ga ne pita prvog, da joj objasnim da se on ne izvlači, da ne može, ali nisam, ona me već nekoliko puta pogledala s onim izrazom lica 'tko ne može točno prepisati s ploče?', 'tko ne može naučit pjesmicu?', kad joj ja odgovorim disleksičar zvuči kao da joj solim pamet.
(Pitala ga je prvog, dobio je 2, na sreću, večer ranije smo razgovarali o tome i objasnila sam mu da je zbog toga što se toliko trudio meni svejedno koju će ocjenu dobit, važno da je pokušao naučit.)

Evo još malo teksta iz gore naveden knjige:

Spomenut ćemo pokazatelje koji upućuju na to da su neke poznate osobe iz prošlosti možda imale taj poremećaj. Osobito zanimljiv rad o tome napisali su Aaron i suradnici (1988), u kojem autori daju detaljne biografske studije Thomasa Alve Edisona, Woodrowa Wilsona, Hansa Christiana Andersena i Leonarda da Vincija. U svim su ovim slučajevima vrlo uvjerljivi pokazatelji da je prisutna disleksija. Rečeno je, na primjer, da Hans Christian Andersen 'nikad nije naučio pravilno slovkati' i da je jedan suvremeni kritičar pitao:'Kad će jedan tako plodan pisac ... naučiti dobro pisati materinski jezik?' (i to unatoč ispravkama koje je u njegovim rukopisima učinio njegov prijatelj Edvard Collin). U svom dnevniku, Andersen je napisao:'Kad bih barem pokazivao napredak, ali bojim se ispita jer će me ocijeniti najslabijom ocjenom.' U pismu Edvardu Collinu pisao je o 'nečem nemirnom i neodlučnom u duši, što mu je otežava da se uhvati u koštac s jezicima'(Aaron i sur.,1998:532). Mnogi će se sjetiti Andersenove priče 'Ružno pače', u kojoj pače koje je bilo pravi izrod među drugim pačićima izraste u prekrasnog labuda - alegorija koju bi trebale zapamtiti osobe s disleksijom koje se muče i pate.

Obilježje je mnogih osoba s disleksijom da je njihov uradak neujednačen. U jednoj prigodi ide im dobro, a u drugoj izuzetno loše. Tako nam Hampshireova kaže da je 'za mene loš dan kada sam provela sate vezući passionetly lovd umjesto passionetly loved u uglu maramice moga muža'...

A sad zapravo...današnji post:

Evo, malo sam se presvukla, uz pomoć jednog dragog anđela. U stvari, išla sam se pravit pametna i mislila sam da mogu bez problema prekopirati neki HTML kod u svoj i izgubila sva imena i vrijeme komentiranja...a dragocjeni ste mi.
Ono što ja napišem napisano je vama, ali ono što vi napišete meni je jako vrijedno pa je zato onako lijepo istaknuto na ružičastoj podlozi.
Nadam se da vam se sviđa, meni da! .

Blog dizajn u izradi...

Radimo, strpite se!!!!

je li neizbježno?

Kada ono što nam se čini kao sklad i ljubav počne činiti kao navika i dosada?
Gledam kako to kod nas kući izgleda. Evo uobičajene situacije, dolaze nam gosti, nekad su to zaista Gosti, a ponekad Prijatelji, u oba slučaja moj muž stekne dojam da ne treba govoriti ništa, to je moj dio posla. Čim netko uđe u kuću on se mudro zašuti, a ja krenem laprdat. Naravno da ponekad govorim gluposti, pa ne mogu za svakog Gosta i gosta naći neku pametnu, onda uskače on, obavi s posjetiocima ono zašto su došli, pa onda opet red mene, govorljive, pa njega šutljivog i tako s godinama, ta se shema potpuno iskristalizirala i izbrusila do savršenstva.
Pitanje je dana (a možda i godina, nadam se), kad će on meni ljutito prebaciti da mu je dosta mog brbljanja kad dođu gosti, a ja ću njemu reći da je najlakše stalno šutit i u tom trenutku, zaboravit ćemo da nam se to činilo kao Sklad i Ljubav….
Što napraviti da ne bude tako?


UPDATE:

Dragi moji, ne žalim se, ovo je bilo samo razmišljanje o onim stvarima koje u braku u kojem stoluje ljubav čine svakodnevnicu i o onom trenutku kad se to promjeni.