30
petak
svibanj
2008
U potrazi za izgubljenim vremenom
Da bi čovjek duhovno rastao mora sebi ostaviti prostora. Trenutno stagniram. Prvo mi se činilo da se možda preispitujem, a onda sam shvatila da sebi ne dozvoljavam niti da razmišljam duže od par minuta ili ako se može mjeriti mislima onda duže od jedne jednostavne misli...slijed nije moguć.
Nedostaje mi mir koji sam osjećala u vrijeme kad nije oko mene bilo previše ljudi.
Zanimljivo je kako se čovjek lako navikne na nesamoću. Lako je biti sam i besprijekoran, savršeno bezgrješan u svoja četiri zida i sa pet-šest uobičajenih lica koje lako staviš na neko mjesto. Ali tu nema izazova. Nema straha da će se ono što si usadio u sebe kao pravila ponašanja biti upitno.
Ljudi su društvena bića, zato nas život testira u masi, u gužvi, kad je teško, a ne kad sve ide ko po loju.
Trebalo bi sebi ostaviti prostora za razmišljanje.
Ukrasti u danu nekoliko minuta mira u poznatoj i umirujućoj, opuštenoj atmosferi. Nisam to ja izmislila. Naravno. Ali da je to jednostavno izvesti, nije.
Zanimljivo kako jako ljudi utječu na mene, inače nisam povodljiva osoba, ali primjećujem da se prelako prilagođavam, čak i jezikom da bi me ljudi razumjeli, ne mene nego ono što govorim.
Već toliko dugo govorim tuđim jezikom da ne znam govoriti svojim Ni u tišini, ni sama sa svojim mislima.
Više sebe ne čujem. Zato ni ovdje ne govorim. Tražim svoj mir. Natrag.
UPDATE:
Šetnjom po blogovima primjetila sam da se pojavila još jedna Sanja i da vas je jako puno nestalo iz blogosfere...neki meni baš dragi.
Promjenila sam nick tj. dodala sam mu Sanja - put ka svjetlu, da ne bude zabune.
komentiraj (12) * ispiši * #
14
srijeda
svibanj
2008
Zašto žene mjenjaju frizuru kad ih pukne melankolija?
post br. 225
Upravo mi u slušalicama trešti Urban i neka nova stvar, nije to moj neki glazbeni izričaj, ali sada mi baš odgovara. Raditi na radiju neki misle da znači slušati stalno glazbu. Nije istina, biram samo ono što mi paše, stavim sluje i pojačam, a sve ostalo u izoliranom prostru sudija uopće ne dopire do mene.
Neki čudni dani...priznajem, proljeće me kompletno puca. I pospanost i melankolija, sve po propisu, posebno melankolija. Onda se ja odem ošišati, kad me tako pukne. Kao danas. Ono malo kose - podrezala. Ostao samo mali pramenčć ispred lijevog uha kojeg mi Malena stalno miče...ne voli asimetriju, a ja baš volim (bt će tu problema).
Misli vrludaju, nemam uopće energije, najradije bi se uvukla u krevet i njonjila i onda se probudim usred noći, naspavana, a kako nemam naviku po noći blogat vratim se u krevet i čekam da san opet dođe.
Vidim neki čestitaju Nove godine...pa dobro...zaželila bih da vam zaželim što god želite...
Vaša pospana Sanja!
komentiraj (33) * ispiši * #
13
utorak
svibanj
2008
Ne volim....
Puno sam vam puta pisala što volim. Sad je vrijeme da jednom napišem što jako ne volim.
Ne volim ljude koji grintaju.
Još bih i mogla podnjeti da se žali netko tko ima razloga, ali kad ga zapravo nema,a od kuknjave pravi karijeru u stanju sam podivljati zbog toga.
"Ne pravi od tuge nauku", kaže Balašević...i ja to shvatila ozbiljno, tuga je tuga, a o radosti se može pričati na razne načine.
Ljudi koji neprestano grintaju lijepe svoje grinte za mene ko neke masne naslage, ko neke neugodne bockave košulje koje nemaš prilike skinuti, a sve te više smetaju i muče...
Dođe mi da im objašnjavam, nadugo, naširoko...a onda se sjetim one stare "ne bacaj bisere...", pa odustanem i jedino što počnem željeti je da ih se što prije riješim, da ih izbjegavam u širokom luku, da se pravim da ih ne vidim.
Ti ljudi imaju one duboke tužne bore oko ustiju, dvije-tri duboko usječene na čelu, lako ih je prepoznati iako se trude sakriti to svoje stanje iza lažnog širokog osmjeha.
Ničemu se ne vesele, u svemu traže računicu, kalkuliraju sa svojim i tuđim vremenom, određuju i postavljaju granice, u mojim očima KOMPLICIRAJU...
Ne volim ljude koji imaju loše mišljenje o svakom i o svemu.
Lakše im je izgovoriti nešto loše o nekom nego pronaći jednu svijetlu točku koje se mogu uhvatiti u nekom čovjelu. Ne volim jer često koriste ono.."Čuo sam da...", "Imam informaciju.." pa ko još o kome prenosi dobre informacije. Jednom sam se zaplela u tu mrežu...netko tko mi je bio važan o meni je dobivao samo loše informacije... a kako i ne bi, prijatelji obično šute ili su daleko, a neprijatelji jedva dočekaju..
I ja sam čini mi se, jednom davno, bila od tih što je o svakome znala nešto loše, lako upadneš u taj mlin, posebno što je takvo razgovaranje jedno od glavnih obilježja našeg "gradskog đira", onda mi je jedna gospođa (iz ne baš dobrih pobuda) postavila pitanje nad kojim sam se zamislila...'Govorim li ja ikad o nekome išta drugo osim loše'?
Na prvi mi se trenutak učinilo da se ne odnosi na mene, a kako je vrijeme prolazilo počela sam slušati riječi koje su izlazile iz mojih usta i sama sam se sebi sve više činila ružnom i jadnom...
Lako je to promjeniti, samo počneš govoriti ono što želiš reći, a ne ono što okolina želi od tebe čuti...
Srećom, ja sam se s tim pitanjem susrela u 20-toj godini i sretna sam da mi ga je imao tko postaviti.
Ne volim ljude koji me pozovu na kavu samo da bi me pitali 'Što ima novo...', jer se naivno upletem u priču misleći da se ticalo mene, a njih u stvari muče prljave stvari iz tuđih života, o kojima ja već dugo ništa ne znam...
Zamaraju me svi oni koi se ne znaju osvrnuti oko sebe pa ispred smrtno bolesne osobe pričaju o prištu na vidljivom mjestu...
Jednostavno...ti ljudi me umore i iscrpe...
komentiraj (13) * ispiši * #
07
srijeda
svibanj
2008
Napokon post!
Evo, odlučila sma napisati post, ali nemam pojima što će iz mene izaći...
pa da vidimo:
Nedjelju sam provela u najvećem strahu u životu. Malena nije mogla hodati. Nikako nije mogla na nogicu, tako da je cijeli dan preležala, što za jedno živahno dijete uopće nije uobičajeno. Pogledale smo i "Pčelicu" i "Ples malog pingvina" i "Divlje valove" i "Pilića Milića"...pa je malo dospavala i kad se probudila, a od hodanja niišta, uhvatila me panika. Odvukla sam je na hitnu. A tamo, mlada lječnica, hladnih ruku, malena joj nije dala ni blizu, no zato je uspješno vrtila nogicama i kako nije bilo ni jedne ranice, otekline, modrice poslane smo kući ništa pametnije nego što smo došle. Baka je pokušala nagovorit da malo prohoda, ali nije se dala. Tek navečer oko osam sati kad je vidjela Srednjeg i njegovog omiljenog prijatelja da igraju košarku ispred kuće, odjednom je protrčala, kao da ništa nije bilo, samo je ostala moja zabrinutost.
Cijeli ponedjeljak je hodala sasvim normalno, kao da ništa nije bilo, ( a ja u stvari i nisam ni znala što je bilo), sve dok joj navečer Stariji nije stao na nogu, a ona se rasplakala i grcajući, sva nesretna izjavila
'Prvo si mi ti stala na ovu nogicu na koju ne mogu hodati, pa mi je sad L... stao na ovu drugu, ajoooj'
I onda mi je sinulo da je majka slonica (čitaj Sanja) maloj curici stala na nogu jer je ova podvukla pod tepih, a ja nisam primjetila.
To me podsjetilo na onu narodnu...Dabogda mi bilo šta mi žena misli, a ne mater. Majka ko majka, odmah pomisli na najgore, a žena...znate i sami
Jesam li vam već pisala da obožavam crtiće? Stvarno ih volim. Kako već 10 godina u kontinuitetu gledam dugometražne animirane filmove postala sam pasionirani kolekcionar. Da me nije sram najradije bih upalila neki dobar crtić i kad sam sama...ali nekako, još toliko luda nisam, a i rijetko sam sama pa uvijek imam neki razlog za gledat crtić s nekim od velike trojke...
Može me sve oduševiti, animacija, sinhronizacija, melodije, ma baš sve...I zanimljivo, srećem sve više ljudi s kojima razmjenjujem crtiće, neki od njih su i bez djece (koje je njihovo opravdanje???)...
Volim što dobro uvijek pobjeđuje (još uvijek vjerujem da tako mora biti u životu) i što mali, smotani junaci, obično postanu heroji zbog čistog srca...
Naivno zar ne, ali u potpunosti liči na mene...
Sinoć sam nakon dugo vremena ugostila starog prijatelja, jedno vrijeme smo se intezivno družili, bio je kao dio obitelji, pa kad sam se ja uhvatila i kazališta i radija, ostalo je jako malo vremena za takve susrete.
Kad je došao činilo mi se ko da je sada sve u redu, neki ljudi ostave trag...i naprave mjesto u našim srcima koje nitko drugi ne može zauzeti. Bilo je kratko, ali slatko...
Ako Vas gnjavi čitajte ovaj post u nastavcima...ali nikako nemojjte preskočiti ovaj isječak iz "Plesa malog pingvina".
i na kraju:
STARI VUK U ČETVRTAK U ZADRU!!!!
komentiraj (21) * ispiši * #
01
četvrtak
svibanj
2008
Prvomajski uranak na Krki!
Jedan od najugodnijih osjećaja je kada se pluća pune vlažnim zrakom prepunim mirisa tek probujale vegetacije i pune rijeke.
Prekrasano opuštajuće, ispunjujuće, umirujuće.
Jedan od najljepših susreta s prirodom.
Treba to činiti češće.
Njima je bilo prekrasno...a i nama odraslima dok smo gledali kako im nije teško prolaziti sve puteljke, mostiće i stazice...
Isplati se ovu ljepoticu izbliza vidjeti!
Ljuti me što je nama, koji tu živimo, to zadovoljstvo besplatno dozvoljeno samo dva-tri puta godišnje!
komentiraj (23) * ispiši * #
