Virtuala

Dugo se vrtim ovim virtualnim prostorom, bit će čini mi se već 10 godina. U početku se činilo jednostavno. Neki su ga ljudi koristili za prikrivanje svog pravog ja, neki za iskazivanje istog. Brzo bi se prokužilo s kim imaš posla i bilo je dobro. Sada, kada nam 90% komunikacije i odnosa s ljudima prolazi kroz ovu kutiju vidiš kako je to postalo komplicirano. Ponekad mi treba jako puno volje i živaca da osobu koju znam privatno odvojim od sujetne fejsbukače. Isto tako smiješno mi je kada easy going persona virtualno u privatnom životu ne može biti kompliciranija.
Ja volim pozitivce, volim vjerodostojne, volim konkretne, s vremenom i u životu stvarnom i virtualnom sve više volim hipike. Volim boje, volim mudro, volim vesele, volim prirodu, volim djecu, volim ljubav. Sve manje ljudi čitam koji mi izlaze iz tog kruga.
Volim virtualu.
Ima opcije, blokiraj, vidi manje i prati ... da mogu tako bi u životu svaki dan.

Ova mi se pjesma uplela u san i prati me cijelo jutro ...

Točka povratka

Kad se samo sjetim kako mi je ovdje bilo krasno. S vama ljudi. Koliko divnog vremena sam ovdje provela. Koliko misli posvećenih mom životu, načinu, putu. I nedostaje mi. Poželjela sam ponovo bilježiti ono što želim živjeti ono tko i što želim biti.
Prošle su godine. Ja se nisam puno mijenjala. Još sam na istom mjestu. S istim ljudima. Nešto starija, možda pametnija, tko zna, to ću prepustiti vama. Vraćam se. Tu sam.

Oko Božića poželim malo onog starog šušura iz mladosti. Izlazaka, pića, plesa... Pokušala sam (ne mogu reći da nisam) obnoviti uspomene. Lakše podnosim alkohol, teže glupe tipove, dosadne ženske, plagijate... to je nekakav rezime.
Kad već rezimiram, ovo je bila dobra godina. Putovala sam, pisala, čitala, družila se i smijala, smijala, smijala... Baš mi je bilo dobro.
Nije bilo dobro politički. od referenduma pa prema lokalnim izborima i unatrag, pitam se šta nam se ovo dogodilo.
Ove godine je iz nekih čudnovatih rupa za koje sam mislila su čvrsto zatvorene izmililo mnoštvo budala sa svih strana.
Sve sam Vam odšutila, ali to ne znači da u sebi ne vičem na sav glas u sebi, da vam ne pripadam, ni jednima ni drugima, a ni trećima.
Imam preko 40 i pravo da mislim svojom glavom više mi nitko neće uzeti to pravo.
Eto ako treba neka novogodišnja odluka biti donesena onda je to ta.
N

Zvonili ste????

Eto nezgode. Završio moj još jedan trogodišnji porodiljni. Mama počela raditi puno radno vrijeme. I uživa. Na poslu.
Kod kuće - zbrka.
Tko će otpravit dijete u školu, malena mora u vrtić, bla, bla, bla...
U međuvremenu, tijekom mojih šest godina porodiljnoga, njegovo visočanstvo Muž je završilo još jedan fakultet, pohađalo nekoliko (tisuća) seminara za profesionalno usavršavanje i ostvarilo svoju ambiciju.
Glavna sluškinja njegovog veličanstva Muža je stagnirala na mjestu, dojila djecu dvije godine, mijenjala pelene, učila s djecom povijest, zemljopis i strane jezike, kuhala, prala, pospremala, peglala....
Sada, zbog novonastale zbrke u kojoj se nemaju namjeru snaći ni baka, a ni gore navedena visočanstva, najzgodije bi bilo da se sluškinja odrekene radnog mjesta, svoje zarade i malenih zadovoljstava koja joj ona donosi i fino ostane kući. Možda, ukoliko vidi da je to potrebno, bilo bi lijepo da npr. drži nekoliko kokoša i uredi mali obiteljski vrt i peče kruh svako jutro.
To bi bilo savršeno.
Pitanje je...zašto mene ta ideja ne čini sretnom. Zašto ne pristanem na to. A to bi bilo tako dobro za visočanstvo i njegove nasljednike...možda ja doista nisam dobra osoba!

Ah...djeca...

S tom djecom nikad nisi siguran...kad ih maziš na kraju ispadne da to iskoriste...kad si strog ispadne da ih zlostavljaš...toliko su već informirani o svojim pravima da na kraju ne znaš koja su tvoja roditeljska prava.
Sama sam sebi smiješna...na glavnom kompu u kući promjenila sam lozinku u "MOJE" hahahah, što sam samo tim htjela dokazat???? Da je u toj kući ipak nešto moje...pa makar lozinka na kompu ???
U dječijoj sobi sam isčupala antenu, tako da ni tamo kompjuter nije dostupan. Živo me zanima šta će sada biti, hoće li ih to potaknuti na učenje?
Imam pametnu i lijenu djecu...jesam li tome ja kriva?
Ako si kući - kriv si jer ih maziš!
Ako nisi kući - kriv si jer su prepušteni sami sebi!!!!
Gdje pronaći zlatnu sredinu?

Dražesna

Samo za Magdalenu:

Pisati, pisati, pisati...

Kako se to čini lako, kad ne pišeš. Danima vrtim rečenice u glavi. Sve se spremam za nešto "veliko". I napokon, evo prilike. Ali ne ide. Kako pisati, a ne pisati o sebi? Ma zar sam zaista toliko upućena na sebe da ne vidim dalje od svog nosa. A tema je divna, o njoj sam sanjarila godinama. I neće iz mene. Traži pomoć, gnjavi, davi...ma čak me tjera da operem pod (što posebno ne volim, najviše iza peglanja) umjesto da iskoristim ovo vrijeme tišine za pisanje. Ma evo čak i blog pišem nakon tisuću godina samo da se riješim tog zadatka.
Ostaviću mozak da radi u drugom levelu. Neka obrađuje informacije, slaže rečenice dok ja radim nešto drugo. Nikad se ne zna, možda uspije.

Jupijeeeeeee!!!

Imala sam namjeru otvarat novi blog! A ne da mi se, ko će sve ispočetka! I bila sam uvjerena da sam sve zaboravila, i lozinku, i nadimak, ali otvori se Nebo, izlila se Milost i sve proradilo JUPIIIIIIIIII!

Vraćam se blogiću tebiiii, vraćam se blogiću tebi.......

Čuda se događaju...

Oooo !!!! Dragi moji, tako sam sretna da vam ne mogu opisat što me ovo čudo od bloga pustilo da uđem...
Sada mogu opet na miru biti s Vama.

Prvo da vam pokažem sliku moje Dražesne:

Ta da. evo je :




Vidite kako sam narasla!

Ljubav mamina.

Za sve koji se brinu kako mi ide moram reći da nije lako, ali shvatila sam to kao svoj posao i trudim se što mogu više...Mogla bih biti malo bolje plaćena, ali Bože moj, što je tu je!

Sretna sam što sam opet s Vama

Vaša

Sanja (super mama)...

Stigla moja Dražesna!

Dragi moji,

šta da vam kažem. Sjedim za kompjuterom, a rodila sam prije sedam dana - to je dobar znak! One koje su rađale znaju što to znači. Moja majčica kuha i čita Starijem lektiru, ex. Srednji stalno zaviruje što radi Dražesna (a ona - naravno, uglavnom jede i spava), a Malena se dvoumi između ljubomore i ljubavi...nije joj lako, ima ozbiljnu konkurenciju...
Dražesnu sam prva dva dana zvala po Srednjem, a sad po Malenoj..., teško se naviknuti na toliko imena. Dražesna je jer liči na svog tatu Mr. Dražesnog. Svaki dan se mijenja i uopće nije unila neku veliku zbrku u naš život, više još jednu ogromnu injekciju ljubavi...
Rodila se 30.10. u 1 i 25, teška 3970g i 51 cm duga, nije puno mučila mamu...kući smo došli seki za rođendan (ima li ljepšeg dara).
Eto blogerčine moje, toliko za sada, spremam se na ozbiljan povratak jer opet imam što reći, napunila beba baterije, stavila mi opet ružičaste naočale na nos i učinila me sretnom...baš kako je i red, zar ne!

dvadeset godina kasnije

Ovaj tjedan proslavljam 20 godina mature. Ne, nisam to dobro rekla, generacija maturanata koji su se od srednje škole rastali u svibnju 1989 godine obnavlja uspomene 24.07. Pišem ovo uz zdjelicu knorr juhe od brokula, nešto me boli grlo, valjda nije da će svakoga u Šibeniku tko ima veze s maturalcem uhvatiti "ona" gripa.
E da, vratimo se na temu, prvo mi se činilo da mi nije stalo do tog susreta generacije i iskreno rečeno za cijeli razred kulture i umjetnosti s kojima sam došla do kraja srednjoškolskog školovanja baš me boli uhica, ali ima onih koje rado viđam već svih ovih dvadeset godina i kojima se izuzetno veselim. Sve je počelo stidljivo, a pretvorilo se u pravu euforiju. Te nas je godine maturiralo oko 350, stotinjak je već izvršilo uplate što je više nego smo očekivali. Ima nas sa svih strana, "zlatna generacija" raseljena ratom i ostalim životnim nedaćama.
Veselim se susretu i negdje duboko u srcu želim da se nitko od nas nije previše promjenio, da su one privlačne osobine kojima plijene osamnaestogodišnjaci još uvijek prisutne. Žao mi je onih koji nemaju potrebu za takvim susretom...susret je već u petak, javim vam kako je bilo....

Više trudna nego umorna

Ajmo redom. U 23. sam tjednu trudnoće. Cijelo popodne pokušavam izračunat koji je to - ono normalno, ne lunarno. Ne ide mi nikako. Svakako trbuh je već jako velik. A bit će i duplo veći već znam.
Amniocinteza - daleko najneugodnije iskustvo u životu. Poželjela sam sina nakon toga da to nikad ne mora iskusiti. Vode je bilo malo, posteljica naprijed, jedino zgodno mjesto za pikanje pored bebine glavice, ali sve je prošlo u redu.
Nalaz stigao prije dva tjedna. Kromosomčići uredni kao vojnici, uspravni, slični i točni po broju - 23 para.
Sindromi isključeni, ali ne i sve drugo što prati strahove u svakoj trudnoći.
Samo da se razumijemo, da moram, opet bi išla i ne smatram da to ima veze sa vjerom više sa zdravim razumom.
Bebica živahna. Trbuščić već skače, samo što mi se čini da to nikoga više ne zanima osim mene. I tuče u mjehur zloća mamina, sve zvjezde prebrojim kad me pogodi.
A u glavi i dalje mirno. Morala bi uzet uzorak hormona da mi znaju izbalansirati za kasnije.
Ja i sretni tata rješili smo problem kad smo u većem društvu. Ukoliko netko pita koja mi je trudnoća i dobije odgovor da se radi o četvrtoj s troje živuće djece mirni smo idućih pola sata, mi se samo smješkamo a društvo raspravlja li raspravlja.
Ali zato naše Društvo uopće o nama ne misli. U vrijeme ovakve krize tko mi je kriv. Ne spominje se više ni natalitet, ni hrvatstvo, čini mi se da bi trenutno svi htjeli da samo nestanemo sa proračuna. Tako da što se toga tiče nisam baš mirna. Plašim se da će država zatvorit pipu i da ću ostati bez svih onih mizernih naknada iako već 17 punih godina uredno punim tu blagajnu. Tko zna što nam se sutra sprema.
Zbog treninga vodimo djecu susjeda i prijatelja s nama na kupanje. Mogu vam reći da ima efekta. Sve lakše ulazim u trag svađama, prepucavanjima i dječijim podbadanjima. I sva sam tolerantnija. Prema djeci, ne prema odraslima, tu mi se granica tolerantnosti ozbiljno pomakla.

Dani prolaze...

Sve ide svojim tokom. Baš sam zadovoljna. Ne pokazujem znakove pretjerane radosti kad me sretnete i pitate da li sam trudna, ali to ne znači da nisam na neki poseban način jako sretna.
Jučer popodne smo vodili Malenu na plažu. Gledati je kako se veseli i uživati u njenom pocikivanju najljepše je što si mogu poželjeti.
U tom pogledu na nju svijet je stao. Veselim se što mi je poklonjena mogućnost uživati još jednom u nečijem odrastanju.
Kada sam starijoj djeci pokušala objasniti zašto je još jedna beba odabrala baš nas nisam znala to dobro reći, samo znam da postoji trenutak kad moj Dražesni i ja tužno uzdahnemo, pogledamo najmlađe dijete i zaključimo - nije više beba.
I tako se pojavi nova :).

U prošlom sam postu pisala o svemu i svačemu, ali većina se uhvatila amniocinteze.
Drage moje, u svakom komentaru pročitala sam dobru namjeru. Hvala Vam na tome. No ipak primjetila sam razliku između onih koji su amniocintezu prošli i onih koji su je proživili s drugima. Lako je dijeliti savjete.

Imam divnu liječnicu. Poznajemo se od mog prvog poroda. Našla se tu pored mene i nježnim mi draškanjem trbuha izazivala trudove. Bila je prisutna i veći dio drugog. Treće nije stigla, ali je jednom kasnije pomogla u nekim komplikacijama.
Ja je doživljavam kao anđela.
Kad sam sa suzama u očima došla reći da sam opet trudna, njena oduševljena reakcija me spasila. Imam potpuno povjerenje u nju i znam da ona radi sve u mom interesu. Dobar je to osjećaj. Dok čekam slušam je kako razgovara sa prvorotkinjama. S puno nježnosti i razumjevanja. Primjećujem koliko sam manje savjeta dobila sada, pa naravno, ovo je četvri put. Tko zna ako ja ne znam.

Pokušavam sebe zamisliti kao majku tolike djece. Komentar moje susjede me baš dobro opisao...A Sanja, Sanja, tko bi pomislio da ćeš ti toliko rađati.
Evo, ni ja ne vjerujem.
Sjećam se da sam se divila velikim obiteljima i onom čudnom miru koji krasi takve majke. Jesam li ja takva?
Tko će znati.
Znam samo da je onih pola sata sa djetetom koje veselo pocikuje na plaži bio centar mog svemira. Smisao mog postojanja. Valjda je u tom kvaka.

Mirno tromjesječje

Ok, leđa bole, gotovo je sa normalnom odjećom, trbušćić se vidi. Vrijeme je za takozvano "mirno" tromjesječje, da nije amniocinteze.
Svi mi savjetuju da obvezno idem. Jedan dio mozga me tjera na nju. Drugi ne bi. Boji se igala, bockanja, nalaza...
Uvijek reagiram na isti način u kriznim situacijama. Ne mogu na to misliti tada.
Danas su me pozvali iz škole. Najstariji je na hitnoj. Razbijena glava. Šivanje, slikavanje, čekanje nalaza. Sve sam to dobro podnjela, a onda kad sam se vratila u ured i sjela, panika, tuga, strah.
Tako će sigurno biti i kad bude na redu amniocinteza. Naručena sam 2.6. u Splitu. Ne brinem se, osim što me muči strah od uboda, ali kao što bi moja mama rekla, razmišljaj kao da je već prošlo.
Više me muči tjedno vađenje krvi. Uvijek nađu neki razlog da se malo napiju krvi. Prošli tjedan me nisu uspili nabockat koliko su htjeli pa sada moram ići ponovo, čin modrice prođu.
RH faktor, markeri, HIV, hepatitis, OGTT, kompeltna krvna slika bla bla bla, totalno nevažno, kako se sve zovu.

A bebica. Jučer sam je opet gledala na ultrazvuku. Leži mirno na leđima, samo malo maše rukicama, nogice miruju, malo srce jako kuca i već se nazire karakteristična prća.
Zanimljivo, meni je je već neki mali plavušan ili plavušica...
Imena još nemamo, tj. obiteljski navijači za djevojčicu već su odabrali ime, ali nam ona muška malo slabije idu.

Ja nisam sigurna što bih željela. Imam i dječake i djevojčicu, pa neka ovaj put bude zaista živo i zdravo.

Rado bih dragi moji komentirala kod vas ali zaboravih lozinku. Idem pokušavat provalit koja je...

Sve vas puno volim i zahvaljujem na čestitkama!

Možete li vjerovati????

Dragi moji prijatelji, dugo se već krijem od ovog mjesta. Razlog je što se dogodilo nešto sasvim novo i neočekivano u mom životu.
U moje tijelo se opet smjestila jedna bebica.
Pitat ćete što je tu novo i što je tu neočekivano.
Iako zvuči potpuno suludo, SVE!



Uopće se nisam nadala da se to može dogoditi. Takvom žestinom smo se branili od te mogućnosti da je to najčešće izgledalo kao najgori mogući scenario. Ali dogodilo se...ne trebam vam objašnjavati kako (ono o pčelicama već znate).
U početku nisam mogla vjerovati ni prihvatiti.
Opet?????
Nisam vidila nikakvu perspektivu ni rješenja, a onda kad sam prihvatila da se to ipak dogodilo sve je sjelo na svoje mjesto.
Presretna sam.
Uživam toliko da vam ne mogu opisati. Čak su mi i mučnine lake, jer znam da možda više nikada neću imati prilike to doživiti.

Veselim se iznad svega toj bebici!

Bilo je teško reći mami, svekrvi, barba Mati, djeci... a kad sam shvatila da je to sve samo naša stvar bilo je puno lakše...

Eto, to su nove vijesti!

Beba se najavila za 09.11.!

Mi je očekujemo malo prije (kao i uvijek)!!!

Sretna sam što ću opet obojati blog sretnim vijestima!

286: ...riječi

Zadnjih dana ne prevodim Coelha. Piše o usamljenosti. U poziciji sam da mi se sada usamljenost čini kao blagoslov. Zvuči čudno, zar ne. U posljednje vrijeme vrlo rijeko sam sama, a i kad se to dogodi ne mogu srediti misli jer mi fali barem još sat vremena samoće da dođem k sebi.
Strašno je do koliko problema površna komunikacija može dovesti. Sretni oni koji mogu svoje riječi uputiti onome tko čuje. Još sretniji oni koji ne govore ono što drugi želi čuti.
Godine su mi trebale da se isperem usta od nepotrebnih rečenica. Da okajem sve izrečene gluposti, i sada opet radim isto. Zašto. Zbog toga što želim biti kao netko koga ne razumijem. Zbog želje da osjetim makar trunak veze s nekim tko se nema čime sa mnom povezati.
Molim se da mi se riječi zauzdaju. Da ono što izgovorim ne bude nešto što za sobom vuče blato i muku od koje se nemoguće otresti.

285: Noć u kazalištu

... zaista noć. Dva i pol sata. Auch. Prvi dio Leda drugi Sluškinje. Veze s vezom nema, ili je ja bar ne vidim. Mirno se moglo podjeliti u dvije predstave. Pa tko voli Krležu nek ode bez grižnje savjesti.
Ja volim Krležu. I njegove duge rečenice, i njihovo značenje. Iznenadila sam se koliko ga ljudi ne voli. Mislim da je štos u srednjoj školi. Cijelo jedno polugodište Miroslav Krleža.
Svaki sat hrvatskog jezika koji mi je brižno predavala Jela Godlar Brešan cijela četiri mjeseca počinjao je sa istim naslovom na ploči. Miroslav Krleža. Moji vrijedni supatnici iz razreda mjenjali su ga na odmoru između dva blok sata u Mišo Kovač (pod obavezno) pa kome prije dosadi, ali Jela se nije dala. Usadila nam je ljubav prema hrvatskom jeziku i riječi - temeljito.
Nekoliko rečenica iz te "Lede" još vrtim u glavi. Valjda je to bit umjetnosti.

284: dvije tri o facebook-u

... ili, zašto me facebook razveselio. U početku nisam znala šta ću s njim, jedva sam se snalazila. Nije mi uopće bilo jasno zašto to ljudi koriste. Sada, nekoliko mjeseci kasnije postalo mi je jasno.
Pronašla sam rodbinu u Italiji za koju znam samo po čuvenju. Dobila cijelo obiteljsko stablo koje strpljivo skupljam godinama. Ponovo se združila sa izgubljenim prijateljicama iz djetinjstva. Posebno pri tom ističem jednu Denizu.
Obnovila kontakt sa rodbinom s "one strane". Ispunila svoj život dragim ljudima koji nisu samo likovi iza nicka.
Dakle, ako tražite nekog facebook je idealno mjesto za to, samo treba malo strpljenja...



P.S. Upravo započela treća godina mog blogoživota

283: Coelho i ja

Nema tu nekog stvarnog odnosa. Možda za mene to predstavlja nešto kao motivacijski program. Daleko od toga da mi se sviđaju sve knjige. Ali ih sve kupim. Daleko od toga da se slažem sa svim što kaže, ali me natjera da razmislim. Daleko od toga da mu sve vjerujem, ali me tjera da učim, provjeravam, budem budna. Sve ono što se i inače od mene traži.
Neke druge generacije imale su Hessea, Kunderu, E. Jong.
Znam da su o njemu podijeljenja mišljenja. Kao i o mnogim drugim velikima.
No čovjek je napravio korak naprijed. Dozvolio je da skinete njegove knjige besplatno sa njegovih internet stranica. U ciklusima objavljuje poglavlja svoje nove knjige "Pobjednici stoje sami"...sve je to dostupno iz prve ruke, pa tako i oni citati u donja dva posta.
Da vas ne bih bespotrebno opterećivala ja ih nastavljam prevoditi, onako za svoju dušu ovdje. .
Svratite...

282: Paolo Coleho, blog, 29.01.09.

281: HRABROST

Taman sam čvrsto odlučila zašutiti i odmah mi je na pamet palo sve što bih mogla reći...Poznato vam je to, jel da...

Jeste li se ikad družili s nekim tko vam nije nimalo sličan. S nekim u čijim se očima ne prepoznajete, tko će vam sve što kažete tumačiti na svoj način, tko će svoje greške tražiti u vama da se opravda, a tko vam je unatoč svim razlikama sklon i odan?
To mi se upravo sada događa. Nakon predugog vremena pražnjenja koje je to druženje donosilo sada osjećam da baš te suprotnosti počinju popunjavati moje manjkavosti, lijenosti i zaboravljene kutke zatrpane bezrazložnim strahovima.
Boriti se sa razlikama zahtjeva hrabrost. Lako je živjeti s istima.
Većina nas nije nacionalista - dok živi samo sa Hrvatima.
Većina nas nije rasista - dok živi samo sa bijelcima.
Većina nas je tolerantna prema drugim vjeroispovjestima - dok živi samo sa katolicima.
Lako se u takvoj atmosferi uljuljkati u svoju veličinu i filozofirati o svojim "otvorenostima".
Možda bi ispred sebe trebao staviti nekog potpuno drugačijeg da bi otkrio tko si.

280: ...

Šta da van kažem, dragi prijatelji, šta već i sami niste shvatili.
Umorila se ja od bloga.
Prošle godine u ovo vrijeme bila sam potpuno u blogostanju.
Sve što mi se dogodilo htjela sam podjeliti s vama.
Sad mi se čini da mi se ništa ne događa i da ništa pametno nemam za reći.
Ako dođe do promjena vi ćete to prvi znati...

Volite se....


Vaša Sanja

Ljubavi Vam želim do Neba!

Neka Vas stignu Amorove strelice!

277: Što Vam želim ovaj Božić...

Želim Vam da sanjate sve ... posebno one zabranjene, slatke i neostvarive snove...
Sanjajte...to Vam nitko ne može zabraniti...

a ako san bude jaaako dobar, podijelite ga s nama na blogu, tako će svima biti još ljepše...

276: Sjećate se ovoga???

Zakon mladih:

1. Poljubac u ruku - PRIJATELJSTVO
2. Poljubac u obraz - POŠTOVANJE
3. Poljubac u čelo – ČEŽNJA
4. Poljubac u rame - POHLEPA
5. Poljubac u vrat - STRAST
6. Poljubac u usta - LJUBAV
7. Tuče li djevojka mladića - IMA JU PRAVO POLJUBITI
8. Ugasi li djevojka mladiću šibicu - ŽELI BITI VOLJENA
9. Baci li djevojka nešto mladiću - KAZNA OD 10 PUSICA
10. Prije ljubljenja - ZABRANJENO PUŠENJE
11. Ako se sjedi - DJEVOJKA SJEDI NA KOLJENU MLADIĆA
12. Ako se leži - DJEVOJKINA GLAVA LEŽI U RUCI MLADIĆA
13. Tapšanje na rastanku - SANJAJ ME14. Poljubac zatvorenih očiju - ISKRENA LJUBAV
15. Stisak ruke - ŽELIM BITI SAMO S TOBOM
16. Stati na nogu - IZJAVA LJUBAVI
17. Čeprkati po kosi - NE MOGU BEZ TEBE
18. Nakašljucati se - VOLIM TE
19. Staviti kažiprst u suta - ZAGRLI ME
21. Staviti palac u usta - POLJUBI ME
22. Igrati se prstenom - SANJALA SAM TE
23. Gledati u oči - VOLIM TE, VOLIM TE
24. Šaka kao odgovor - DA
25. Čelo kao odgovor - NE
26. Pucketati prstima - DANAS DOBRO IZGLEDAŠ
27. Uzme li djevojka nešto mladiću - NA RASPOLAGANJU
28. Grickati usne - LJUBOMORA
29. Štipanje - ŽELIM TI NEŠTO REĆI
30. Šmrcanje - SASTANAK U ISTO VRIJEME
31. Stati na pete - VOLIM SAMO TEBE
32. Tuče li mladić djevojku - ŽELI DA BUDE NJEGOVA
33. Plaziti jezikom - POLJUBI ME ODMAH
34. Poljubac od 60 pusica - NIJE DOZVOLJEN
35. Lagani poljubac - PRIJATELJSTVO
36. Prije ljubljenja - GLEDAJ U OČI
37. Ne smije se iskorištavati - LJUBAV DJEVOJKE
38. Djevojku ne pitaj za poljubac - ODMAH POSTUPAJ
39. Milovanje tijela djevojke - SAMO UZ DOZVOLU
40. Mladić ima pravo poljubiti - DJEVOJKU OD 13 GODINA
41. Poljubac jezikom - DOZVOLJEN
42. Gleda li mladić djevojku duže od 3 minute - LJUBOMORA
43. Puhne li mladić djevojci dim u lice - ŽELI SEX
44. Pokloni li djevojka mladiću zakon mladih - LJUBAV

275: Kišobran

Da vi znate kojom ja brzinom gubim kišobrane... Ni jedan ne ostane kod mene duže od 2-3 kišna dana.
E.
Ali imam jedan koji nisam izgubila.
Zorin.
Čuvam ga ka oči u glavi.
Ostavila ga Zore prošle godine.
Sad je vrime da dođe po njega.
Ili ću ga izgubit.
Ha!

274: Tridesete...

Dragi moji dobro sam. i sve je dobro. Malo nas jugo muči, i mene i okolinu pa se raspoloženja naglo mjenjaju, ali moje se nekako ustabililo. Dani prolaze, ja se dobro osjećam. Mirno, opušteno.
Opet sam se vratila orbitreku. Ne mogu smanjiti godine, ali zato mogu guzu, zar ne.
Dobro je imati ovoliko godina, Slušam Sevu kad pjeva "Tridesete". A moja Seve sve nam se razlikuje..moje tridesete i tvoje su neusporedive, jednako kao i naši djelovi tijela koje spominjem u prvom dijelu teksta.
Proletjele su mi ove tridesete baš kao i i one između 14 i 20. Nisam stigla o njima ni razmišljati. To je samo znak da su dobre.
Donijele su mir, obitelj, djecu i poneka pitanja koja sama sebi postavljam.
Primjećujem da su mi prijateljice već lagano klimakterične. Osim što nisu zadovoljne u svojoj koži, smatraju da je došlo virjeme kad mogu reći sve što misle i žele i da se mogu svom snagom borit za sebe.
Ne mogu vam opisati koliko su mi teške. Sve mi se čini da će nam prijateljstva prestat funkcionirat nastavi li se to tako. Bilo bi dobro da u klimakterična stanja upadamo u ciklusima, da bi barem s nekom ostala u dobre.
Znate, ja vam baš ne trpim mušice. Dosta je meni mojih što se u glavi stalno roje, nemam baš želju tamaniti tuđe.
Mene to s tim starenjem ne muči baš previše. Zadovoljna sam onima iza sebe. Stane tu događaja za sto života. Tek sad sam neke počela raspetljavati, kao prave komplicirane zagonetke.
Optužuju me sa strane da nije u redu što se tako osjećam, da ne smijem odustajati, prestajati živiti i šta ti ja znam koje se još definicije navode. I ja primjećujem da se povlačim u sebe i to mi je baš ono što mi paše. Napokon prestajem živiti za druge, počinjem živiti za svoju dušu, za sebe...ne mogu vam opisati koliko sam zbog toga sretna i koliko se svim takvim nadolazećim godinama radujem.

273: Da vam iskreno priznam...

Moje Starije dijete je iz prvog braka. Njegov tata i ja prestali smo živjeti zajedno kad je imao šest mjeseci. Kad je Stariji imao tri godine njegov tata je umro. Mislila sam da se više nikad neću udavati i da neću imati djece.
Stariji je bio dosita hiperaktivno i nemirno dijete. Bilo je teško s njim izlaziti, šetati, biti. Zaboli me kad kažu da su prve tri najvažnije jer je se u njegove prve tri smjestila smrt mog oca, moje najdraže bake i njegovog tate. Ne mogu reći da sam bila dobra i predana majka, bila sam mlada i zauzeta svim tim nemilim događanjima. A on je rastao, ranjiv, nježan,s ogromnim očima zagledanim u sva moja raspoloženja.
Onda sam upoznala mog Dražesnog. Znao je on dobro koji je put do mog srca. Popodneva je provodio slažući sa Starijim dućane, kocke i tako me još više zaljubljivao u sebe.
A ja sam u puno stvari vrlo ozbiljna i odrasla, ali kad je Stariji u pitanju pomalo naivna i prava razmažena jedinica. Mislila sam da ću moći prevariti život i Starijem dati novog tatu i obitelj. I obično to tako funkcionira.
Najstariji je dijete sa disleksijom, s problemima u učenju, u odrastanju. A ja bih voljela da sve to nije tako. Ponekad zatvaram oči, a ponekad mi se sve sruči na glavu.
Teško mi je kad kaže da nema tatu, znam da nemam pravo tražiti od njega da Dražesnog smatra ocem, ali da je samo moguće da mu kažem koliko njegov "tajo" kako Dražesnog zove za njega čini više nego što bi njegov rođeni otac ikad učinio, bilo bi mi lakše. Znam da tu ne mogu ništa, ali mogu čekati da vrijeme pokaže.
Dražesni i Stariji se obično dobro slažu, osim u periodima kad se odbijaju kao magneti istog pola. I to se obično dogodi kad mi se Stariji požali jer je tužan što "nema tatu", pa pretjerano skreće pažnju na sebe i to tako što stalno govori, šeta,miče se i ima pojačanu želju da komunicira. Dražesnoga, naravno to umara, umara i mene, iskreno rečeno, ali ja znam zašto se to tako događa, jer je tužan, jer je jadan, jer mu treba potvrda da ga Dražesni drži kao svog.
A ja ne želim povrijediti Dražesnog, jer znam da se doista trudi oko tog mog kompliciranog djeteta, pa mu ne pričam o tim našim razgovorima o "pravom tati" i tako se vrtimo u krug.
I onda ja promilsim kako sam možda trebala ostati sama sa Starijim i plačem jer znam za koliko bih bila zakinuta, bez Dražesnog, bez Srednjeg i Malene i stalno mislim da je Stariji u godinama kad je normalno biti nesretan, pa i sama sam bila nesretna bez pravog razloga.
Kako sam dobra na riječima samo kad pišem, a kad govorim mi ne ide baš, umjesto da kažem Dražesnom što se sa Starijim događa, očekujem da on to sam otkrije i da intuitivno osjeti kad je Stariji okupiran nekim dječjim egzistencijalnim pitanjima, štitim pretjerano tog dječaka i u meni se rodi onaj užasan osjećaj da to dijete ima samo mene i da sam ja za njega odgovorna.
I tako se svakih par mjeseci upletem u kolo iz kojeg nema izlaza.
Rastrzana između dvije potpuno različite ljubavi.
A druga djeca su nešto sasvim drugo.
Ona ima moje lice i na njemu nešto oko nosa potpuno isti kao kod Dražesnog, a On, prelijepi dječarac, šutljiv na tatu i mog osmjeha, oni su tako - naši.
I ne vjerujem da postoji način da Stariji to ne zna.

Između naših i vaših...svi su MOJI. I meni isti, a o njima moram različito razmišljati.

272: Suočena...

U grudima mi danima čuči neka gruda, uskovitlana, kreće se i naliježe na ionako uznemireno srce. Ispunjava me na refule toplinom i hladnoćom... ljubavlju, tugom...
Kovitla se, vrti, pali raspuštenim pramenovima...a svatko iz moje blizine uzima po jedan...
Kada bih barem bila manje osjetljiva, a s druge strane možda tako neosjetljiva ne bih bila ni sretna.
A tek sam na početku...osjećaji moji najbližih tek su počeli izlaziti na vidjelo. Zbunjenost dječaka kojeg trese početak puberteta, zatvorenost dječaka smještenog u sredinu i silovita ljubav razmažene mezimice...
Shvatit ću ovo kao trening za neke teže dane kada problemu postanu stvarni, a ne samo ovakvi mali, osjetilni...

271:Škrinjica dobrih želja...

Drago mi je što sam dobila čast biti i sakupljačica i djelilica dobrih želja, pa red je da stavim jednu koja vam može poslužiti za motivaciju...



Želim vam da volite sebe...
svim srcem i dušom.
Da kad sjednete u samoći osjetite ponos na sve svoje uspjehe i na sve svoje padove,
da negdje u sebi osjetite da bi zbog svog iskustva rado napisali knjigu,
da u svojoj duši osjetite radost što imate ovo mjesto gdje sve možete podjeliti s nama,
vašim prijateljima,
koji vas vole i čitaju i koje vam žele...