286: ...riječi

Zadnjih dana ne prevodim Coelha. Piše o usamljenosti. U poziciji sam da mi se sada usamljenost čini kao blagoslov. Zvuči čudno, zar ne. U posljednje vrijeme vrlo rijeko sam sama, a i kad se to dogodi ne mogu srediti misli jer mi fali barem još sat vremena samoće da dođem k sebi.
Strašno je do koliko problema površna komunikacija može dovesti. Sretni oni koji mogu svoje riječi uputiti onome tko čuje. Još sretniji oni koji ne govore ono što drugi želi čuti.
Godine su mi trebale da se isperem usta od nepotrebnih rečenica. Da okajem sve izrečene gluposti, i sada opet radim isto. Zašto. Zbog toga što želim biti kao netko koga ne razumijem. Zbog želje da osjetim makar trunak veze s nekim tko se nema čime sa mnom povezati.
Molim se da mi se riječi zauzdaju. Da ono što izgovorim ne bude nešto što za sobom vuče blato i muku od koje se nemoguće otresti.