29
petak
lipanj
2007
Bolje je, nebo je opet vedro :)
UPDATE:
Ovo sam našla na blogu za dječicu, a kako mi to nitko nije rekao na vrijeme, nije loše da ponovim sada:
DESET PRSTIJU - JEDANAEST SAVJETA
Da ne bi izgovarao previše ludosti, Bog je čovjeku dao deset prstiju
i na svakome od njih po jedan mudar savjet.
Prvi: tvoja riječ neka dube DOBRA.
Drugi: tvoja riječ neka bude ISTINITA.
Treći: tvoja riječ neka bute PRAVEDNA.
Četvrti: tvoja riječ neka bude VELIKODUŠNA.
Peti: tvoja riječ neka bude HRABRA.
Šesti: tvoja riječ neka bude NJEŽNA.
Sedmi: tvoja riječ neka bude UTJEŠNA.
Osmi: tvoja riječ neka bude ULJUDNA.
Deveti: tvoja riječ neka bude PUNA POŠTOVANJA.
Deseti: tvoja riječ neka bude MUDRA.
I ONDA - Z A Š U T I !
komentiraj (22) * ispiši * #
26
utorak
lipanj
2007
Prošlih par dana
Nije baš naslov na post, ali točno se ovako osjećam:
Već mi se nekoliko puta u životu dogodila da izbacim iz sebe bujicu riječi na nepoznatu adresu, a netko nekoga u njima prepozna i eto mene u nemilosti.
Šutit ću odsada. I oprezno revidirati sve napisano. A šta mogu, kad sam ponekad neuračunljiva. Znam da sam nešto krivo rekla, ali šta nemam pojima. Zato sam se, zbog onog što sam se uspila sjetit, najiskrenije ispričala. Zatomila svoje osjećaje, jer sam sve što mi se dogodilo sama izazvala, pa na kraju ispada da sam samu sebe povrijedila.
Sreća da je ljeto. Svako malo mogu zaroniti i tamo malo ostati. Na određenoj dubini ništa se ne čuje.
komentiraj (21) * ispiši * #
19
utorak
lipanj
2007
Zaključak
Čekam slike. Valjda oni koji mi ih trebaju poslati nemaju vremena, trenutno, za mene. Dok čekam, podjelit ću s vama ono što sam vam obećala.
Dok su trajale pripreme za taj naš nastup, stalno mi se po glavi vrzmala jedna misao. Pokušat ću je uobličiti u post.
Davno, prije dvije - tri godine, nakon što sam pročitala jednu od mojih omiljenih knjiga odlučila sam pisati njezinom piscu. Što me u toj knizi toliko fasciniralo, da sam odlučila baš tako postupit.
Čovjek je htio doći do cilja. Što brže. Vodič ga je sedam dana i sedam noći vodio u krug. Istim putem, istom kilometražom. Ovaj je toliko bio skoncentriran na odredište da put nije ni vidio. Ništa iz njega nije naučio, nije uopće u njemu uživao. Koliko nas upravo tako živi? Žureći prema zamišljenom cilju ne vidi put? Na kraju knjige, glavni lik zahvaljuje za put, a ne za cilj.
Piscu sam napisala da mu zahvaljujem što me uči i jača u vjeri. A on mi je odgovorio, uljudno, dopisnicom, da "Pravi Ratnik svjetla nikad ne odustaje od svojih snova."
U to vrijeme moji su snovi bili nejasni, nestali u izmaglici kolotečine, i to što sam dobila tako izričito napisano, nije mi imalo smisla. Činilo mi se da snova nemam, ali svejedno sam o toj rečenici nastavila razmišljati i usmjeravati svoje misli prema putu ka svom snu, koji se u to vrijeme činio nepostojeći.
Na generalnoj probi, o kojoj već danima pišem. Nisam ništa naročito vidjela. Samo bijelu pozornicu i djecu koja uobičajenim pokretima trčkaju, mašu, griješe, loše drže ruke i ne istežu noge. Vjerovala sam (morala sam vjerovati) da koreograf vidi nešto drugo, jer inače sve to ne bi imalo smisla.
Kad sam ih vidjela u kostimima sa pravim osvjetljenjem, vidjela sam kako se san pretvara u stvarnost. I tako već godinama. Jedan trenutak u mašti koreografa, ne donosi joj slavu, ne donosi joj novac ni glamur, ali ostvaruje njen san, san od kojeg nije odustala.
Gledam goste te večeri. Plesna grupa Show tim iz Knina. Svaki put su sve bolji, a u očima voditeljice i koreografkinje svaki put je sve više sigurnosti i strasti prema plesu kojom nosi sve ostale koji je prate. Na isti način sanja svoj san. I ne odustaje od njega.
Živjeti svoj san, valjda znači naći svoj ventil za sreću. Za puštanje onog stvaralačkog nemira da izađe vani i zaživi među svjetom.
A moj san? Otkrila sam da ga ipak živim i da sam zato jako sretna. Sanjam tako da sve što gledam oko sebe pokušavam uobličiti u neku poruku, pouku koja će i mom životu dati smisao. I to ne onom javnom, već onom tajnom životu, samo mom, koji ne pripada nikom drugom i djelim ga po želji s kim ja hoću.
Zaključak: Sretni ljudi ne odustaju od svog sna, pa makar za to postali i ratnici svjetla, prema kojem i ja putujem.
komentiraj (26) * ispiši * #
18
ponedjeljak
lipanj
2007
Utisci
Kako je bilo?
Tako da se jedva mogu vratiti u kolotečinu. Opilo me kazalište. Miris njegovih prostorija, skrivenih oku publike, reflektori, staro društvo iza scene. Davno tamo nisam bila, s one druge strane i čim sam prošla prolazima ispod pozornice, poželjela sam se opet trajno vratiti tamo. Osjećam čežnju i želju da se ponovo time bavim. Šta mogu? Nadam se da će proći jer znam da nemam opet snage za tu borbu. Možda, kada bi se sve rješavalo mimo mene, kao pozovu me jer sam neophodna (ha, ha, pusti snovi).
A sama predstava - prekrasno. Promislila sam da je to najljepše što je teta Sokola do sada napravila. Posebno onaj drugi dan, kada je trema bila manja, a djevojčice zahvatila čarolija kazališta i scene.
Bilo je lijepo družiti se opet s onima s kojima sam 12 - 13 godina djelila svlačionicu. Sjatile smo se tu, oko tete Sokole i nastavile pričati tamo gdje smo stale. Uloge su davno podjeljene, mrgudi, zabavljači. podbadači, veseljaci, dobrice...samo smo u priče dodale muževe i djecu.
A teta Sokola...gledajući nas velike i one male, male od 4 godine postala je svjesna koliko vrijedi. Povezala nas je nekom čudnom niti, neraskidivom, i ranije smo se razlikovale od drugih samim time što smo u jednom malom gradu, njene "balerine", a sad vidim da smo ostale različite.
U ta tri dana druženja (opet) sa scenom, otkrila sam nešto što ću vam ispričati u drugom postu, jutros imam samo ovoliko vremena, jer posljednjih par dana nisam imala vremena za ništa uobičajeno, samo za svijetla pozornice...
komentiraj (16) * ispiši * #
11
ponedjeljak
lipanj
2007
Prošlost i sadašnjost
Pisala sam vam već o svojim voditeljskim izletima. I evo opet. Krivac se uvijek vraća na mjesto zločina. Moja draga teta Sokola, opet me pozvala da joj vodim baletnu večer. Pravim se hrabra, a u stvari me jako strah. U kazalištu je ove godine, i plašim se pomalo te stare kuće koja me jako dobro poznaje. Od kad se obnovila nisam je upoznala sa te druge strane. Uglavnom sam vjeran posjetiitelj. Plašim se šuškanja papira, drhtanja glasa, okrutnog bijelog svijetla iz topa i svega drugog, ali duboko u sebi nadam se da će sve biti u redu. Opravica spremna visi u ormaru, cipelice kupljenje. Još mrsko čupanje obrva i lakiranje noktiju.
U četvrtak sam bila na probi kod djevojčica u baletnom studiju. U prvom trenutku nalet uzbuđenja i uspomena. Ogromna dvorana sa ogledalima. Štapovi na zidovima...i novost, naravno, umjesto gramofona, linija i ogromni zvučnici.
Djeca mi se čine ista, kao što smo i mi bile. Možda čak previše slična. Sedam djevojčica izlaze zajedno na poklon. Imaju 11-12 godina. Teta sokola tri pošalje na jednu stranu, ostale četiri na drugu. E tim drugima četvrta smeta. Zašto, tko će znati. Nisam razumjela onda, ne razumijem ni sada. Samo što sam sad u poziciji da to prekinem. Dignem se i opomenem onu najglasniju koja tu četvrtu tjera na drugu stranu, da prestane, da pusti djevojčicu na miru i ušuti. No ona ne prestaje. A meni navru uspomene. Nisam ja bila ta četvrta, ali netko obično je, nisam bila ni ta lajavica, ali uvijek mi je bilo žao te curice na koju se one zle okome, a nisam baš puno uradila da je poštede. Možda bi popričala s njom u garderobi, ili išla s njom kući, ali sada mi se to činilo malo. Mala ne pretaje gnjaviti jadnu četvrtu i ja opet interveniram i teta Sokola joj zabrani da se mješa. Umukla je. Četiri su na toj strani i gotovo. Znam da to nije kraj, ali bar ne moram gledati.
Sjećam se kad smo došle prvi put. Nas dvije. Mi smo bile njena "lipa dica iz Miminca" i istovremeno smo odlučile krenuti na balet. Išlo se nedjeljom ujutro autobusom u Primošten. U kuću poznatih baletnih umjetnika Ane Roje i Oskara Harmoša. Tamo je teta Sokola tada imala studio. Morale smo imati crne papučice, bijele hulahopke, crne trikoe i bijelu traku za kosu, čak i ako je kosa ravna. Prošle smo audiciju. Još mi zvoni u ušima, Uvuci trbuh, ravna leđa, stisni guzu, meko ruke, neka te dlan gleda, kao da držiš loptu, prva pozicija, peta...I odonda, svaki Festival naš. Otvaranja, zatvaranja, baletne večeri, stalno ponavljanje istih vježbi. Bolni mišići. Zaljubljeno gledanje u straije balerinice. Prve papučice. br. 36, još ih čuvam. Crtale smo stopu na hamer papiru i slale u Zg jednom gospodinu koji je jedini u Hrvatskoj izrađivao papučice. Bijele, crne ili roze. Ja sam izabrala roze. Sad su više sivkaste, istrošene, čak s rupama na palcu.
Izgledalo je kao da će od nas nešto biti. Od nas dvije, da pojasnim, njenih ljepotica iz Miminca, koje su se na balet upisale isti dan i rasle pred teta Sokolinim očima.
Puno godina kasnije, punih 20, kad me teta Sokola pozvala da prvi put vodim program, ja sam joj odmah predložila da ga vodimo zajedno, nas dvije, iz one gore priče. Jer ja sam voditeljica, a ona druga djevojčica je akademska glumica, a obe njene, obe njene...da ne ponavljam, dovoljno je ono iz Miminca. Teta Sokola se nije složila, kaže da bi htjela mene samu. Nekako me vidi u toj ulozi i ne bi htjela kvariti koncepciju. Dobro, jer ova druga ionako ne može doći iz Sarajeva.
Danas, teta Sokola mi govori.
"Znaš dušo, ja vas znam obje, od kad ste bile male i uvijek sam mome Saši govorila, ova druga se više trudi, gura, ali u Sanji je pravi talent. Saša nije vjerovao da ćeš biti labud iz ružnog pačeta sve dok nisi odrasla, njemu je ova druga bila draža. Ali ona je bila upornija, tila je to, trudila se i mučila i završila u 35. I eto sad se time bavi, a ti...."
A ja sam se draga teta Sokola i svi moji dragi koji mislite da sam nešto u životu promašila i nisam ostvarila, toliko trudila i mučila da to ne završim. Da ne postanem još jedna glumica s akademijom, bez obitelji, bez prijatelja i najčešće bez karijere. Ja sam htjela život. Stvaran. Ne sjaj pozornice i lažno laskanje. Ja sam htjela djecu, obitelj, sve probleme koje ona nosi. Htjela sam oazu mira, neko mjesto gdje ću ja biti ja, gdje ništa ne moram glumiti, gdje ništa ne moram plaćati lažnim osmjesima ili još skuplje. Ja sam htjela baš ovo što imam. I to se ne mjeri brojem rezultata kada upišeš moje ime na pretraživač, ni sjajnih naslovnica. To se mjeri brojem spokojnih sati. Kada si siguran da je sve u redu, da je u 23.30, prvašić u svom krevetu, četvrtaš nemiran zbog sutrašnjeg izleta, on i malena spavaju zagrljeni u našem velikom krevetu i čekaju mene, a ja čučim ovdje ispred kompjutera i pišem. Jer imam što reći. Iskreno, bez straha tko me čita i kako će to interpretirati.
A uspjesi. Ipak dolaze, barem oni koji su mi stvarno namjenjeni.
U četvrtak će u gledalištu sjediti oni koji me vole, za njih ću sve pričati. U srijedu na generalnoj probi, kad budu snimali moje dijelove, gledat će me još neki koji će biti jako ponosni. U petak, kada bude još jedna večer, odradit ću to rutinski jer već to radim dva dana, za one koji misle da sam loše prošla u životu. Za one koji misle da sam nešto izgubila. Za njih ću još malo dignuti nos.
A što se tiče one djevojčice (lajavice),vidjela me danas na vrhu stepenica, ona je stajala na dnu. Zacrvenila se. Ja sam je zaboravila dok sam se spuštala stepenica, baš kao i sve one slične njoj. Nadam se da će ona mene nešto duže pamtiti.
Kroz taj baletni studio prošlo je stotine i stotine djevojčica, a teta Sokola zove mene da joj vodim program, zar to nije onaj pravi slatki uspjeh.
I na kraju:
Štovani,
Čast nam je pozvati Vas da svojim prisustvom uveličate naš godišnji baletni koncert.
Balteni studio COLLEGIUM MUSICUM
pa tko je u blizini neka svrati.
Post je poduži jer me ovaj tjedan neće biti, vraćajte se i čitajte ga u nastavcima. Volim vas puno i već mi nedostajete, ali čupanje obrva je ozbiljan i odgovoran posao, rekla mi je jedna kozmetičarka da u Francuskoj postoji škola i za to, a ja ću evo neuka i to odraditi.
komentiraj (26) * ispiši * #
08
petak
lipanj
2007
Čarolija
Svjedokom sam čudesnih događaja. Onih kada najviše vidimo kako je Bog prema nama ljudima bio milostiv. Dao nam je maštu. Oko za ljepotu. Smisao za umjetnost.
Znala sam da se sve to nekako tako događa, ali biti svjedok i sudionik sasvim izbliza nadmašuje moje poimanje svega do sada.
Od jedne male točkice, ponesene idejom nastane vrhunsko umjetničko djelo, bezvremeno, lijepo svakom oku, bez premca.
Od jednog malog protrčavanje, negdje pred san, uz taktove klasične glazbe, koju je istančano uho čulo stotinu puta, ali ovaj put na drugi način, nastane cijeli niz pokreta, pretvorenih u balet, pomiješanih sa bojama i mnoštvom malih ručica, nožica i iskrenih dječijih osmjeha, zaogrnut čarolijom pozornice. Nastane dvosatno druženje s čistom umjetnošću ponesenom glazbom i ljudskom potrebom za pokretom od početka svijeta.
Od jednog malog refrena, sitnog prebiranja po gitari u kasnim noćnim satima, u kojima ja, neuka, nisam čula ništa posebno, nastala je himna. Uzvišena pjesma koja glazbom, prekrasnom, jednostavnom, jasnom i riječima veliča život.
Gledam jutros prozorsko staklo umrljano malim prstićima. Gledam samo to staklo, ali oko se iznenada prebaci na ono što se kroz njega vidi.
Ljepotu neba ništa ne može umanjiti.
Ni masni otisci prstiju na balkonskom prozoru.
komentiraj (21) * ispiši * #
05
utorak
lipanj
2007
Izvori mudrosti
Baš mi je danas nešto palo na pamet. U vrijeme kad sam bila kompletno izgubljena i duboko na dnu, sa samo jednom malom zrakicom svjetla u daljini, za koju sam se, srećom, grčevito uhvatila i za njom opet izašla na danje svjetlo na kojem sada, čiste duše, mogu biti neprestano izložena, pod ruku su mi dolazile svakakve knjige o samopomoći. One američke, znate već, kao, "Moć pozitivnog razmišljanja", "Male stvari", "Život kao bajka"...i doista su pomogle. Prvo što su me uvjerile da sam bez vjere nitko i ništa, a poslije zato što se čitajući ih, moj životni stav počeo drugačije oblikovati. No među tim knjigama, postoji jedna kraljica knjiga. Knjiga koju ja svako malo uzmem, kad izgubim inspiraciju i koja je nepresušni izvor pozitivnih misli. To je "Knjiga životnih zakona" Johna M. Templetona. I ne znam zašto, danas mi padne na pamet, mogućnost, da je John M. Templeton, od kojeg ja crpim mudrost, mir i tražim putokaz, možda jedan stari namrgođeni pustinjak. Zabrađen i raščupan. Brade požutjele od duvana, s izrazom lica - svi ste glupi -.
Odem na google, upišem ime, pretražim slike i baš mi je drago što nije ono čega sam se bojala, nego je baš onakav kakvim se predstavlja.
Baš me to obradovalo. Ljudi bi uvijek trebali životom svjedočiti ono što govore i kako se predstavljaju. Tako bi život bio lakši. Kad ne bi sumnjao tko je s druge strane...
komentiraj (17) * ispiši * #
