Problem proslave 12-tog rođendana počeo je puno prije samog termina. Filipa i Ivan slavili su rođendan zajedno...u dječjoj igraonici. Pola razreda a i pola razreda b bilo je pozvano. Osim mene. Filipa je naredila Ivanu da ako me pozove nitko od njenih prijateljica neće doći. A prijateljice su bitne, to svatko zna. Ivan me zamolio da se ne ljutim i nije me pozvao. Ok, ja se nikad ne ljutim, stisnuo sam zube, malo tugovao da nitko ne dozna i pregrmio taj dan. I isplanirao sam osvetu! Slavit ću rođendan u istoj igraonici i pozvat ću sve osim Filipe. Neka zna kako je to. Molio sam mamu da mi ugovori dva sata u toj igraonci. Prvo se jako protivila, tvrdila je da su moji rođendani super, baš onakvi kakvi jesu, na ulici, kasno popodne, red košarke, pa red nogometa na boćalištu, pa grupa traži grupu do kasno u noć. Nije mi bilo jasno kako ne kuži da mi je važno da taj rođendan bude u Igraonici, da mogu pozvati Nju. I ona je mene pozvala u takvu sličnu igraonicu i pošto je škola završila i nećemo se vidjeti cijelo ljeto bila je to prilika da je još jednom vidim. Ne znam zašto mama je iznenada popustila, i dalje je tvrdila da će biti glupo što nema termina baš na moj rođendan već cijelih pet dana prije i da zbog iznenadne vrućine i EURA možda nitko i ne dođe, ali ja sam bio tvrdoglav i uporan. Zakupila je igraonicu, u četvrtak, 26.06. tri dana prije mog rođendana, na dva sata, pozvao sam 18 prijatelja. Onda smo morali pomaknuti datum, mama je predlagala da sve otkažemo, a ja sam po svaku cijenu htio rođendan u igraonici, pa smo u posljednji tren prebacili na 23. podjelio sam pozivnice zadnji dan škole, svi su rekli da će doći. U subotu je počeo Festival djeteta i napokon lijepo vrijeme. Jedva smo dočekali da otrčimo na more. Kupali smo se cijelu subotu i nedjelju, napokon je završil škola i svi smo se razbježali po vikendicama i selima... Uzbuđeno sam čekao ponedjeljak... Proslava mog ročkasa, osveta... Onda je zazvonio telefon... Ona je javljala da odlazi u Zagreb na nastup, ona i još njih pet sa mog popisa...uh, već mi se počelo činiti da će nešto poći po zlu. Bilo je pakleno vruće, na našem balkonu u 18 sati izmjerili smo 42°C...more je prekrasnih 25°C...nakon dva tjedna kiše svi su otišli na kupanje...Računao sam 18-5= 13 bi trebalo sigurno doći. Onda je stigao poziv iz prigradskog mjesta gdje su živjela tri prijatelja sa popisa uzvanika i jedna prijateljica, nemaju prijevoz. Dakle, ostaje ih 9. I to je dobro. U 19 sati smo pred igraonicom. Supeeer, tu su dva prijatelja i teta animatorica. Bratu sam zabranio da dođe...pa šta će mi taj balavac tu.
Mama i tata su došli po mene nakon dva sata. Bilo je grozno vidjeti mamino lice kad je skužila da nas je bilo samo troje. A nama je bilo super, i teta je rekla daje bilo odlično, repali smo, plesali, igrali twister i da smo mogli još ostati, ostali bi. Bojao sam se maminog predavanja, o tome kako sve želim na silu i onoga jesam ti rekla...Nije ništa rekla, ni ona ni tajo, zabrinuto sam joj gledao oči, gore bi mi bilo da u njim vidim tračak razočarenja, nego ono što sam stvarno osjećao... Razočarao sam se čim mi je Ona javila da neće doći...sve drugo je bilo nevažno. Nagovorio sam mamu da pozovem ekipu na moj stvarni datum rođenja. U nedjelju. Rekla je da mogu, ali da se ne nadam previše jer je većina otišla na vikend na more pošto su ovo pretopli dani,a i taj dan je finale Eura...nisam je htio slušati, ona ništa ne kuži. Kad sam joj rekao da sam sve pozvao u 17 sati popodne, počela je vikati da je drugi put trebam pitati, da je to prerano, da čak i oni koji bi možda i došli neće doći jer će im biti neugodno jer kasne kad napokon stignu s kupanja, a da kasnije neće doći zbog finala. Sada je 19.45. Nitko se nije pojavio, ni susjedi, u ulici nema ni jednog jedinog djeteta, svi su negdje, meni je grozno dosadno...Neko dolazi...Susjed Goran i njegov prijatelj Davor iz Vukovara...čestitali su mi rođendan i pozvali me van na košarku...odoh...ponijet ću Coca Colu i grickalice. Sad sam već previše tužan da bih uopće mogao razmišljati...Jesam li uopće nekome važan?