20
srijeda
svibanj
2009
Dani prolaze...
Sve ide svojim tokom. Baš sam zadovoljna. Ne pokazujem znakove pretjerane radosti kad me sretnete i pitate da li sam trudna, ali to ne znači da nisam na neki poseban način jako sretna.
Jučer popodne smo vodili Malenu na plažu. Gledati je kako se veseli i uživati u njenom pocikivanju najljepše je što si mogu poželjeti.
U tom pogledu na nju svijet je stao. Veselim se što mi je poklonjena mogućnost uživati još jednom u nečijem odrastanju.
Kada sam starijoj djeci pokušala objasniti zašto je još jedna beba odabrala baš nas nisam znala to dobro reći, samo znam da postoji trenutak kad moj Dražesni i ja tužno uzdahnemo, pogledamo najmlađe dijete i zaključimo - nije više beba.
I tako se pojavi nova :).
U prošlom sam postu pisala o svemu i svačemu, ali većina se uhvatila amniocinteze.
Drage moje, u svakom komentaru pročitala sam dobru namjeru. Hvala Vam na tome. No ipak primjetila sam razliku između onih koji su amniocintezu prošli i onih koji su je proživili s drugima. Lako je dijeliti savjete.
Imam divnu liječnicu. Poznajemo se od mog prvog poroda. Našla se tu pored mene i nježnim mi draškanjem trbuha izazivala trudove. Bila je prisutna i veći dio drugog. Treće nije stigla, ali je jednom kasnije pomogla u nekim komplikacijama.
Ja je doživljavam kao anđela.
Kad sam sa suzama u očima došla reći da sam opet trudna, njena oduševljena reakcija me spasila. Imam potpuno povjerenje u nju i znam da ona radi sve u mom interesu. Dobar je to osjećaj. Dok čekam slušam je kako razgovara sa prvorotkinjama. S puno nježnosti i razumjevanja. Primjećujem koliko sam manje savjeta dobila sada, pa naravno, ovo je četvri put. Tko zna ako ja ne znam.
Pokušavam sebe zamisliti kao majku tolike djece. Komentar moje susjede me baš dobro opisao...A Sanja, Sanja, tko bi pomislio da ćeš ti toliko rađati.
Evo, ni ja ne vjerujem.
Sjećam se da sam se divila velikim obiteljima i onom čudnom miru koji krasi takve majke. Jesam li ja takva?
Tko će znati.
Znam samo da je onih pola sata sa djetetom koje veselo pocikuje na plaži bio centar mog svemira. Smisao mog postojanja. Valjda je u tom kvaka.
komentiraj (38) * ispiši * #
14
četvrtak
svibanj
2009
Mirno tromjesječje
Ok, leđa bole, gotovo je sa normalnom odjećom, trbušćić se vidi. Vrijeme je za takozvano "mirno" tromjesječje, da nije amniocinteze.
Svi mi savjetuju da obvezno idem. Jedan dio mozga me tjera na nju. Drugi ne bi. Boji se igala, bockanja, nalaza...
Uvijek reagiram na isti način u kriznim situacijama. Ne mogu na to misliti tada.
Danas su me pozvali iz škole. Najstariji je na hitnoj. Razbijena glava. Šivanje, slikavanje, čekanje nalaza. Sve sam to dobro podnjela, a onda kad sam se vratila u ured i sjela, panika, tuga, strah.
Tako će sigurno biti i kad bude na redu amniocinteza. Naručena sam 2.6. u Splitu. Ne brinem se, osim što me muči strah od uboda, ali kao što bi moja mama rekla, razmišljaj kao da je već prošlo.
Više me muči tjedno vađenje krvi. Uvijek nađu neki razlog da se malo napiju krvi. Prošli tjedan me nisu uspili nabockat koliko su htjeli pa sada moram ići ponovo, čin modrice prođu.
RH faktor, markeri, HIV, hepatitis, OGTT, kompeltna krvna slika bla bla bla, totalno nevažno, kako se sve zovu.
A bebica. Jučer sam je opet gledala na ultrazvuku. Leži mirno na leđima, samo malo maše rukicama, nogice miruju, malo srce jako kuca i već se nazire karakteristična prća.
Zanimljivo, meni je je već neki mali plavušan ili plavušica...
Imena još nemamo, tj. obiteljski navijači za djevojčicu već su odabrali ime, ali nam ona muška malo slabije idu.
Ja nisam sigurna što bih željela. Imam i dječake i djevojčicu, pa neka ovaj put bude zaista živo i zdravo.
Rado bih dragi moji komentirala kod vas ali zaboravih lozinku. Idem pokušavat provalit koja je...
Sve vas puno volim i zahvaljujem na čestitkama!
komentiraj (19) * ispiši * #
