...još par koraka

Nismo još imali TU premijeru...omeli nas izbori...kazalište bilo stalno zauzeto predizbornim skupovima...i to je sve što ću o izborima reći . ..
Premijera je u petak, pa se odmah od vas pozdravljam na određeno vrijeme i na najnježniji mogući način .
Za premijeru sam dobila dvije karte (!!!!) , a trebala bih bar 9-10, za sve koje bih htjela vidjeti u publici tu večer. Pa ako računate na kartu preko veze, ništa od toga!




Sada pregovaram sa djecom tko bi išao, a tko ne. Najstariji ne odustaje, on ide i gotovo. Još je primljen (preko veze, ali on to ne zna ) u kazališnu radionicu, pa je uvjeren da je karijera pred njim i da je on taj koji će gen glumačkog talenta koji prenosimo s koljena na koljeno po babinoj lozi, izbrusiti do vrhunskog sjaja , te smatra da je on prvi pozvan da prisustvuje na premijeri. Malenu neću voditi, jer postoji opasnost od onog, maaama , kad me ugleda na pozornici, što vjerujem da sugrađani ne bi zamjerili, ali ako se već igramo profesionalaca, onda to budimo do kraja. I na kraju, pregovaram sa Srednjim...pitam, 'hoćeš li ti doći gledati mamu', a on nježno (da ne povrijedi moje osječajčiće) odgovara, gledajući me najvećim plavim očima na svijetu 'ne znam, moglo bi mi se prispavati', i odahne, kad sam mu rekla da ne mora ići . Eto uzdanice moje.
Svekrva je mislila da je premijera bila prošli petak...i priznala je da je mislila, baš ono što sam ja i očekivala, od riječi, do riječi ' Da, e, sad kad je premijera, odvela je muža, dicu, čak i Malu, biće i mater, a meni ništa, a kad triba čuvati dicu onda sam ja prva...znala san ja s kim iman posla!' . I sad, da ja nisam dva dana ranije rekla baš tim riječima mužu šta će baba reći, ako ne dobije kartu, možda bi situacija bila malo škakljiva, a ovako smo se svi udavili od smijeha!
Mama je odmah rekla da će karte kupiti .
Iznenadili su me (neugodno) neki 'livi' ljudi koji misle da me mogu pitati kartu i iznenadili su me (ugodno) neki koje sam zatekla da kupuju karte, zbog mene...




Eto, takvo je stanje kod Sanje...
jupiii i rimuje se...

Predugo sam vas ostavila da razmišljate o šutnji, skoro da ste mogli pomislit da ću i ja potpuno zašutiti, što je, da vas odmah obavjestim, potpuno nemoguće. U životu nisam govorila samo kad nisam znala i nekih sedam dana koje sad ovdje neću spominjati, jer ovo nije takav post.

Bliži se premijera. Umjesto da se veselim ja sam pomalo tužna jer se jedan krasan period stvaranja privodi kraju. Ono što se vama čini kao finale kad gledate glumce na pozornici, mi "glumci" (namjerno stavljeno u navodne znakove) doživljavamo kao kraj... Od kolovoza smo počeli pripremati predstavu, ljetne vrućine su nas mučile u kombinaciji sa mirisom kokica sa Poljane, šareni štandovi krasili su nam put do kazališta, a kave prije proba uljepšavale dan. S vremenom dan se skraćivao, a broj proba se povećavao, pa smo sve češće do kazališta stizali nošeni jugom i burom, kave prije predstave zamjenili su čajevi i žestice, a miris kokica, pečeni maruni. Put do kazališta krasilo nam je jesenje lišće.
Sprijateljili smo se, združili, od svake rečenice teksta napravili parodiju... smijali se sebi, kolegama, pamtili viceve za zagrijavanje atmosfere na probi.
I sve će to nestati kad se kazalište ispuni publikom, kad nam dan počne ovisiti o pljesku iste, kad naš rad izađe na vidjelo.
Više nemam osjećaj kakva je predstava, ono vrijeme kad nas je tekst dirao davno je prošlo, sad je postao dio nas i na isti način kako ne možemo sagledati život, jer ga živimo, tako više ne možemo sagledati komad jer ga igramo. Ušli smo u njega, poistovjetili se sa Stipom, Markom, Pavom, gospođom direktoricom, Anom, Katom i Jelom i ne vidimo se realno.
Ocjenit će nas kritičari u novinama, u programima radio-postaja, zli jezici u šibenskim kuloarima, ali veselje pripremanja predstave, neće dotaknuti, jer to je jedan poseban svijet koji pripada samo nama, zaljubljenicima u daske koje život znače.

Blogerski kodeks šutnje

Postoji li to uopće?
Ako ne postoji trebalo bi uvesti. Posebno ovdje u malim gradovima kao što je ovaj moj. Ako oćeš, možeš sve doznati, samo tribaš pitat na pravom mjestu.
Osoba "a" nevino i naivno ostavi trag, ne znajući da je moguće samo jednim pitanjem osobe "b" upućenog osobi "c" sve razotkriti...i šta onda?
Jel pošteno razotkrivati istinu?
Mislim da nije i zalažem se za blogerski kodeks šutnje.
Neka barem ovdje u ovim prostorima osoba "a" ostane ono što želi biti.
Posebno ako je vesela, srdačna, rado viđena, omiljena, simpatična...
Neka ostane barem jedno mjesto gdje se maske mogu nositi ili skinit, potpuno nevažno...

Blogeri dragi, prijatelji, zaklinjem vas šutnjom.

Pristajete li?

Evo me, živa, zdrava, vesela!

Ništa se loše nije dogodilo, čak i ono što je moglo biti loše, pretvorilo se u dobro! Onaj loš predosjećaj, pripisat ću umoru!
Napokon mi mobitel služi pravoj svrsi, nije ukrasni ni statusni simbol, već me ljudi zovu i šalju mi poruke sa terminima, planiraju mi život. Do te mjere da sam starijem rekla krivo vrijeme audicije, a od jutros, već treći put provjeravam datume i satnicu. Imam problem sa tim malim ekrančićem, ako se istovremeno pojavi previše dvica, jedinica, crtica...probudi se ona smotana disleksičarka, sorry marsi , tako ja zovem ovu svoju, ne tebe, ali ti ćeš to skužiti, jel da !

Tjedan prebukiran...
Reći će netko, s pravom, pa zar to nisi i htjela...
Jesam, ako iz nijednog drugog razloga, onda zato što se veselim kad dođem kući, nestao je sindrom 'zlatnog kaveza', vrijeme zatvoreništva izgleda da je gotovo.


Eto, ostavljam vas da vjerujete da sam dobro (jer jesam) i mirna (jer jesam) i bez ludih predosjećaja..., i sa puno ludih osjećaja, ako dozvoljavate!

Čudan osjećaj...

J

Jeste li ikad imali osjećaj da neki dan trebate prespavati?

Takav osjećaj imam za današni dan. Sigurna sam da sam trebala zaspati u četvrtak i probuditi se čila i vesela u subotu rano ujutro. Ovaj petak mi nikako nije u planu. Svašta imam za obavit, svugdje ići, ali ne da mi se. Za noge kao da su mi privezane željezne kugle. Sva vrata otvaram kao da me iza njih čeka neka propast.

Pokušavam o tome razmišljati razumno i otkrivam da ne postoji ništa što me koči, da današnji dan prođem sasvim normalno, ali opet taj čudan osjećaj u grudima me izluđuje...

Rano je jutro, izlazim iz kuće s osjećajem da sam nešto zaboravila...ali nisam, dolazim ispred kancelarije, Branka je danas trebala doći prva, hvatam za kvaku i promislim, sad kad nije došla, a ja nisam ponjela ključ, ali došla je...i umjesto da me obuzme osjećaj da će biti sve u redu, obuzima me osjećaj 'jedna pegula manje'....joooj...

Mrzim ovo stanje, ko da sama sebi podapinjem nogu, a to je glup osjećaj!

Kao dijete...

Jeste li vidjeli kako je jučer padala kiše...što bi mi ovdje rekli, i iz neba i iz zemlje?

Zabarakadirali smo se u kući, čvrsto zatvorili sve škure, malo pojačali grijanje, pogasili kompjuter i TV da ne stradaju od grmljavine i ... i svi se zapitali, što sad?

Natjerala sam djecu da uče, da napišu zaostatke, pročitaju povijest, riješe radne bilježnice, ali oni su ipak bili tužni, bakin je rođendan, napekla je brdo mirisnih palačinki samo za svoje unučiće, a oni ne mogu do nje.
I djeca ko djeca, izaberu najjednostavnije rješenje, odluče se pomolit Bogu, ovaj put, svemogući roditelji nisu mogli ništa...

Ščućurili se dječačići i nespretno se prekrižili, izmolili Oče naš, Zdravo Marijo (s manjim greškama) i dodali "Bože molim te neka kiša prestane padat, da možemo kod bake na palačinke"...

Mene malo stislo oko srca (naravno da ja ne vjerujem dovoljno) i da bi ih pripremila na moguće neuslišavanje molitve, prvo kažem da je Bog vladar Neba i Zemlje i da je sve u Njegovim rukama, te da bi bilo bolje da ako vjeruju da je On svemoguć, da kažu "Bože, zaustavi kišu!", jer On vlada njome i svim drugim...a onda im objasnim da je kiša možda nekome potrebna i da Bog nije samoposluga i mađioničar i da mu možda njihova želja za bakinim palačinkama nije na prvom mjestu.

I dok sam ja to sve pričala kiša je prestala...

Trebalo bi tako jednostavno, dječije vjerovati, bez pitanja i podpitanja, sumnji i zavaravanja, neiskvareno...ali, tko to može?

Samo djeca...

Prvi poljubac...

Izvlačim post iz arhive...


Trebalo je 35 godina da to shvatim.

Tek kad sam zadnji put rodila postalo mi je jasno.

Onda sam testirala prijateljice...

Pitala sam ih, tko ih je prvi poljubio...

kakvih sam se sve priča naslušala, ali od točnog odgovora ništa...



Prvo nas je poljubila mama,

onako ružne, krvave, uplakane...

ljubila je i ljubila sam, presretna što te napokon držim u rukama,

živo, preljepo, savršeno, neiskvareno...

moje.


I zbog tog saznanja nisam narasla ja,

narasla je zauvijek,

moja mama,

a ja sam tek iduća u nizu...



Mama, hvala ti za sve poljupce koje si mi do sada dala i za sve one koji me još čekaju. Svaki se sada čini dragocjen i poseban, sad kad imam svoju djecu. Hvala ti na ljubavi, strpljenju, čekanju, opraštanju, dočekivanju, ispraćanju, hvala ti na vremenu...hvala ti na svemu.

Sretan ti rođendan!!!!

Natrag u kolotečinu...

Smješna je ta moja opsjednutost rođendanima, jel da? Valjda mi je ostalo iz vremena dok sam još bila mala, jedina, mezimica, pa se svijet vrtio oko mene... poželim da to tako bude još taj jedan dan u mom životu. A ovaj put je uspjelo, rekli bi stari ljudi, kome 'plač nije pomoga'... čak mi je čestitala (istina, 2 dana kasnije) moja prva prijateljice u životu. Jedna splićanka, Ivana, s kojom sam se upoznala koš kao beba, u rodilištu, mislile smo mi, nije nam smetalo što je ona straija šest mjeseci.

Da, sve važne žene u mom životu, rođene su u ovom mjesecu 04.11., moja djevojčica, 05.11. sebi pripadam, 10.11. ja (sama sebi važna) i moja mama, koja će svoju čestitku dobiti sutra. Jedino dvoje političara koje poznam u mom životu (sasvim normalni ljudi, ne znam što im bi) rođeni su danas, pa zato Branka, Franko, sretan vam rođendan! Dakle, sezona je u ozbiljnom zamahu...

Dobila sam svašta lijepo..., nije da se hvalim, a najdraža su mi bila iznenađenja, moja July me na primjer iznenadila preslatkim znakom pažnje, ona je dokaz da postoji krug davanja, da to što nekome daješ netko drugi vrati.. ma baš joj hvala, što mi je vratila vjeru u dobro.

A vi dragi blogeri, toliko sam vas izludila da mi čestitate već mjesec dana, a ja godim i uživam u vašoj pažnji.

Dok sam slavila rođendan, činilo mi se nekako prazno bez vaših riječi..

Da sam bar pozvala na tu zabavu Zoru, Čiovku, Zonu, Pjesmu, Koraljku (iako je ona slavila sa mnom dugo u noć) lapidarij, marsi, slatko grko, žubor vode, more nade...i ostale...e kakva bi to zabava bila, muškiće namjerno preskačem, jer njih je tako malo da bi ih držali kao malo vode na dlanu...

Nisam svraćala, nisam vas komentirala, evo obećavam svečano da ću od danas čitati OPET svako slovo koje napišete...



Jupiiiii, već se veselim!!!!

Tako se slavilo...

Eto, tako smo proslavile naša dva rođendana, moja prijateljica i ja. U konobi dobrog prijatelja, bez kuvanja, pranja pijata, u društvu ljudi s kojima smo već dugi niz godina. S vremenom je (15 godina radimo tamo) jedino mjesto gdje slavimo rođendane postala firma... Postalo je nezamislivo imati rođendan bez njihovih dragih lica i iskrenih čestitki...
Koliko god sam bila tužna prošli rođendan, toliko sam veselo dočekala ovaj...
Naravno da se život potrudio da i ovu večer nešto naučim...a to je moram više piti!
Ostanem trijezna i nakon nekog vremena ništa ne razumijem!
Ni oni mene, ni ja njih.
Ovaj prekrasan ambijent je "Kuća kamena" na Pakovom selu, kod Šibenika...pa ako poželite s društvom otići tamo, samo mi se javite, rado ću vas spojiti s ljubaznim vlasnicima ...

Proslava je trajala točno do ponoć, kada smo sigurnim rukama dovežene kao prave Pepeljuge do kućnih vrata...
Jedva sam dočekala jutro da izljubim svoje...a i oni mene...
Bio je dan idealan za branje maslina...pa sam ostala sama s djecom u kući, gdje sam na miru mogla vrtit uspomene...

SVIMA HVALA NA ČESTITKAMA, od sutra se vraćam u blog svijet po starom!

Danas idem radit nešto čisto za novce, bez uvjerenja, bez vlastitog stava, kao kulisa zbog simpatija prema naručitelju, koji je radio sa mnom i ostao mi u sjajnoj uspomeni.

Zapasao je više vremena nego što sam htjela dati, ali ne mogu nazad, jer riječ je riječ i ne mogu je sada povući...

U meni je slavljeničko raspoloženje, bliži se rođendan!!! Proslavit ću ga već sutra s prijateljima, a prekosutra sa obitelji, kako i spada.

Opet sam otkrila da ne možeš raditi samo ono što voliš u životu i to me ovaj put nije uznemirilo kao onaj prošli kada me slomilo. Kad stavim na vagu pritežu one stvari koje volim i oni ljudi koje volim, zato, idem naprijed, nasmješena...

Ma baš sam vesela i šašava danas, ko ona torta!

UPDATE:

Obavezno pogledati "U posjeti kod gospodina Greena". Htjela sam pisati o tome, a ono googlanjem sam otkrila da je o tome već pisala naša Pjesmapa pročitajte kod nje utiske i pogledajte slike sa predstave...