Evo me, živa, zdrava, vesela!

Ništa se loše nije dogodilo, čak i ono što je moglo biti loše, pretvorilo se u dobro! Onaj loš predosjećaj, pripisat ću umoru!
Napokon mi mobitel služi pravoj svrsi, nije ukrasni ni statusni simbol, već me ljudi zovu i šalju mi poruke sa terminima, planiraju mi život. Do te mjere da sam starijem rekla krivo vrijeme audicije, a od jutros, već treći put provjeravam datume i satnicu. Imam problem sa tim malim ekrančićem, ako se istovremeno pojavi previše dvica, jedinica, crtica...probudi se ona smotana disleksičarka, sorry marsi , tako ja zovem ovu svoju, ne tebe, ali ti ćeš to skužiti, jel da !

Tjedan prebukiran...
Reći će netko, s pravom, pa zar to nisi i htjela...
Jesam, ako iz nijednog drugog razloga, onda zato što se veselim kad dođem kući, nestao je sindrom 'zlatnog kaveza', vrijeme zatvoreništva izgleda da je gotovo.


Eto, ostavljam vas da vjerujete da sam dobro (jer jesam) i mirna (jer jesam) i bez ludih predosjećaja..., i sa puno ludih osjećaja, ako dozvoljavate!