Epilog...

Ljudi moji, ne bi virovali, on se toga uopće ne sića, mislin toga da san mu tila dat kompliment...i izjavit mu ljubav...
Neš glumice, smotana ka sajla...
Da se triba na pozornicu popet i nekom nepoznatom izjavit ljubav...odma Oscar, pljesak, ovacije....a kući, neš ti sriće...
Moran ništo minjat, čini mi se da je neko doli u komentarima spomenija školu za izražavanje osjećaja...
Il čovik mene uopće više ne sluša...
Biće se zato dobro slažemo, otkrija on zašto dva uva služe, jedno za uć, drugo za izać.
Vratila mi se Branka, pita kako je bilo dok je bila u bilon svitu...šta da joj kažen, da joj prepričavan ovo na blogu...
ja san skroz poludila...udrilo proliće u glavu...
A neš i ovog posta, mogla san komodno bez njega...

Jel normalno mužu govorit lipe stvari?

post br. 220.



Išla san Dražesnom sinoć reći nešto lipo...ka da mi je još uvik puno šesan i da mi je najdraže namistit se na njegovon ramenu...ali, ne ide lako. Zacrvenila se ko šiparica, zamuckujen, ne mogu dvi pametne sastavit, zvučin sama sebi neuvjerljivo, umisto da ispaden da mu dajen komplimente, ispalo ka da ga napadan (jadan čovik, navika)...nekako san se izvukla, puno san gledala u pod, usput se prisvlačila samo da ga ne moran gledat u oči.

Sramin se rođenom mužu reć da ga volin???!!!!

O Bože svašta, di smo došli...

Skoro san se zabrinila, sve mi se čini da san počela puno pisat, a manje govorit...
možda je to i bolje...

Ovako ima crno na bilo

PONEDJELJAK

Do prije koju godinu sada bih razmaženim tonom izjavila "Sve mi se skupilo" i bila musava cijeli dan.
Sada je stanje daleko od toga, da bi mi se "sve skupilo" treba puno više od ovoga...PONEDJELJKA...
Samo je to...najradije bih se i ovo jutro uvukla u šarene balkonske gredice i čupkala žute listiće na điranima, uvele cvjetiće surfinija, pipkala da li je zemlja ljubicama dovoljno vlažna, pričala sa novom kamelijom koja krasi kut balkona, nagovarala hibiskus da još jednom procvjeta.
Stajala bih u frotirskom ogrtaču i pidžami sve do podne na kuhinjskom prozoru i promatrala jorgovane i nevene na ulici, pijuckala kavicu ili zeleni čaj..ali ništa od toga.
I ovog ponedjeljka, već čučim na poslu, pomalo režeći i čekam da prođe, a nije ni počeo. Iako, ovo će biti dobar dan, već znam, samo mi ga se ne da započeti.

Odgoj djece čini se kao Sizifov posao , taman pomisliš da si nešto rješio,a s druge strane iskoči nešto drugo.
Davno sam pohađala školu roditeljstva...u stvari tečaj realitetne terapije , puno se tamo pričalo o teoriji izbora, pa tako i o tome da bi trebalo odrediti jednu značajku, istaknuti je i prema njoj se orjentirati, za ono što želimo od djeteta...Imali smo to kao vježbu. Trebali smo odrediti jednu osobinu koju želimo da naše dijete ime onog dana kada bude punio 18 godina.
Čini se jednostavno, ali odrediti jednu stvar koju želimo od djeteta, nije lako. Svakavih je tu odgovora bilo, a u stvari dječiji psiholog Igor Longo koji je vodio taj tečaj htio je natjerati roditelje da svojoj djeci ne biraju zanimanja, prijatelje i hobije, ono na što ne bi trebali utjecati, već da sami preuzmu odgovornost za temelje koje djeca dobiju u roditeljskom domu.
Za svako djete poželila sam nešto drugo... Za Najstarijeg, onog s disleksijom, naočalama, izloženog ruganju djece, poželila sam da sa osamnaest godina ima samopouzdanje, da vjeruje u sebe da ne bude povodljiv, da misli svojom glavom...
Tada se činilo dobro, a u stvar, sada kad o tome razmišljam svjesna sam da je tako nešto poželjeti i svoje postupke prema tome usmjeravati jako hrabro.
Ako poželiš da dijete misli svojom glavom, onda to znači da neće uvijek htjeti misliti kao ti...da će se opirati, braniti, tvrdoglaviti... i tako to baš izgleda, svaki dan se oko nečega raspravljamo, ali jednom napisana osobina koju želim za njega, u svim našim razgovorima zauzima prvo mjesto.

Tih dana u toj školi morala sam napisati na papir mnogo toga čime tada u životu nisam bila zadovoljna i vjerujte mi jednom detektirano i određeno sada se promjenilo u moju korist. Treba točno znati što želiš...



Nije lako odabrati put, no ako jednom dobro o tome razmisliš i odrediš kuda želiš ići put je puno lakši i točniji..

Zato se čudim npr. onima koji stalno opominju, koji imaju potrebu mjenjati druge misleći da su na sebi dovoljno radili, koji vole citirati, koji vole uzimati usta neka imena potpuno uzaludno.
Slati pisma na krivu adresu uopće nema smisla...kad puno riječi uprazno izgovoriš, zamisli se da li pas laje radi sela ili radi sebe...jednom kad čvrsto odrediš put teško će te nešto s njega skrenuti...

Aprile dolce dormire...

Uopće ne znam imam li vremena napisati ovaj post. Na poslu sam, sama, dođem prva kad nema Branke, kao sada, kad je dva tjedna na odmoru kod mame, i na miru počnem šetati blogovima. Kavicu popijem kod kuće, sa Dražesnim (volim kad je on započne, a ja završim) i tako ovdje imam puno više vremena. Ruke mi leže na brdu papira koje treba prefakturirati, sama sebi govorim da ću već za deset minuta ubaciti u 5 i to odraditi.
Iako se sve čini idealno osjećam neku nervozu. Prespavala bi ovaj mjesec, što naši stari kažu "Aprile, dolce dormire"...
A opet kad god zaspem pred televizijom na kauču (vjerujte mi nemam pojima kad se to dogodi), živa se pojedem jer mi prođe cijeli dan da nisam Dražesnog ni zagrlila ni poljubila...a iza 23.00 jednostavno sam nepokretna... zadnjim snagama prebacim se u krevet...Koliko to može tako, ne znam. Tješim se da ću već u svibnju biti bolje, svake godine osjetim da mi je baš tada i u rujnu vrijeme kad sam na vrhuncu energije.
Malo me brine što svaki izgubljeni dan nitko ne može vratit...ali...

Enes Kišević

Doista srećem zanimljive ljude od kad sam opet na radiju. Glumce, glazbenike, političare i pjesnike.
Od svih koji su mi ušli u studio, susret sa Enesom Kiševićem, glumcem i pjesnikom, ostavio me bez riječi, ispunjenu.
Već u vjestima, ne znajući da ću ga uopće sresti, naslov zbirke pjesama "Mama, ti si moj zrak", raznježio me. Nešto prije nego što je došao k meni u ruke mi je došla ta zbirka. Puna, prepuna riječi koje u sebi nose ljubav. Ljubav prema djetetu, ljubav prema svojim ženama (majci, supruzi, Sari - kćerkici) i jedno veliko divljenje baš prema tom spolu.
A kad smo se sreli, moj jedini komentar je već poznat "pjesnici su čuđenje u svijetu". I doista jesu. Čitajući njegove stihove, probudila se ponovo u meni ona ogromna ljubav koju nosim i koja me nosi, ljubav prema mojoj djeci. Dio knjige ispisan je riječima njegove Sare koje je ona izrekla u dobi od 2-5 godina. Ništa različite nisu te riječi od onih koje izgovori moja Anđelica...
I mada je netko rekao da da je ta knjiga pjesama "Mama, ti si moj zrak", knjiga pjesama za djecu, potpuno suprotno, meni se čini da je to zbirka pjesama za odrasle, za one koji ponekad u žurbi, u svakodnevnici zaborave koliko vole djecu.
A tu sam knjigu nekako doživila kao svoju, toliko sam se u nju zaljubila da sam je dobila na poklon, i dok smo drugi sugovornik i ja ćaskali, Enes se zamislio i pisao posvetu...

L..., P... i M.......!
Ma koliko se puta sunce rađalo danu,
majku nam ne može roditi...


I ne znam što mi je natjeralo suze na oči, to što sam majka ili što imam mamu.

Tražeći neku lijepu Enesovu sliku kojom bi vam ga predočila, nažalost nisam uspjela naći nijednu sa tračkom plave sreće u njegovom oku, koju je donio u moj studio. Oduševio me mladošću i radošću, djelovao je kao čovjek koji je shvatio...kao netko kome možeš vjerovati...
Tražeći još ponešto o njemu vidim da mnogi meni bliski blogeri, nisu ostali imuni na ljepotu njegove riječi...





Otkrila sam u tih pola sata nešto o sebi, ali to je za neki sasvim drugi post...

nISKI sTaRt....

Ludi tjedan počinjeeeeee....

Normalno? Što je to?

Rodila sam se u gradu. U stanu. Prvo sam živila u llijepom, velikom, trosobnom, na splitskom Špinutu, a onda po nekim manjim rupicama kao podstanar u Šibeniku, sve dok se nisam skrasila na petom katu u strogom centru krešimirovog grada, s pogledom na kanal i obe glavne prometnice, bez parkinga, sa pet minuta hoda do svega što je u gradu bitno.
Jutrom ga je kupalo suce u kuhinji, popodne bi se sunčali u dnevnoj i spavaćoj sobi. Uvijek toplo, uvijek ugodno bilo je u tom stanu mojih roditelja. Valjda sam se zato stalno u njega vraćala...
Kad sam se udala i preselila na periferiju Šibenika, često sam mami znala reći da mi 'kupi u Šibeniku'. Činilo mi se da sam se odselila na kraj svijeta, a ne samo petnaest minuta brzog hoda od centra grada. Priznajem, trebalo mi je više od pet godina da se naviknem da tamo stanujem, iako sam od prvog dana uživala u tome što se djeca mnogu slobodno igrati u našoj slijepoj ulici, sa ogromnom borovom šumom ispred kuće i malim maslinikom iza nje.
I vrt je pružao posebne užitke. Iako mi je pijaca dok sam stanovala kod mame bila ispod kuće, ovo povrće iz svekrvinog vrta imalo je drugačiji okus. Nema tu kemije, ona strogo pazi da se na naše vrtne kulture ništa ne baca. Izmjenjuje se u tom vrtu stalno, blitva, fažol, salata, rajčica, paprika i krastavac, kao redovni stanovnici, ovisno o sezonama, a ponekad zalutaju, tikvice, brokule, balancane, rotkvice i riga.
Dugo mi je trebalo da se naviknem spustiti se u vrtal i brati povrće, bojala sam se da ću učiniti nešto kirivo, da će mi svekrva 'prepoznati ruku', slala sam muža da on po njemu prčka, a sad sam se već ohrabrila...spustim se do njega i sama kad mi nešto treba.
Ne znam već dugo što znači kupiti selen i petrusimen, rastu u pitarima ispred kuće i uvijek ih ima. Juhe zbog toga imaju drugačiji okus. Odišu svježinom i zdravljem.
A blitva...ona me još uvijek najviše raduje. Potpuno svježa, tek ubrana, prekrasno zelena završava često u mom loncu. I uvijek se čudim kako je ukusna i dobra. I čudim se tome procesu odlaženja u vrt, branja obroka, za kojeg sa sigurnošću znaš da je zdrav...i koliko god je to normalno, eto meni, nakon toliko godina života u stanu u centru grada nije više normalno.
Jeli moguće da smo se toliko 'pokvarili'?



Blitva (Beta vulgaris ssp. cicia) je lisnato povrće tamnozelene boje koje se u pravilu povezuje sa priobalnim područjem Hrvatske. Uglavnom razlikujemo dvije glavne vrste blitve koje uzgajamo u ovom našem podneblju i nalazimo ih na tezgama prodavača. Prva vrsta blitve odlikuje se širokim mesnatim listovima u obliku " rašćupanih" glavica ili rozeta sa vrlo malom stabljikom. Druga vrsta blitve građena je tako da su joj listovi relativno mali u odnosu na debelu, jako razvijenu i mesnatu peteljku. Blitva spada u niskokalorićne namimice kao i svo lisnato povrće jer pola šalice (100 grama) kuhane i ocijeđene blitve daje samo 20 kcal (84 kJ). Tih 100 grama kuhane i ocijeđene blitve sadrži: 7 grama suhe tvari,i to 2 grama proteina, 4 grama ugljikohidrata; 0.1 gram masti; te čitav niz vitamina i minerala: 3139 i.j. vitamina A (karotena) ; 19 mg vitamina C; 0.03 mg Bl vitamina; 0.09 mg vitamina B2; 0.3 mg niacina; 0.15 mg pantotenske kiseline; 180 mg natrija; 58 mg kalcija; 86 mg magnezija; 2. 3 mg željeza; 33 mg fosfora i 550 mg kalija

Vrijeme je za samoprocjenu!

post br. 212



SIROMAŠAN DUHOM: Došao sam do točke kad osjećam da me Bog prihvaća baš onda kad najmanje
mogu prihvatiti samoga sebe. Priznajem svoju potrebu za Bogom i shvaćam da ne moram zaslužiti njegovu
ljubav bogatstvom, statusom ili duhovnim mudrovanjem.

1. nedovoljan 2. dovoljan 3. dobar 4. vrlo dobar 5. izvrstan


OŽALOŠĆEN: Došao sam do točke kad stvarno mogu osjetiti praznine u svom životu. Mogu i drugima
pokazati da me boli, te dijeliti njihove žalosti, a ne izbjegavati neugodu. Mogu plakati kao i Isus.

1. nedovoljan 2. dovoljan 3. dobar 4. vrlo dobar 5. izvrstan


KROTAK: Došao sam do točke kad ne moram više biti onaj koji je uvijek snažan. Prema ljudima smijem biti
blag i obazriv. Bogu sam dao da upravlja mojim životom, pa ne moram uvijek pobjeđivati.

1. nedovoljan 2. dovoljan 3. dobar 4. vrlo dobar 5. izvrstan


GLADAN I ŽEDAN PRAVEDNOSTI: Došao sam do točke kada mi je više nego išta stalo da upoznam Boga
i njegovu volju za svoj život. Više me zanima Božji plan sa svijetom nego moj financijski dobitak, uspjeh u
karijeri ili priznanje bližnjih. U odlukama težim za Božjom perspektivom.

1. nedovoljan 2. dovoljan 3. dobar 4. vrlo dobar 5. izvrstan


MILOSRDAN: Došao sam do točke gdje mogu ponirati u osjećaje nekoga koji pati, koji je osamljen,
nesretan, pa suosjećati s njime u njegovim patnjama. Bog mi je dao osjetljivost za patnje drugih.

1. nedovoljan 2. dovoljan 3. dobar 4. vrlo dobar 5. izvrstan


ČIST SRCEM: Došao sam do točke gdje mogu prema Bogu i drugima biti potpuno otvoren i iskren –
proziran, jer nemam što skrivati. Ne moram se "praviti" niti pretvarati da sam ono što nisam.

1. nedovoljan 2. dovoljan 3. dobar 4. vrlo dobar 5. izvrstan


MIROTVORAC: Došao sam do točke kada uistinu radim na tome da održavam stalnu komunikaciju između
sebe i drugih osoba – otvorenom. Ljutnju i neslaganje rješavam odmah i ne dopuštam im dalje da tinjaju.
Potičem ljude u svojoj okolici da prevladavaju međusobne razlike, a da pri tome ne povrijede jedan drugoga.

1. nedovoljan 2. dovoljan 3. dobar 4. vrlo dobar 5. izvrstan


PROGONJEN: Došao sam do točke gdje znam za što živim i poradi toga ne bojim se trpjeti i, ako je
potrebno, umrijeti. Spreman sam "staviti ruku u vatru" i sam zastupati ono što je pravo. Kritiku mogu
prihvatiti bez samosažaljevanja ili samopravednosti.

1. nedovoljan 2. dovoljan 3. dobar 4. vrlo dobar 5. izvrstan


Dobila sam zadatak da se samu sebe ocjenim u odnosu na proteklu godinu, pokušajte to i Vi.
Neka Vaše ocjene ostanu tajne, dovoljno je da ste o ovome razmislili!
Ja sam vrlo dobra ...

Ah te rode...

Uvik mi se srce stisne kad vidin malu tek rođenu bebu. Nekako san sebi stavila u glavu da je za mene kraj..da je troje dice dosta i da bi mi svako priko bilo previše, al kad ih vidin onako male i modre, a potpuno savršene i potpuno nevine dođe mi želja da još jedno pokvarin.



Kad san rodila Najstarijeg nije još bilo mobitela. Trajalo je oko osan uri. Mater me odvela u bolnicu oko osan uri ujutro i kaže da je otišla šetat pijacon ka luda, nije znala ni šta traži, ni šta kupuje, zaledila se, jadna o stra, i za mene i za prvo unuče. Nije znala da su me baš radi nje, dočekali u rodilištu ka kraljicu, mislili su da će ako dođe na svit moje lipo i zdravo nadoknadit sve njene gubitke...vraćali su joj dug i lipo mene držali za ruku, mazili po drobiću da trudovi lakše dođu, davali one za širenje i sve šta s tin ide i lipo oko 4 i kvarat izvukli na svit sina prvjenca...Kad je on prvu zapiva, doktorica je već bila na telefonu i sritnoj baki javljala sritnu vijest...
Nisan onda znala ni uživat, nisan imala pojima šta se dogodilo, samo san bila sritna šta je gotovo i bila san sigurna da NEĆU NIKAD VIŠE!

A četri i po godine iza tog događaja opet se jedno dite uselilo u mene, kojin puten, to van sad neću objašnjavati, samo da znate da je bilo najprirodnije moguće i ka i obično me pusto iznenadilo. Dva miseca nisan sa čovikon normalno razgovarala, sve dok mi nije prošla muka, a posli je bilo puuuno bolje.
E taj Sridnji je odlučija izaći oko tri ujutro...ja se lipo digla, otuširala,probudila mater da dođe ko mene čuvat Starijeg i Dražesnog, probudila svekrvu da ode s menon u bolnicu (radila cili život na ginekologiji) i na kraju probudila Dražesnog da me vozi. On, naravno , malo zbunjen i pripadnut...niko me nije sluša šta in govorin, da je to dite vanka do šest uri, svi, ka šta ja znan, a ja odlučila da neće trajati ni sekunde više. Došla tamo, svatila ozbiljno, uprla, izaša Sridnji, točno u 6 manje 10, lip ka slika, malo je baca na Matu Parlova, al to majčine oči ne vide, slomila san mu ključnu, a štaš, ka san odlučila da mora vanka, a i on, brate mili, 4200 i 52 dug, di je to stalo. Najstariji je uvik mislija na me pa i onda ka se rađa sa 3250 i 48 dužine.
E sad je već bilo vrime mobitela, zoven Dražesnog odma, čin san rodila
malo umorna, malo čudnog glasa od onih opuštajućih i govorin mužu, alo, ja san, rodija se Sridnji, 52 dug.... a on...ni pet ni šest...'Ko je to?' (??????), još mu brontulan radi toga, kako je moga zaspati, a ja se tamo borin za goli život, jel gleda on filmove, pa žene umiru kad rađaju...a on se samo smije...biće mu drago šta san živa i mogu prigovara i šta Prdonja već ima sedan godina i prava kopija svog ćaće, najvažnije da je on-line, ostalo ćemo lako...
Stavila san sebi uglavu, iza tog maloga, da ako padnen ispo 70 kili više nikad neću ić rodit. A ha, čovik snuje, Bog određuje, pa kad san se lipu utanjila, puštala kosu, nema ista Barbi, opet me posjetilo malo biće iznutra. 8 miseci san se molila Bogu i Divici Mariji da bude ćer. Obećala san joj i ime dat po njoj, a ona, zločestica, na svakon ultrazvuku okrićala guzicu. Svi mi želili ćer, i usput pitali šta ćemo ako bude muško. A ludog svita. 'Volićemo ga ka našega' odgovarali smo uglas, ko je razumija, smija se, ko nije, taj i onako ništa ne razumi. I 21 dan prije poroda oden na ultrazvuk, a doktrorica kaže, je, napokon je cura. Ja nikako povirovat, od puste sriće, a doktorica slikala 'ono misto' da pokažen ćaći. Isto do zadnjeg dana nisan o stra mogla kupit rozu robicu za iznit iz bolnicu.
Stavilo me ležat u bolnicu, jedan petak, ja se spremila da će trajat to ležanje bar još jedan tjedan (tili su mi namistit da se rodi na rođendan), a ona se odlučila rodit baš tu veče. Oko sedan javin dražesnon da su me primistili na rodilište, oko devet su mi uključili drip, više san Angelusa izmolila u idućih uru i po, nego šta ću cili život, u deset i po san je vidila.
Najlipšu na svitu, sto puta san pitala, jel dobro, pa onda dvista puta jel žensko...bacila san doktorici na živce, al šta ja mogu, ona je curu dobila iz prve.
E sad san već znala šta se dogodilo...da san dobila još jednog anđela...da je to najviše šta se u životu može napraviti. I da više ništa nikad pametno ne učinin, rodila san troje ljudi na ovi blesavi svit...
Zoven odma Dražesnog, došla i svekrva u međuvremenu, kad je sve bilo gotovo, namjerno joj nisan tila reći, i kaže, nemoj ga budit...ma šta nemoj ga budit u 10 i po navečer...aj šta je zaspa kad san rađala u zoru, al ovo mi je bilo malo previše...al dobro, prošlo je i to, sad ga bar doživotno iman zbog čega zafrkavat.



Prijateljica rodila u dan razlike dva puta, i sa Sridnjin i sa Malenon bile u istoj sobi. Mobiteli zvonili non - stop, šta moj šta njen u sobi. I jedno popodne zove Njen. Vako je iša razgovor:
' Šta radiš' (valjda pita on)
' Dajen malon cicu' (čujen odgovor)
' ******* ' (tamo je neko pitanje, koje ne čujemo, al čujen njen odgovor)
' Pa dobro Frane, jel bitno jel livu il desnu?!'

Eto šta su učinili mobiteli, a ka se sitin šta mi je pričala mater i šta san čitala u njihovin pismima, odma mi dođu suze.

Rodila san se u splitskon rodilištu. Nije se moglo onda ni vidit dite ni vidit mater. Pisala su se pisma.
Mama je onin svojin lipin velikin slovima napisala ćaći:
'Rodila se mala Sanja, crne kose i crnih očiju....'
A donilo me kući bilu ka snig i očiju ka nebo...ćaća je valjda do smrti mislija da su me zaminili u rodilištu, posebno zato šta san plesala balet, a za košarku nisan tila ni čuti.

Điran

Koji lipi dan vanka, a ja ljuta ka pas. Gledan Katiju kako lipo sidi na štekatu i još se smije i odmara i onda san još ljuća.
Ljudi imaju razne poštapalice, a moja je postala 'neman vrimena'!
Tako mi se do maloprije činilo da nemam vrimena ni napisati ovaj post. Ode u kacelariji radin do 11 i po. Jučer san teke produžila jer nisan išla popodne na radijo (namjerno sa 'j'), i zoven čovika u marini kremik da mu pošaljen faks, ubacila u 5-u govorin ka iz topa, a on mrtav leden, biće diga noge na radni stol, lagano se češka i gleda jahte kako se ljuljuškaju u marini, nije mu još vrime od litnje gužve i kaže 'ajde polako reci di je priša, šta ti triba...' ja kajen 'signal za fax' a on polaaaako, ka puž (dalmatinski), nazovi drugi broj...bla, bla, bla...ne žuri se on...pa se mislin, a di je meni priša?
Mala ne zna na uru, došla ja kući u podne ili u podne manje kvarat, njoj svejedno...to šta moran napravit ručak do ure manje deset, to je druga priča...
Ne muči me samo to, kad žurin da negdi stignen, onda mi se pari da stalno nešto čekan, da se meso odmrzne, da se kapula užuti, da direktor prestane razgovarat na telefon, da mi se da signal za fax, čekan da dođe po ure da pročitan vijesti, da dođe dvi i pet pa da odradin crnu burzu, čekan da zakuva voda, čekan da dođe moje vrime za izać na pozornicu...itd. i sl.

I sa više nisan sigurna, jel žurin il čekan...a glupoga stanja...srića da neće još dugo!!!!!!

Jel, ako se vako nastavi...neću ja još dugo...

A di su ona lipa vrimena ka san čekala da se điran primi, pa da baci pup, pa da procvita...

E to su bila vrimena