Marketing
Predugo sam vas ostavila da razmišljate o šutnji, skoro da ste mogli pomislit da ću i ja potpuno zašutiti, što je, da vas odmah obavjestim, potpuno nemoguće. U životu nisam govorila samo kad nisam znala i nekih sedam dana koje sad ovdje neću spominjati, jer ovo nije takav post.
Bliži se premijera. Umjesto da se veselim ja sam pomalo tužna jer se jedan krasan period stvaranja privodi kraju. Ono što se vama čini kao finale kad gledate glumce na pozornici, mi "glumci" (namjerno stavljeno u navodne znakove) doživljavamo kao kraj... Od kolovoza smo počeli pripremati predstavu, ljetne vrućine su nas mučile u kombinaciji sa mirisom kokica sa Poljane, šareni štandovi krasili su nam put do kazališta, a kave prije proba uljepšavale dan. S vremenom dan se skraćivao, a broj proba se povećavao, pa smo sve češće do kazališta stizali nošeni jugom i burom, kave prije predstave zamjenili su čajevi i žestice, a miris kokica, pečeni maruni. Put do kazališta krasilo nam je jesenje lišće.
Sprijateljili smo se, združili, od svake rečenice teksta napravili parodiju... smijali se sebi, kolegama, pamtili viceve za zagrijavanje atmosfere na probi.
I sve će to nestati kad se kazalište ispuni publikom, kad nam dan počne ovisiti o pljesku iste, kad naš rad izađe na vidjelo.
Više nemam osjećaj kakva je predstava, ono vrijeme kad nas je tekst dirao davno je prošlo, sad je postao dio nas i na isti način kako ne možemo sagledati život, jer ga živimo, tako više ne možemo sagledati komad jer ga igramo. Ušli smo u njega, poistovjetili se sa Stipom, Markom, Pavom, gospođom direktoricom, Anom, Katom i Jelom i ne vidimo se realno.
Ocjenit će nas kritičari u novinama, u programima radio-postaja, zli jezici u šibenskim kuloarima, ali veselje pripremanja predstave, neće dotaknuti, jer to je jedan poseban svijet koji pripada samo nama, zaljubljenicima u daske koje život znače.
Post je objavljen 22.11.2007. u 08:03 sati.