potrčati bosa

Od puno savjeta koje sam dobila od mame možda mi je najdraži onaj "Zamišljaj kao da je već gotovo, misli na nešto lijepo". Primjenjivala sam to kad god je bilo teško, npr. prije neki dan na zubarskoj stolici...dobro sam se držala prvih 90 minuta, ali nadalje me već uhvatila nervoza...Onda sam kroz prozor ugledala palmino lišće koje savija jugo. Naoblačilo se, stmurilo, činilo se da će kiša. Promislim da sam u sandalama i sjetim se kako mi prije par godina nije bilo ništa skinuti sandale i potrčati bosa po mokrom asfaltu, bez kišobrana, pod naletom ljetne kiše.
Sjećam se zadnjeg puta kad sam to napravila, na jednoj šibenskoj fešti (otvaranje dječijeg festivala) u svitanje, pod pljuskom, bosa, pješice, od Mula Krke do kuće...
Zapamtila sam taj poseban osjećaj slobode...
Primjećujem da sam mlade pustila na miru i svrstala se među odrasle. Nema dugo da se to dogodilo, još jučer sam se osjećala potpuno mladom.
Ne znam kad se to dogodilo, da li kad se Najstariji približio pubertetu ili kad sam iznenad počela brinuti o novcu...ne znam ni sama, no tamo na zubarskoj stolici dobila sam želju ponovo potrčati bosa po kiši, ali čini mi se da za to nemam više smjelosti. Nekada mi se činilo da za tako nešto jednostavno smjelost nije ni potrebna.