Svjedokom sam čudesnih događaja. Onih kada najviše vidimo kako je Bog prema nama ljudima bio milostiv. Dao nam je maštu. Oko za ljepotu. Smisao za umjetnost.
Znala sam da se sve to nekako tako događa, ali biti svjedok i sudionik sasvim izbliza nadmašuje moje poimanje svega do sada.
Od jedne male točkice, ponesene idejom nastane vrhunsko umjetničko djelo, bezvremeno, lijepo svakom oku, bez premca.
Od jednog malog protrčavanje, negdje pred san, uz taktove klasične glazbe, koju je istančano uho čulo stotinu puta, ali ovaj put na drugi način, nastane cijeli niz pokreta, pretvorenih u balet, pomiješanih sa bojama i mnoštvom malih ručica, nožica i iskrenih dječijih osmjeha, zaogrnut čarolijom pozornice. Nastane dvosatno druženje s čistom umjetnošću ponesenom glazbom i ljudskom potrebom za pokretom od početka svijeta.
Od jednog malog refrena, sitnog prebiranja po gitari u kasnim noćnim satima, u kojima ja, neuka, nisam čula ništa posebno, nastala je himna. Uzvišena pjesma koja glazbom, prekrasnom, jednostavnom, jasnom i riječima veliča život.
Gledam jutros prozorsko staklo umrljano malim prstićima. Gledam samo to staklo, ali oko se iznenada prebaci na ono što se kroz njega vidi.
Ljepotu neba ništa ne može umanjiti.
Ni masni otisci prstiju na balkonskom prozoru.
Post je objavljen 08.06.2007. u 08:34 sati.