Utisci

Kako je bilo?
Tako da se jedva mogu vratiti u kolotečinu. Opilo me kazalište. Miris njegovih prostorija, skrivenih oku publike, reflektori, staro društvo iza scene. Davno tamo nisam bila, s one druge strane i čim sam prošla prolazima ispod pozornice, poželjela sam se opet trajno vratiti tamo. Osjećam čežnju i želju da se ponovo time bavim. Šta mogu? Nadam se da će proći jer znam da nemam opet snage za tu borbu. Možda, kada bi se sve rješavalo mimo mene, kao pozovu me jer sam neophodna (ha, ha, pusti snovi).
A sama predstava - prekrasno. Promislila sam da je to najljepše što je teta Sokola do sada napravila. Posebno onaj drugi dan, kada je trema bila manja, a djevojčice zahvatila čarolija kazališta i scene.
Bilo je lijepo družiti se opet s onima s kojima sam 12 - 13 godina djelila svlačionicu. Sjatile smo se tu, oko tete Sokole i nastavile pričati tamo gdje smo stale. Uloge su davno podjeljene, mrgudi, zabavljači. podbadači, veseljaci, dobrice...samo smo u priče dodale muževe i djecu.
A teta Sokola...gledajući nas velike i one male, male od 4 godine postala je svjesna koliko vrijedi. Povezala nas je nekom čudnom niti, neraskidivom, i ranije smo se razlikovale od drugih samim time što smo u jednom malom gradu, njene "balerine", a sad vidim da smo ostale različite.

U ta tri dana druženja (opet) sa scenom, otkrila sam nešto što ću vam ispričati u drugom postu, jutros imam samo ovoliko vremena, jer posljednjih par dana nisam imala vremena za ništa uobičajeno, samo za svijetla pozornice...