Prošlost i sadašnjost

Pisala sam vam već o svojim voditeljskim izletima. I evo opet. Krivac se uvijek vraća na mjesto zločina. Moja draga teta Sokola, opet me pozvala da joj vodim baletnu večer. Pravim se hrabra, a u stvari me jako strah. U kazalištu je ove godine, i plašim se pomalo te stare kuće koja me jako dobro poznaje. Od kad se obnovila nisam je upoznala sa te druge strane. Uglavnom sam vjeran posjetiitelj. Plašim se šuškanja papira, drhtanja glasa, okrutnog bijelog svijetla iz topa i svega drugog, ali duboko u sebi nadam se da će sve biti u redu. Opravica spremna visi u ormaru, cipelice kupljenje. Još mrsko čupanje obrva i lakiranje noktiju.
U četvrtak sam bila na probi kod djevojčica u baletnom studiju. U prvom trenutku nalet uzbuđenja i uspomena. Ogromna dvorana sa ogledalima. Štapovi na zidovima...i novost, naravno, umjesto gramofona, linija i ogromni zvučnici.
Djeca mi se čine ista, kao što smo i mi bile. Možda čak previše slična. Sedam djevojčica izlaze zajedno na poklon. Imaju 11-12 godina. Teta sokola tri pošalje na jednu stranu, ostale četiri na drugu. E tim drugima četvrta smeta. Zašto, tko će znati. Nisam razumjela onda, ne razumijem ni sada. Samo što sam sad u poziciji da to prekinem. Dignem se i opomenem onu najglasniju koja tu četvrtu tjera na drugu stranu, da prestane, da pusti djevojčicu na miru i ušuti. No ona ne prestaje. A meni navru uspomene. Nisam ja bila ta četvrta, ali netko obično je, nisam bila ni ta lajavica, ali uvijek mi je bilo žao te curice na koju se one zle okome, a nisam baš puno uradila da je poštede. Možda bi popričala s njom u garderobi, ili išla s njom kući, ali sada mi se to činilo malo. Mala ne pretaje gnjaviti jadnu četvrtu i ja opet interveniram i teta Sokola joj zabrani da se mješa. Umukla je. Četiri su na toj strani i gotovo. Znam da to nije kraj, ali bar ne moram gledati.

Sjećam se kad smo došle prvi put. Nas dvije. Mi smo bile njena "lipa dica iz Miminca" i istovremeno smo odlučile krenuti na balet. Išlo se nedjeljom ujutro autobusom u Primošten. U kuću poznatih baletnih umjetnika Ane Roje i Oskara Harmoša. Tamo je teta Sokola tada imala studio. Morale smo imati crne papučice, bijele hulahopke, crne trikoe i bijelu traku za kosu, čak i ako je kosa ravna. Prošle smo audiciju. Još mi zvoni u ušima, Uvuci trbuh, ravna leđa, stisni guzu, meko ruke, neka te dlan gleda, kao da držiš loptu, prva pozicija, peta...I odonda, svaki Festival naš. Otvaranja, zatvaranja, baletne večeri, stalno ponavljanje istih vježbi. Bolni mišići. Zaljubljeno gledanje u straije balerinice. Prve papučice. br. 36, još ih čuvam. Crtale smo stopu na hamer papiru i slale u Zg jednom gospodinu koji je jedini u Hrvatskoj izrađivao papučice. Bijele, crne ili roze. Ja sam izabrala roze. Sad su više sivkaste, istrošene, čak s rupama na palcu.
Izgledalo je kao da će od nas nešto biti. Od nas dvije, da pojasnim, njenih ljepotica iz Miminca, koje su se na balet upisale isti dan i rasle pred teta Sokolinim očima.

Puno godina kasnije, punih 20, kad me teta Sokola pozvala da prvi put vodim program, ja sam joj odmah predložila da ga vodimo zajedno, nas dvije, iz one gore priče. Jer ja sam voditeljica, a ona druga djevojčica je akademska glumica, a obe njene, obe njene...da ne ponavljam, dovoljno je ono iz Miminca. Teta Sokola se nije složila, kaže da bi htjela mene samu. Nekako me vidi u toj ulozi i ne bi htjela kvariti koncepciju. Dobro, jer ova druga ionako ne može doći iz Sarajeva.

Danas, teta Sokola mi govori.
"Znaš dušo, ja vas znam obje, od kad ste bile male i uvijek sam mome Saši govorila, ova druga se više trudi, gura, ali u Sanji je pravi talent. Saša nije vjerovao da ćeš biti labud iz ružnog pačeta sve dok nisi odrasla, njemu je ova druga bila draža. Ali ona je bila upornija, tila je to, trudila se i mučila i završila u 35. I eto sad se time bavi, a ti...."

A ja sam se draga teta Sokola i svi moji dragi koji mislite da sam nešto u životu promašila i nisam ostvarila, toliko trudila i mučila da to ne završim. Da ne postanem još jedna glumica s akademijom, bez obitelji, bez prijatelja i najčešće bez karijere. Ja sam htjela život. Stvaran. Ne sjaj pozornice i lažno laskanje. Ja sam htjela djecu, obitelj, sve probleme koje ona nosi. Htjela sam oazu mira, neko mjesto gdje ću ja biti ja, gdje ništa ne moram glumiti, gdje ništa ne moram plaćati lažnim osmjesima ili još skuplje. Ja sam htjela baš ovo što imam. I to se ne mjeri brojem rezultata kada upišeš moje ime na pretraživač, ni sjajnih naslovnica. To se mjeri brojem spokojnih sati. Kada si siguran da je sve u redu, da je u 23.30, prvašić u svom krevetu, četvrtaš nemiran zbog sutrašnjeg izleta, on i malena spavaju zagrljeni u našem velikom krevetu i čekaju mene, a ja čučim ovdje ispred kompjutera i pišem. Jer imam što reći. Iskreno, bez straha tko me čita i kako će to interpretirati.

A uspjesi. Ipak dolaze, barem oni koji su mi stvarno namjenjeni.

U četvrtak će u gledalištu sjediti oni koji me vole, za njih ću sve pričati. U srijedu na generalnoj probi, kad budu snimali moje dijelove, gledat će me još neki koji će biti jako ponosni. U petak, kada bude još jedna večer, odradit ću to rutinski jer već to radim dva dana, za one koji misle da sam loše prošla u životu. Za one koji misle da sam nešto izgubila. Za njih ću još malo dignuti nos.

A što se tiče one djevojčice (lajavice),vidjela me danas na vrhu stepenica, ona je stajala na dnu. Zacrvenila se. Ja sam je zaboravila dok sam se spuštala stepenica, baš kao i sve one slične njoj. Nadam se da će ona mene nešto duže pamtiti.


Kroz taj baletni studio prošlo je stotine i stotine djevojčica, a teta Sokola zove mene da joj vodim program, zar to nije onaj pravi slatki uspjeh.


I na kraju:


Štovani,
Čast nam je pozvati Vas da svojim prisustvom uveličate naš godišnji baletni koncert.
Balteni studio COLLEGIUM MUSICUM

pa tko je u blizini neka svrati.



Post je poduži jer me ovaj tjedan neće biti, vraćajte se i čitajte ga u nastavcima. Volim vas puno i već mi nedostajete, ali čupanje obrva je ozbiljan i odgovoran posao, rekla mi je jedna kozmetičarka da u Francuskoj postoji škola i za to, a ja ću evo neuka i to odraditi.