Više trudna nego umorna

Ajmo redom. U 23. sam tjednu trudnoće. Cijelo popodne pokušavam izračunat koji je to - ono normalno, ne lunarno. Ne ide mi nikako. Svakako trbuh je već jako velik. A bit će i duplo veći već znam.
Amniocinteza - daleko najneugodnije iskustvo u životu. Poželjela sam sina nakon toga da to nikad ne mora iskusiti. Vode je bilo malo, posteljica naprijed, jedino zgodno mjesto za pikanje pored bebine glavice, ali sve je prošlo u redu.
Nalaz stigao prije dva tjedna. Kromosomčići uredni kao vojnici, uspravni, slični i točni po broju - 23 para.
Sindromi isključeni, ali ne i sve drugo što prati strahove u svakoj trudnoći.
Samo da se razumijemo, da moram, opet bi išla i ne smatram da to ima veze sa vjerom više sa zdravim razumom.
Bebica živahna. Trbuščić već skače, samo što mi se čini da to nikoga više ne zanima osim mene. I tuče u mjehur zloća mamina, sve zvjezde prebrojim kad me pogodi.
A u glavi i dalje mirno. Morala bi uzet uzorak hormona da mi znaju izbalansirati za kasnije.
Ja i sretni tata rješili smo problem kad smo u većem društvu. Ukoliko netko pita koja mi je trudnoća i dobije odgovor da se radi o četvrtoj s troje živuće djece mirni smo idućih pola sata, mi se samo smješkamo a društvo raspravlja li raspravlja.
Ali zato naše Društvo uopće o nama ne misli. U vrijeme ovakve krize tko mi je kriv. Ne spominje se više ni natalitet, ni hrvatstvo, čini mi se da bi trenutno svi htjeli da samo nestanemo sa proračuna. Tako da što se toga tiče nisam baš mirna. Plašim se da će država zatvorit pipu i da ću ostati bez svih onih mizernih naknada iako već 17 punih godina uredno punim tu blagajnu. Tko zna što nam se sutra sprema.
Zbog treninga vodimo djecu susjeda i prijatelja s nama na kupanje. Mogu vam reći da ima efekta. Sve lakše ulazim u trag svađama, prepucavanjima i dječijim podbadanjima. I sva sam tolerantnija. Prema djeci, ne prema odraslima, tu mi se granica tolerantnosti ozbiljno pomakla.