Taman sam čvrsto odlučila zašutiti i odmah mi je na pamet palo sve što bih mogla reći...Poznato vam je to, jel da...
Jeste li se ikad družili s nekim tko vam nije nimalo sličan. S nekim u čijim se očima ne prepoznajete, tko će vam sve što kažete tumačiti na svoj način, tko će svoje greške tražiti u vama da se opravda, a tko vam je unatoč svim razlikama sklon i odan?
To mi se upravo sada događa. Nakon predugog vremena pražnjenja koje je to druženje donosilo sada osjećam da baš te suprotnosti počinju popunjavati moje manjkavosti, lijenosti i zaboravljene kutke zatrpane bezrazložnim strahovima.
Boriti se sa razlikama zahtjeva hrabrost. Lako je živjeti s istima.
Većina nas nije nacionalista - dok živi samo sa Hrvatima.
Većina nas nije rasista - dok živi samo sa bijelcima.
Većina nas je tolerantna prema drugim vjeroispovjestima - dok živi samo sa katolicima.
Lako se u takvoj atmosferi uljuljkati u svoju veličinu i filozofirati o svojim "otvorenostima".
Možda bi ispred sebe trebao staviti nekog potpuno drugačijeg da bi otkrio tko si.
