272: Suočena...

U grudima mi danima čuči neka gruda, uskovitlana, kreće se i naliježe na ionako uznemireno srce. Ispunjava me na refule toplinom i hladnoćom... ljubavlju, tugom...
Kovitla se, vrti, pali raspuštenim pramenovima...a svatko iz moje blizine uzima po jedan...
Kada bih barem bila manje osjetljiva, a s druge strane možda tako neosjetljiva ne bih bila ni sretna.
A tek sam na početku...osjećaji moji najbližih tek su počeli izlaziti na vidjelo. Zbunjenost dječaka kojeg trese početak puberteta, zatvorenost dječaka smještenog u sredinu i silovita ljubav razmažene mezimice...
Shvatit ću ovo kao trening za neke teže dane kada problemu postanu stvarni, a ne samo ovakvi mali, osjetilni...