Napokon post!

Evo, odlučila sma napisati post, ali nemam pojima što će iz mene izaći...
pa da vidimo:



Nedjelju sam provela u najvećem strahu u životu. Malena nije mogla hodati. Nikako nije mogla na nogicu, tako da je cijeli dan preležala, što za jedno živahno dijete uopće nije uobičajeno. Pogledale smo i "Pčelicu" i "Ples malog pingvina" i "Divlje valove" i "Pilića Milića"...pa je malo dospavala i kad se probudila, a od hodanja niišta, uhvatila me panika. Odvukla sam je na hitnu. A tamo, mlada lječnica, hladnih ruku, malena joj nije dala ni blizu, no zato je uspješno vrtila nogicama i kako nije bilo ni jedne ranice, otekline, modrice poslane smo kući ništa pametnije nego što smo došle. Baka je pokušala nagovorit da malo prohoda, ali nije se dala. Tek navečer oko osam sati kad je vidjela Srednjeg i njegovog omiljenog prijatelja da igraju košarku ispred kuće, odjednom je protrčala, kao da ništa nije bilo, samo je ostala moja zabrinutost.
Cijeli ponedjeljak je hodala sasvim normalno, kao da ništa nije bilo, ( a ja u stvari i nisam ni znala što je bilo), sve dok joj navečer Stariji nije stao na nogu, a ona se rasplakala i grcajući, sva nesretna izjavila
'Prvo si mi ti stala na ovu nogicu na koju ne mogu hodati, pa mi je sad L... stao na ovu drugu, ajoooj'
I onda mi je sinulo da je majka slonica (čitaj Sanja) maloj curici stala na nogu jer je ova podvukla pod tepih, a ja nisam primjetila.
To me podsjetilo na onu narodnu...Dabogda mi bilo šta mi žena misli, a ne mater. Majka ko majka, odmah pomisli na najgore, a žena...znate i sami



Jesam li vam već pisala da obožavam crtiće? Stvarno ih volim. Kako već 10 godina u kontinuitetu gledam dugometražne animirane filmove postala sam pasionirani kolekcionar. Da me nije sram najradije bih upalila neki dobar crtić i kad sam sama...ali nekako, još toliko luda nisam, a i rijetko sam sama pa uvijek imam neki razlog za gledat crtić s nekim od velike trojke...
Može me sve oduševiti, animacija, sinhronizacija, melodije, ma baš sve...I zanimljivo, srećem sve više ljudi s kojima razmjenjujem crtiće, neki od njih su i bez djece (koje je njihovo opravdanje???)...
Volim što dobro uvijek pobjeđuje (još uvijek vjerujem da tako mora biti u životu) i što mali, smotani junaci, obično postanu heroji zbog čistog srca...
Naivno zar ne, ali u potpunosti liči na mene...



Sinoć sam nakon dugo vremena ugostila starog prijatelja, jedno vrijeme smo se intezivno družili, bio je kao dio obitelji, pa kad sam se ja uhvatila i kazališta i radija, ostalo je jako malo vremena za takve susrete.
Kad je došao činilo mi se ko da je sada sve u redu, neki ljudi ostave trag...i naprave mjesto u našim srcima koje nitko drugi ne može zauzeti. Bilo je kratko, ali slatko...



Ako Vas gnjavi čitajte ovaj post u nastavcima...ali nikako nemojjte preskočiti ovaj isječak iz "Plesa malog pingvina".

i na kraju:

STARI VUK U ČETVRTAK U ZADRU!!!!