Marketing
U potrazi za izgubljenim vremenom
Da bi čovjek duhovno rastao mora sebi ostaviti prostora. Trenutno stagniram. Prvo mi se činilo da se možda preispitujem, a onda sam shvatila da sebi ne dozvoljavam niti da razmišljam duže od par minuta ili ako se može mjeriti mislima onda duže od jedne jednostavne misli...slijed nije moguć.
Nedostaje mi mir koji sam osjećala u vrijeme kad nije oko mene bilo previše ljudi.
Zanimljivo je kako se čovjek lako navikne na nesamoću. Lako je biti sam i besprijekoran, savršeno bezgrješan u svoja četiri zida i sa pet-šest uobičajenih lica koje lako staviš na neko mjesto. Ali tu nema izazova. Nema straha da će se ono što si usadio u sebe kao pravila ponašanja biti upitno.
Ljudi su društvena bića, zato nas život testira u masi, u gužvi, kad je teško, a ne kad sve ide ko po loju.
Trebalo bi sebi ostaviti prostora za razmišljanje.
Ukrasti u danu nekoliko minuta mira u poznatoj i umirujućoj, opuštenoj atmosferi. Nisam to ja izmislila. Naravno. Ali da je to jednostavno izvesti, nije.
Zanimljivo kako jako ljudi utječu na mene, inače nisam povodljiva osoba, ali primjećujem da se prelako prilagođavam, čak i jezikom da bi me ljudi razumjeli, ne mene nego ono što govorim.
Već toliko dugo govorim tuđim jezikom da ne znam govoriti svojim Ni u tišini, ni sama sa svojim mislima.
Više sebe ne čujem. Zato ni ovdje ne govorim. Tražim svoj mir. Natrag.
UPDATE:
Šetnjom po blogovima primjetila sam da se pojavila još jedna Sanja i da vas je jako puno nestalo iz blogosfere...neki meni baš dragi.
Promjenila sam nick tj. dodala sam mu Sanja - put ka svjetlu, da ne bude zabune.
Post je objavljen 30.05.2008. u 10:22 sati.