20

četvrtak

rujan

2007

Zastrašujući 'Matejev efekt'

Thomson je podijelio svoje ispitanike u tri dobne skupine (8-10 godina, 11-13 godina i 14-16 godina). Sve tri skupine postizale su rezultate iznad standardiziranih normi (tj. iznad hipotetične kontrolne skupine) u mnogim podtestovima - uključujući 'sličnost' i 'matrice' ali su bile ispod normale u 'brzini obrade onformacija', ' neposrednog' i 'odgođenog prisjećanja','prisjećanja brojeva' i 'aritmetike'. On je također otkrio ono što se sada naziva 'Matejev efekt? - zaostajanje je bilo veće u dobnoj skupini 14-16 godina, a zatim u dobnoj skupini 11-13 godina. Po Mateju XXV. 29: 'Svakome tko ima, bit će dato i on će imati u izobilju: a od onoga tko nema bit će oduzeto čak i ono što ima'. To govori o djetetu s disleksijom: ako ne dobije odgovarajuću pomoć, ne samo da neće napredovati, već će još više zaostajati.
Iz knjige "DISLEKSIJA - STO GODINA ISTRAŽIVANJA I PRAKSE, T.R. MILES, Elaine MILES

Čitam pomalo stručnu literaturu o disleksiji. Kažem 'pomalo' jer me svaka stranica gore navedene knjige na poseban način dojmi i uvijek u svakom primjeru nađem nešto što me podsjeća na probleme koje ima moj sin (a ponekad i ja). Da uobičajeno je da osobama s disleksijom ,netko u obitelji ima slične probleme, u našem slučaju nositeljica sam ja. Često mislim kako bi bilo da sam svog malog "pustila na miru" i onda naiđem na ovaj tekst o Matejevom efektu i shvatim da je dobro što nisam, što ga "gnjavim" vježbama, što ga upućujem na susrete sa psihologom i logopedom, što mu svakodnevno posvješćujem činjenicu da je poseban i drugačiji. Ponekad on to teško prihvaća, ali ne sumnjam da u duboko u sebi prepoznaje svoju različitost i da se u posljednje vrijeme sve čvršće s njom sprijateljuje. Voljela bih da pronađe "ono nešto" u sebi, neki put, putokaz kojim možemo kreniti. Ne očekujem u njemu nikakve naznake genijalnosti, samo malo pojačani interes za neku materiju...da ovu borbu sa vjetrenjačama lakše provedemo.
Vjetrenjače u njegovom slučaju nisu negdje daleko, one su u najužoj okolini, u školi, u glavama učitelja...
Jučer mu je razrednica (iz engleskog) predložila da će mu dati čistu peticu, ako nauči pjesmicu na pamet. Koliko sati uzaludnog truda, odmah sam osjetila da ne može, ali zbog njega išli smo još jednom i još jednom...htjela sam nazvati razrednicu, da ga ne pita prvog, da joj objasnim da se on ne izvlači, da ne može, ali nisam, ona me već nekoliko puta pogledala s onim izrazom lica 'tko ne može točno prepisati s ploče?', 'tko ne može naučit pjesmicu?', kad joj ja odgovorim disleksičar zvuči kao da joj solim pamet.
(Pitala ga je prvog, dobio je 2, na sreću, večer ranije smo razgovarali o tome i objasnila sam mu da je zbog toga što se toliko trudio meni svejedno koju će ocjenu dobit, važno da je pokušao naučit.)

Evo još malo teksta iz gore naveden knjige:

Spomenut ćemo pokazatelje koji upućuju na to da su neke poznate osobe iz prošlosti možda imale taj poremećaj. Osobito zanimljiv rad o tome napisali su Aaron i suradnici (1988), u kojem autori daju detaljne biografske studije Thomasa Alve Edisona, Woodrowa Wilsona, Hansa Christiana Andersena i Leonarda da Vincija. U svim su ovim slučajevima vrlo uvjerljivi pokazatelji da je prisutna disleksija. Rečeno je, na primjer, da Hans Christian Andersen 'nikad nije naučio pravilno slovkati' i da je jedan suvremeni kritičar pitao:'Kad će jedan tako plodan pisac ... naučiti dobro pisati materinski jezik?' (i to unatoč ispravkama koje je u njegovim rukopisima učinio njegov prijatelj Edvard Collin). U svom dnevniku, Andersen je napisao:'Kad bih barem pokazivao napredak, ali bojim se ispita jer će me ocijeniti najslabijom ocjenom.' U pismu Edvardu Collinu pisao je o 'nečem nemirnom i neodlučnom u duši, što mu je otežava da se uhvati u koštac s jezicima'(Aaron i sur.,1998:532). Mnogi će se sjetiti Andersenove priče 'Ružno pače', u kojoj pače koje je bilo pravi izrod među drugim pačićima izraste u prekrasnog labuda - alegorija koju bi trebale zapamtiti osobe s disleksijom koje se muče i pate.
Image and video hosting by TinyPic
Obilježje je mnogih osoba s disleksijom da je njihov uradak neujednačen. U jednoj prigodi ide im dobro, a u drugoj izuzetno loše. Tako nam Hampshireova kaže da je 'za mene loš dan kada sam provela sate vezući passionetly lovd umjesto passionetly loved u uglu maramice moga muža'...

<< Arhiva >>